Postoje osnovi sumnje da je gospođa stekla veliku materijalnu korist (što se dokazuje izvodima prosječnih primanja za prvih devet mjeseci 2015. godine). Dakle, gospođa Hadžović predaje nastavne predmete za koje nije izabrana. Na osnovu gore navedenog, ko poznaje upravno pravo i krivični zakon, a upravni organi i nadležno tužilaštvo i sudstvo to moraju znati po službenoj dužnosti, može naći čitav niz osnova sumnje na počinjenje više krivičnih djela, i to s umišljajem, gdje kazne idu i do 10 i više godina zatvora

Piše: Jakub SALKIĆ

Izet Mašić je jedan od najreferentnijih naučnika iz Bosne i Hercegovine, autor i koautor preko 50 knjiga i monografija i 800 članaka u indeksiranim časopisima. Organizirao je preko 50 naučnih skupova na internacionalnom nivou. Osnovao je sam Akademiju medicinskih nauka BiH. Još je u ratu učlanio Bosanskohercegovačku asocijaciju medicinske informatike u Evropsku federaciju medicinske informatike – EFMI (mart 1994. godine) i Svjetsku asocijaciju medicinske informatike – IMIA (septembar 1994. godine).

Osnovao je prvi časopis medicinske informatike na Balkanu, napravio prvu knjigu medicinske informatike na engleskom jeziku na Balkanu (koja se koristi na univerzitetima širom svijeta), a dvije skoro izdate knjige (u 2016. godini) pod nazivom Contribution to the History of Medical Informatics i Biographical Lexicon of Medical Informatics postale su svjetski prepoznatljiva izdanja koja su ga i dovela do priznanja da bude nominiran među 200 najcjenjenijih naučnika u ovoj oblasti. Član je nekoliko naučnih odbora svjetskih i evropskih naučnih strukovnih asocijacija, od kojih je najpriznatija American Colege of Medical Informatics (ACMI).

STAV: U svijetu ste priznat naučnik, a na matičnom fakultetu, Medicinskom fakultetu u Sarajevu, imate brojne probleme. O čemu se radi?

MAŠIĆ: Nažalost, za koji dan odlazim u penziju nosajući u rukama pravosnažnu presudu Općinskog i Kantonalnog suda u Sarajevu, koju menadžment Medicinskog fakulteta u Sarajevu s gospođom Almirom Hadžović‑Džuvo na čelu nije htio ispoštovati i izvršiti ono što je naloženo presudom od 22. septembra 2016. godine, tj. pravosnažnom presudom. Znači, odlazim u penziju bez isplaćenih ličnih dohodaka i neuplaćenih doprinosa za PIO-MIO, izbačen iz prostorija Katedre za medicinsku informatiku, jedne od najpriznatijih i najbolje organiziranih katedri Medicinskog fakulteta, s katedre koja je 2009. godine organizirala 22. Evropski kongres medicinske informatike, koji se još uvijek tretira kao najbolje dosad organizirani kongres MIE iz ove oblasti.

Ponižavan i maltretiran do te mjere da prošlu godinu nisam imao ni štampač da isprintam jednu stranicu teksta. A još davne 2002. godine uveo sam prvi na Balkanu u nastavu učenje na daljinu, elektronske ispite, međunarodne skupove iz te naučne oblasti. Moj elektronski porodični zdravstveni karton koristi se u nekim zemljama kao baza za minimalne skupove podataka u porodičnoj medicini, kao i elektronski zdravstveni vaučer. Još 1986. godine moji pacijenti bili su označeni bar kodom. Ovo što sada uvode u zdravstveni sistem ja sam apsolvirao u svojim tezama – magistarskoj i doktorskoj – prije 30 godina. A godinama me niko i ne konsultira, već se za velike novce dovode one koji me poštuju u inostranstvu i koji su mi i odali gore spomenuto priznanje.

