Iako je neki dan napunio 87 godina, ovaj jazz-trubač i kompozitor ne prestaje svirati punom snagom i umjetničkom ekspresivnošću
, a potom i pokojnog Mladena Bobbyja Guteshu, skladatelja, dirigenta i trombonistu, s nadjevkom da je rođen u Sarajevu (točan je podatak u Zavidovićima). I, hvala na pitanju, prvi djeluje i danas, i to s istim umjetničkim dignitetom i energijom s kojom se počinjao baviti jazzom u onim prvim poratnim godinama u Beogradu, da bi potom zidao svjetsku karijeru najprije u Njemačkoj, a onda i u zemlji jazza – Americi – te napokon po cijelom dunjaluku.</p>
<p>U svojih sedam desetljeća umjetničkog djelovanja Duško Gojković dodirnut će same vrhove. Svirao je sa skoro svim važnijim svjetskim jazzistima, snimio ogroman broj ploča pod vlastitim imenom – od kvarteta i be-bop kvinteta pa sve do malih i velikih orkestara i simfonijskih formacija – ali i kao vrhunski solista u međunarodnim ekipama. I dalje elegantno svira trubu, instrument koji je <em>trade mark</em> jazza, a uz nju i krilni rog. Ali, uz to se ogledao sistematično i kao skladatelj, aranžer i dirigent, ostvarivši ogroman stvaralački opus koji se broji u desetinama originalnih skladbi, potom aranžmana poznatih jazz-tema i songova iz američke pjesmarice.</p>
<p>Ono što će dodati kao vlastiti stvaralački kredo jeste njegovo korištenje folklora s prostora na kojima je odrastao – onoga iz Bosne i Hercegovine, potom iz Makedonije, ali i od drugdje. A i s tim je započeo davno, davno, daleko prije negoli se formirao žanr “world music”. (Još jedna mala napomena: Gojković je rijetko koristio postojeći materijal – melodije i ritmove uzete iz već opjevanih pjesama, tek u nekoliko navrata, recimo, kad je za format malog sastava i big banda aranžirao divnu sevdalinku <em>Bentbaša</em>, stavivši je na svoju čuvenu ploču <em>Swinging Macedonia</em>, snimljenu 1966. godine za etiketu “Philips-Twen”, a potom u više navrata reizdavanu po cijelom svijetu.)</p>
<p>Gojković je postupno gradio svoju poetiku. Bio je već sjajan trubač kada je sredinom pedesetih kao mladić došao u Njemačku, odmah uskočivši u voz novonarastajuće njemačke i europske suvremene jazz-scene. Početkom šezdesetih studirat će na čuvenom Berklee College of Music kompoziciju kod legendarnog pedagoga Herba Pomeroya. Slijedili su angažmani u velikim američkim orkestrima, povratak u Europu sredinom šezdesetih i, na koncu, fascinantna karijera koja se razvijala od Japana do europskih zemalja – Italije i Njemačke posebno.</p>
<p>Trajalo je to tako, sedam desetljeća postojano, i na iznimno visokom nivou, u visinama u kojima je, da parafraziram Dinu Merlina, “hava vrlo, vrlo rijetka”. I sve je to temeljeno na nekoliko stvaralačkih principa – duboka odanost lijepoj melodiji, ukorijenjenost u suvremenom jazzu koji se rađao nakon Drugog svjetskog rata s naglaskom na be-bopu, potom afinitet spram latino-muzike i napokon iskazivanje ljubavi spram vlastite mu domovine kroz suptilno korištenje folklornih elemenata. I uz sve to, Gojković je bio i ostao pakleno dobar trubač svjetske kvalitete, koji i danas, usprkos činjenici da je ovih dana slavodobitno napunio 87 godina, puše kao da mu je barem tridesetak godina manje.</p>
<p>Slušati ovovremenog Duška Gojkovića nije tek puka nostalgija ili odavanje počasti jednom od istinskih svjetski afirmiranih umjetnika s ovih prostora. On nikako nije osoba koja se zadovoljava već dosegnutim visokim stvaralačkim dometima, kojih je za njim čitavo brdo, on živi u sadašnjosti i tako se ponaša. Autor ovog teksta imao je prigodu da se u to uživo uvjeri u dva navrata prošle i ove godine: prvo u oktobru, kad je Gojković digao na noge u tri noći vatrenom svirkom s kvintetom odabranu publiku u elitnom bečkom klubu “Jazzland”, a onda i ovih dana, kada je u dva navrata oduševio svirajući s podmlađenim Big Bandom RTS-a, ispunivši dvoranu “Americana” u Domu omladine do posljednjeg mjesta. Prvotno je bio planiran samo jedan koncert 9. oktobra (koga je RTS direktno prenosila), ali su karte planule u trenu, pa je ponovljen dva dana poslije.</p>
