fbpx

MOLER JE IZIŠAO U PET SATI

Moler je u onom što je počelo kao poslovni dogovor otkrio mnoštvo stvari koje nije mogao ni slutiti, a koje su se sad činile logičnim. Poslovice, uzrečice, čak i gatke, ponekad nas iznenade svojim značenjima koja nismo mogli ni zamisliti

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Tačno u pet sati izišao je iz kuće moler Enver i zaputio se odlučnim korakom ka gradu, kao da ide na važan sastanak. I išao je.

Enver inače nije bio zadovoljan sa sobom. Govorio si je naglas pogrdne nadimke i uvrede. Tako je govorio naročito u ogledalo. Posljednji koji je viknuo osupnuo ga je. Osjećao se tako čitav dan i to mu se podzemno ime lijepilo za dušu i duh. Umivao se hladnom vodom. Možda je ipak mogao nešto učiniti?! Na vratima su ga dočekali starčić i starica. Bili su vrlo ljubazni. Pregledao je stan, a onda su sjeli i počeo im je objašnjavati i predlagati šta može učiniti. Starčić mu je iskazao svoje želje, ali on je tužno klimao glavom.

– Bila su to druga vremena. I druga gradnja. Tad su zidovi disali – reče.

Starac se snuždio. Znao je da je tako.

– Volio sam one stare valjkove, s pticama i drvećem… kao slika koja se ponavlja i miriše na našim zidovima…

– I pjeva. Ponekad mi se činilo da ih čujem… – dodala je starica.

– Ali Vi ste isuviše mladi da biste to znali. Sve je bilo drukčije.

– Ipak, znam i to više nego dobro. Moj je otac izvlačio te ptice u različitim bojama. Nema ga više. Svi su valjci očišćeni i sačuvani. To mi je draga uspomena.

– Znači, u pitanju je porodični posao.

– Tako je na kraju ispalo. Učio sam nešto sasvim drugo.

– Kako se zove Vaš otac? Možda smo ga poznavali?

– Ekrem.

– Sve na E. Zar je moguće? Gdje ste stanovali ili još uvijek stanujete?

Kad im moler kaza, starac stavi ruku na usta, a žena ga pogleda s onim pogledom koji bi svako lahko pročitao. Očito, poznavali su ga.

– Bio sam jednom kod vas. Zbog posla, ali zapravo smo bili prijatelji. Ekrem i ja. Družili smo se ponekad u gradu, svraćali na ista mjesta. Bio je zaista ljudina.

U ugodnom razgovoru koji se razgranao, najviše o ocu, Enver je saznao i neke stvari o kojima se u njegovoj kući nije govorilo kao da je ispred njih bio tamni zastor. Bile su to zapravo obične ljudske priče, gotovo anegdotalne i ni po čemu mračne. Razdragane terevenke i neke veze koje nisu bile veze nego slučajni splet okolnosti. Starac je pričao kao pouzdan svjedok. Kao da se potpuno otvorio porodični roman. I u njemu otac drukčiji nego što ga je ikad mogao zamisliti. Mogao bih to i napisati, pomislio je. Tako je moler u onom što je počelo kao poslovni dogovor otkrio mnoštvo stvari koje nije mogao ni slutiti, a koje su se sad činile logičnim. Poslovice, uzrečice, čak i gatke, ponekad nas iznenade svojim značenjima koja nismo mogli ni zamisliti. A tek ovakvi dani. Koji dan kasnije ispričao je sve starom poznaniku i prijatelju Škori (ime, nadimak, opis), koji mu je predavao u školi i sam bio pisac.

– Želim to napisati kao što sam pisao u školi.

– Svi mi imamo neku takvu priču koju želimo ispričati. Samo oni koji zaista jesu pisci odu korak dalje.

– Izgledalo je u školi…

– Škola na koju misliš samo je stara, ruinirana zgrada. Istinska škola je sve oko nas. I u nama.

– Znam.

– I kako se zove tvoja mala priča u kojoj je skriven roman?

– Moler je izišao u pet sati.

– Nevjerovatno. Je li sreo Markizu?

– Koju Markizu? Kakvu markizu? Sve sam mogao očekivati, ali ovo ne razumijem.

– Otkad se ti baviš književnoteorijskim problemima?

– Zaista vas ne razumijem.

– Tvoj naslov više nego jasno upućuje na to. Dok si mi pričao, nisam na to ni pomislio, ali priča bi se mogla sagledati i iz tog ugla. Ukoliko ne znaš, ispričat ću ti ukratko. Paul Valéry je jednom kazao da ne piše romane i ne voli ih jer u njima postoje rečenice kao što je “Markiza je izišla u pet sati”.

– Baš u pet?

– U pet. Mnogo se raspravljalo o toj njegovoj rečenici. O trivijalnosti u književnosti i drugim pogledima na svijet. Mnogo godina kasnije, Claude Mauriac je napisao roman Markiza je izišla u pet sati.

– Sad je nekako jasnije.

– Kad daješ takav naslov, podrazumijeva se da si toga svjestan.

– To je samo slučajnost. Moler kojeg poznajete je zaista izišao u pet sati. To je bio početak priče…

– Nema slučajnosti. Stvar je samo u tome kako na događaje gledamo.

– Ja sam bio moler. To mi je posao dok ne nađem nešto u struci. Ukoliko ikad nađem.

– To sam i pretpostavio. I prije si pomagao starom, koliko se sjećam. Ipak, ta činjenica je nešto sasvim drugo kad je u priči.

Zašutjeli su jer se više na tu temu nije imalo šta kazati.

– Šta ćeš sa starcima? Hoćeš li učiniti to što treba? I na vrijeme? Nemoj ih razočarati.

– Možda čak i nešto više. Razmišljao sam da izvadim stare valjkove i svaku prostoriju obojim drukčije. Onako kako budu željeli. Sa slavujima i lišćem. I svime čega se sjećaju do dana današnjega.

– Namijenila ti je sudbina, izgleda, moj Envere, da budeš majstor više zanata. Tvoje je kako ćeš joj odgovoriti.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!