Ukazujući na negativne pojave u našoj akademskoj zajednici, posebno na korumpiranost izbora nastavnika i imenovanje dekana i njihovih pulena, doživio sam sve ovo – i preživio. Sve kazano i jeste posljedica izrečenih riječi u medijima od strane uglednog naučnika i profesora. Ali, srećom, naučni svijet objektivno vrednuje postignuća pojedinaca.

STAV: Kako onda možete objasniti da je na Medicinskom fakultetu, na kojem ste proveli više od 40 godina akademskog rada, Vaš predmet, Medicinska informatika, bio nekoliko godina ukinut, i koji su bili razlozi?

MAŠIĆ: Predmet nikad nije bio ukinut i nije mogao biti ukinut jer je definiran u nastavnom planu i pravilima fakulteta koja odobrava nadležno ministarstvo. Nažalost, još 2010. godine samovoljom dr. Bakira Mehića izbačen sam na ulicu. Bakir Mehić nije imao ni nastavnog predmeta u nastavnom planu Medicinskog fakulteta u Sarajevu, a kao specijalista pneumoftiziolog predstavlja se kao profesor na nastavnim predmetima Pulmologija (takav predmet ne postoji u nastavnom planu), Klinička propedeutika, Interna medicina, Bioetika itd.

Iako sam 2006. godine prilikom izbora za dekana dobio većinu glasova od članova Nastavno‑naučnog vijeća Medicinskog fakulteta, Upravni odbor ga je imenovao dekanom iako nije imao nastavnog predmeta. Da pojednostavim, ukoliko niste izabrani za određeni nastavni predmet iz nastavnog plana, vi ne možete zasnovati radni odnos na određenom fakultetu. I tako je mene, redovnog profesora na dva nastavna predmeta, s fakulteta odstranio čovjek koji nije imao niti ima nastavnog predmeta u nastavnom planu, što znači da nije mogao imati pravnu osnovu za zasnivanje radnog odnosa, a, samim tim, nije se ni mogao prijaviti na konkurs za izbor dekana, a kamoli obavljati tu funkciju.

Odlukom Općinskog suda vraćen sam na posao u januaru 2011. godine i izmješten u neadekvatan prostor, u kojem više nisam mogao obavljati akademski posao u onom kapacitetu i kvalitetu, a svaki moj dolazak i odlazak s posla, te svaki posjet bilo koga (ko, kad i koliko) bilježen je detaljno u posebnu svesku koju sam lično nazvao “KGB sveska” i koja je priložena sudu kao dokazni materijal za diskriminaciju na radnom mjestu. Prije i nakon odstranjivanja s radnog mjesta redovnog profesora za dva nastavna predmeta, napominjem iz vrlo bitnih naučnih polja za medicinsku nauku i posebno zdravlje stanovništva, uslijedio je nevjerovatan mobing, koji se godinama provodio i sada provodi prema meni kao redovnom profesoru i svjetski priznatom znanstveniku.

Mobing je, od maja 2014. godine, nastavila i novoimenovana dekanesa prof. dr. Almira Hadžović‑Džuvo, koja je aktivno učestvovala u mom odstranjivanju s fakulteta kao član Upravnog odbora, što je nastavila raditi i nakon odluke suda da se vratim na radno mjesto redovnog profesora.

Ni Almira Hadžović-Džuvo nije imala ni minimalne zakonske uvjete da se prijavi na konkurs za izbor u vanrednog profesora. Poslije imenovanja za dekana, gospođa Hadžović-Džuvo sama sebe je imenovala za izabranog nastavnika za predmete na koje sam ja konkurirao. Naravno, prethodno je poništila konkurs na kome sam ja bio jedini kandidat. Dakle, najodgovorniju funkciju, funkciju dekana, u posljednjih 10 godina na Medicinskom fakultetu obavljale su i obavljaju osobe koje nisu imale uvjete za izbor u akademsko zvanje, što je uvjet da se uopće prijave na konkurs za obavljanje funkcije dekana. I u tome je izvor mojih problema. Osobe bez naučnih referenci i minimalnih uvjeta za izbor u zvanje svojom bolesnom ambicijom za napredovanje i materijalnu korist uništavaju i studij i sve koji im stoje na putu.