<p>Potom nam je u ruke došao njegov recentni uradak LP/CD pod nazivom <em>Re:Bop</em> izdan prije nekoliko mjeseci za etiketu “ENJA Records”, koju godinama postojano vodi veliki jazz‑diskograf Matthias Winckermann u Münchenu, gdje danas Duško Gojković i obitava. Na njoj se on, nakon nekoliko posljednjih izdanja na kojima je istraživao svoju glazbu u različitim kontekstima, vraća onome u čemu je majstor nad majstorima: klupskoj svirci s vlastitim be-bop kvintetom u kojem su najbolji američki i europski glazbenici raznih generacija, koje, naravno, ujedinjuje ideja o vrhunskom jazzu i sve one muzičke kvalitete koje Gojković posjeduje. Ploča je snimljena koncem prošle godine u jazz-klubu “Birdland” u Neubergu na Dunavu, jednom od mjesta kojima se naš umjetnik redovito vraća.</p>
<p>Gojković i uživo i na ploči naprosto trijumfira. Na ploči su uz njega i američki bubnjar Alvin Queen, danski kontrabasist Mads Vinding i talijanski pijanist Dado Moroni, sve odreda vrhunski ritmičari, uz nešto mlađeg altosaksofonistu Jessea Davisa, koji se u Europu preselio iz rodnog mu New Orleansa, grada u kojem se jazz rodio i formirao u umjetničku formu.</p>
<p>Tri nove Gojkovićeve skladbe, nekoliko standarda, be-bop originali i poznate melodije poput <em>Uvehlog lišća</em> i <em>Misty</em> daju prostora kvintetu da diše slobodno i s energijom koja fascinira. Album krase fleksibilna ritam sekcija, klavirske bravure Talijana Moronija i eksplozivni crnački altist, uz Gojkovića, koji je podjednako stabilan i u bržim be-bop žesticama, ali i posebno efektan u elegičnim baladama poput legendarne šansone <em>Uvehlo lišće</em> kad gradi duge, melankolične melodijske linije u kojima kao da se odsjeva sav njegov slavenski senzibilitet, pri čemu koristi sordinu koja daje zagasit, prigušeni zvuk.</p>
<p>U sudaru s daleko mlađim kolegama iz Big Banda RTS-a, u kojem je i sam debitirao pedesetih godina prošlog stoljeća, da bi mu se nakon svjetske karijere uvijek odano vraćao, Gojković se iznova okreće formatu velikog orkestra s kojim može razvijati široku paletu orkestarskih boja i nijansi, samo kako to on majstorski zna.</p>
<p>Za ovu prigodu Gojković je iz svoje mape izvukao nekoliko aranžmana u kojima iskazuje kako odanost balkanskim korijenima, tako i temeljima modernog jazza i <em>big band</em> zvuka, s posvetama velikanima trube Milesu Davisu i Dizzyju Gillespieju, koje je u svojoj dugoj karijeri sretao i čak s njima surađivao. Nije izostavio ni svoju verziju čuvene <em>Summertime</em>, na kojoj je blistao na sordiniranoj trubi, a ostavio je prostora i mlađim solistima, među kojima je nekoliko i njegovih učenika. Ukratko, drugi koncert kojem smo nazočili protekao je elegantno, u veseloj atmosferi dodira velikana, mladog orkestra i entuzijatski raspoložene publike koja se iznova srela sa svojim dragim gostom, ali gostom koji je pokazao da mu visoke godine nisu nimalo ruinirale umjetnički renome.</p>
<p>Napokon, Gojković je postojano odan Bosni iz koje je potekao. U nekoliko njegovih skladbi sevdalinka je inteligentno upotrijebljena. Osim već spominjane <em>Bentbaše</em>, tu je i tema <em>Doboy</em>, u kojoj parafrazira pjesmu <em>Mujo kuje</em>, a jedna od njegovih najekspresivnijih skladbi nosi naziv <em>Bosna Calling</em>. Da i ne govorimo da u Bosnu dolazi redovito i prije i poslije posljednjeg rata i da je u Sarajevu snimao u više navrata i u studijima i za diskografska izdanja.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Medresansko “čudo” u Gračanici kod VisokogPROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.