U periodu kada sam bio odstranjen s posla studente su ocjenjivale i držale im nastavu osobe koje u skladu sa zakonom nisu mogle obavljati te radnje, tako da su dovedene u pitanje diplome studenata koje su oni ocjenjivali. O tome je tadašnji kantonalni prosvjetni inspektor detaljno izvijestio i nadležno ministarstvo, i rektora i fakultet. Dakle, postoje materijalni dokazi. U zaštitu svojih prava obratio sam se nadležnom sudu, ukupno tri tužbe, i jedna tužba od strane Bakira Mehića zbog navodne klevete.

Sedmogodišnji sudski procesi, koji se prema zakonu moraju okončati u hitnom postupku, i sada se nepotrebno otežu, tako da dva mjeseca pred moju penziju niti jedan od procesa koji se vode na Općinskom i Kantonalnom sudu nije do kraja okončan. Jedan od ključnih razloga jeste i nepoznavanje ili nepostojanje želje za poznavanjem zakonskih propisa od strane sudija koji nisu u stanju naučiti i primijeniti ključnih desetak članova Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo.

Presuda koja je postala pravosnažna u septembru 2016. godine, a kojom je ustanovljeno da sam nezakonito dobio otkaz, nije ispoštovana od strane sadašnjeg dekana Almire Hadžović-Džuvo niti pokazuje namjeru da je ispoštuje, već, naprotiv, daju se instrukcije advokatu da se sudski proces oteže, za što je dokaz rasprava na Općinskom sudu, koja je održana u ponedjeljak, 10. aprila, a sljedeća zakazana 21. septembra 2017. godine. Znači, nakon mog odlaska u penziju 6. juna 2017. godine. Trebalo bi se ispitati na koji način, te kojim i čijim sredstvima Almira Hadžović-Džuvo utječe na pravosudne organe da otežu hitne pravosudne postupke u nedogled.

Drugi sudski proces koji je prvostepenom presudom okončan 2015. godine postupajući sudija nije povodom žalbe na presudu proslijedio Kantonalnom sudu. To ne postoji nigdje u svijetu. Postupajući sudija imenovan je u međuvremenu za sudiju na Kantonalnom sudu, što implicira da će imati utjecaj na odluku Kantonalnog suda povodom moje žalbe iz 2015. godine koja još nije proslijeđena Kantonalnom sudu. Činjenica je da pravosudni organi ne obavljaju svoj posao u skladu sa zakonom. Očigledno je da su njihove izjave koje se plasiraju u javnost i izvještaji koje šalju domaćim i međunarodnim institucijama lažni. Dovoljan dokaz za ovo što tvrdim jesu moji slučajevi koji od prije sedam godina još uvijek stoje na Općinskom i Kantonalnom sudu i u Tužilaštvu Kantona Sarajevo.

Da pojasnim, u sudskom procesu koji je vodila sutkinja Altijana Šeta vraćen sam mjerom osiguranja na fakultet i preuzeo voditi svoja dva predmeta, ali nikad više nisam dobio svoje prostore u kojima sam radio, matične knjige studenata, pečate, opremu na kojoj sam učio studente, a sva moja bibliotečka, arhivska i intelektualna građa i mnoge druge vrijedne stvari izmještene su u neuvjetne prostorije ispod jednog od amfiteatara Medicinskog fakulteta.

Umjesto mene, opet nezakonito, angažirani su profesori Zlatko Lagumdžija, Mirjana Rumbolt iz Splita te Olivera Batić‑Mujanović iz Tuzle, i u samo dva dana obavili ispite studentima kojima sam tu školsku godinu ispredavao teoretski dio nastave. Među njima je bilo dosta profesorske i doktorske djece i nekoliko političara, uključujući i kćerku Bakira Mehića. Trebalo im je za neredovite dolaske na nastavu i nekvalitetno pripremljene ispite dati desetke. Nakon toga je uslijedio neviđen mobing, te sam podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu, s 342 dokaza, a sudski proces niti da počne već gotovo tri godine (od 19. maja 2014. godine).

U sudskim procesima učestvovale su još sudije: Altijana Šeta, Alma Mahić-Samardžić (koja dvije godine drži negdje na standbyu moju žalbu na njenu nezakonitu presudu iz 2015. godine), a predsjednica Suda Janja Jovanović poziva se na “sudsku neovisnost” sudija. Slično je reagirao i Arben Murtezić i još neki drugi, Gordana Mićović – tužba za diskriminaciju, Nermina Novalija – tužba za klevetu, Firdeus Alajbegović (ovom je sudiji za pisanje presude trebalo 7 mjeseci), Sanela Talirević – radni spor, Adisa Radončić – zadužena za tužbu povodom diskriminacije poslije Gordane Mićović, kao i Adi Isaković, te nekoliko sudija Kantonalnog suda (Ema Hodžić, Jasmina Muratović).

Na urgencije i žalbe oglušavali su se: Goran Salihović, Janja Jovanović, Arben Murtezić, Božidar Mihajlović, Milan Tegeltija, Ružica Jukić, Nives Kanevčev, Dalida Burzić i dr. Interesantan je detalj o ustaljenoj proceduri na sudu: potroše se dani, mjeseci, godine (ogromne količine novaca, bespotrebno) na rasprave kao u Kočićevom romanu, advokati i sudije se dogovaraju (ne zamjeraju jedni drugima, bolje rečeno), rasprave se odugovlače, a onda, kad se primakne termin presude, dotični sudija dobije promaknuće na Kantonalni sud (Šeta, Novalija, Mahić, Mićović promaknuti tokom procesa) i hajde ponove.

A tamo ili gore (jer su oba suda jedan do drugog) opet one presude dočekaju iste sudije, pa je, recimo, presudu Sanele Talirević dočekala Alma Mahić-Samardžić, a presudu Alme Mahić-Samardžić dočekala Jasmina Muratović, koja je istom tuženom (Medicinskom fakultetu i tadašnjem dekanu Bakiru Mehiću) bila sudija u predmetu Amila Alikadić-Husović. Da su sudije samo zavirile u CMS i vidjele da je Kantonalni sud još 2012. godine proglasio Bakira Mehića samovoljno izabranim profesorom i dekanom, svi kasniji sudski procesi, i moji i desetak drugih kolega, nisu se trebali ni voditi niti trošiti ogromne količine novca na rasprave, sudije, advokate, kao i živce i vrijeme onih koji podnose tužbe i žalbe. Samo u mom slučaju, u sudskim procesima Medicinski fakultet je angažirao dva advokata: Mirsadu Beganović-Žutić i Mirhada Đurđevića, pored 4 pravnika koji su u punom radnom odnosu na našem fakultetu.

Mirsada Beganović-Žutić branila je ne samo Mehića već i svog muža Hasana Žutića, u paketu za istu apanažu s Medicinskog fakulteta. Mehiću je na Klinici za plućne bolesti muž advokatice Beganović-Žutić Hasan bio šef i član tadašnjeg Upravnog odbora Medicinskog fakulteta. Upravo je Upravni odbor i postavio Mehića za dekana. Nasljednik advokatice Žutić, Mirhad Đurđević, kao i Mirsada, prima gotovo punu plaću profesora. Oba advokata nisu imali saglasnost nadležnog ministra nauke i obrazovanja da budu angažirani da zastupaju, ne Medicinski fakultet već nezakonite odluke dekana, kojeg savjetuju i pravno opslužuju četiri pravnika. Za nezakonite radnje troškove snose građani Kantona Sarajevo.

STAV: Spomenuli ste da se sudski proces povodom Vaše tužbe za diskriminaciju vodi već tri godine, i još tapka u mjestu. O čemu se radi?

MAŠIĆ: Nakon osam godina različitih formi mobinga (zabrane da iko sa mnom komunicira, da se prate i zapisuju oni koji me posjećuju, da se zastrašuju ljudi koji imaju bilo kakve veze sa mnom, da se zabrani da mi šalju radove da im objavim u časopisima koje uređujem, te da me se eskamotiralo iz članstva u komisijama za diplomske radove, magistarske radove i doktorske disertacije), zabranjeno mi je bilo da odem i održim pozivna predavanja na fakultetima na kojima sam regularno izabran. Konačno, na koji god sam se konkurs prijavio odbijen sam s izgovorom “da je sud mjerom osiguranja zabranio da se sa mnom uspostavlja bilo kakav radno‑pravni status do okončanja sudskog spora”. Pazite dokle to ide. Fašizam prve vrste i od gospođe Hadžović, koja je nastavila to primjenjivati nakon Bakira Mehića. Naprotiv, intenzivirala je mjere mobinga primjenom intenzivnog psihičkog pritiska čak do mog fizičkog uništenja, o čemu imam argumentirane dokaze.

Dekanesa Hadžović ide do te mjere da je poništila konkurs, na kojem sam bio jedini kandidat i jedini na Medicinskom fakultetu u Sarajevu ispunjavam uvjete za taj konkurs, za izbor na nastavnom predmetu Metodologija naučnoistraživačkog rada. Poništavajući konkurs na kome sam bio jedini kandidat i kandidat s referencama (objavljena knjiga i preko 30 referenci na PubMedu) iz te oblasti, koji mi je omogućio izbor u nekoliko svjetskih naučnih asocijacija (Fellow of European Federation of Medical Inbformatics i Fellow of American Colege of Medical Informatics), a onda je samu sebe, bez konkursa, imenovala za profesora na tom predmetu, bez ijedne reference iz te oblasti. Sve navedeno argumentirano je na stranici www.imasic.org.

Napominjem, nisam jedini kome se ovo dešava, ali sam najspecifičniji, jer sam, bez lažnih skromnosti, najreferentniji profesor u akademskoj zajednici, u što se možete uvjeriti pretragom baza: Google Scholar, ResearchGate, Academia.edu, PubMed, PMC, SCOPUS, HINARI, EBSCO i mnogih drugih. A o gospođi Almiri Hadžović‑Džuvo i njenim pomagačima, kojih ima u svim sferama društva, mogu reći sljedeće: nije imala minimalne uvjete za izbor u vanrednog profesora. Prema ZOVO-u KS kandidat mora provesti najmanje pet godina u zvanju docenta da bi se mogla uopće prijaviti na konkurs i da bi mogla biti uzeta u obzir za izbor u nastavno zvanje vanrednog profesora. S obzirom na to da je znala da nema uvjeta, a ipak se prijavila za izbor u vanrednog profesora, to prema Krivičnom zakonu BiH i FBiH postoji osnova sumnje na počinjenje krivičnog djela – krivotvorenje službene isprave i, također, osnova sumnje za krivično djelo prijevare u svrhu stjecanja materijalne koristi i napredovanja u službi, tj. izbor u akademsko zvanje.

U tome su joj pomogli Stručna služba MF-a, u prvom redu sekretar Benjamin Vojniković, stručna služba UNSA, u prvom redu sekretar, te kao organ kontrole Kantonalna uprava za inspekcijske poslove, te službenici Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS (u prvom redu sekretar Ministarstva i pomoćnici ministra, a to su: Ljiljana Prelčec, Sifet Kukuruz i Abid Fejzić). To je osnova sumnje na počinjenje krivičnih djela pomaganje u izvršenju krivičnog djela i prikrivanja izvršenja krivičnog djela uz zloupotrebu službenog položaja ili ovlasti. Dalje, postoje osnovi sumnje da je gospođa stekla veliku materijalnu korist (što se dokazuje izvodima prosječnih primanja za prvih devet mjeseci 2015. godine). Dakle, gospođa Hadžović predaje nastavne predmete za koje nije izabrana. Na osnovu gore navedenog, ko poznaje upravno pravo i krivični zakon, a upravni organi i nadležno tužilaštvo i sudstvo to moraju znati po službenoj dužnosti, može naći čitav niz osnova sumnje na počinjenje više krivičnih djela, i to s umišljajem, gdje kazne idu i do 10 i više godina zatvora za službena lica s MF, UNSA, KUIP-a i Ministarstva obrazovanja KS, koja su omogućila radnje koje se kvalificiraju kao krivična djela.

STAV: Nedavno je održana proslava 70. godišnjice osnivanja Medicinskog fakulteta. Kako to da Vam na bilo koji način Medicinski fakultet nije odao priznanje za sve gore navedene akademske reference?

MAŠIĆ: Ozbiljno, tužno i poražavajuće pitanje koje treba zgroziti cjelokupnu akademsku zajednicu u Sarajevu i šire, što se niko nije javno oglasio povodom tog sramotnog čina koji je izvela gospođa Hadžović-Džuvo. Kad pogledate listu imena ko je sve dobio neku vrstu priznanja (diplome, plaketa itd.), pa tamo ima više onih koji su Medicinski fakultet doveli u poziciju i stanje koje sam opisao, a među njima ima i onih protiv kojih se vodi i preko 40 sudskih procesa i imaju zapremljenih preko 10 krivičnih prijava u Tužilaštvu Kantona Sarajevo.

U nizu slavnih i uspješnih dekana Medicinskog fakulteta u Sarajevu, kao što su profesori Aleksandar Sabovljev, Vladimir Čavka, Blagoje Kovačević, Nedo Zec, Milivoje Saravan, Pavao Stern, Hajrudin Hadžiselimović, Grujica Žarković, Marko Ciglar, Hišam Serdarević, Ešref Saraljlić, Aleksandar Nikulin, Momir Macanović, Antun Lovrinčević, Boriša Starović itd., nastavljeno je srozavanje ugleda Medicinskog fakulteta u protekloj deceniji u režiji Bakira Mehića i Almire Hadžović-Džuvo. Nekad su na Medicinskom fakultetu studirali studenti iz gradova cijele bivše Jugoslavije da bi stekli prestižnu diplomu na MFS-u.

Desetine studenata je studiralo porijeklom iz bratskih afričkih i arapskih zemalja. A sada, krijući se iza leđa studenata, tobože, braneći njihova prava, proizvodeći liječnike nespremne za njihov budući poziv, čast izuzecima, većina je zainteresirana po svaku cijenu položiti ispit bez potrebnog znanja. Medicinski fakultet je vrlo specifičan. Osposobljava studente za budući liječnički poziv, to je spašavanje ljudskih života ili olakšavanje tegoba ljudima. Bez potrebnog znanja, oni ne mogu odgovoriti zahtjevima i zadacima koji se pred njih postavljaju jer im je potrebna naknadna i dugotrajna naobrazba i doedukacija.

Na to se troše i potrošit će se ogromna sredstva, a postoji institucija i zdravstvena ustanova koja studentima treba i mora prenijeti potrebna znanja. Tu je Klinički centar Univerziteta u Sarajevu apsolutno zaobiđen od strane Medicinskog fakulteta. Zbog toga je odgovornost na nama – nastavnicima Medicinskog fakulteta i pred Bogom i ljudima veoma specifična. A oni koji puštaju da studenti polože ispit bez potrebnog znanja su saučesnici.