S braćom 1980. godine pokreće firmu za proizvodnju mašina i opreme za mliječnu i prehrambenu industriju u prostorijama od 75 kvadratnih metara. Ismet kaže kako je ovaj mali projekt danas prerastao u firmu koja se prostire na osamdeset hiljada kvadratnih metara, s tri fabrike za proizvodnju, centrom za istraživanje i razvoj, te prodajnim i marketinškim uredima

Piše: Edib KADIĆ

Od Berlinskog kongresa 1878. godine, pa u idućih pedesetak godina, Bošnjaci su stalno napuštali Bosnu, pa ih je, prema nekim statistikama, otišlo toliko mnogo da ih danas u svijetu živi višestruko više nego u samoj Bosni i Hercegovini. Veliki broj Bošnjaka koji danas žive u Turskoj dobro govori bosanski jezik, zadržali su dio kulture i tradicije, znaju odakle potječu i od kojeg su roda. Ponosno govore o svojim korijenima, o Bosni koju nikada nisu zaboravili i koju uvijek rado posjećuju. Te posjete, kako kažu, evociraju lijepa osjećanja, kao i sjećanja na Bosnu njihovih djedova i pradjedova koja su kasnije prenosili na svoje potomke, a koja su i danas neizostavan dio odrastanja brojnih Bošnjaka širom Turske. Jedan od njih jeste i Ismet Çalışkan, čiji je dedo Mehmed Talić bio sedmogodišnji dječak kada je otišao iz Bosne.

DOLAZAK U TURSKU

Babo mu je hadži Ševko, a majka hadži Fatima-hanuma. Rodili su se u Turskoj. Kažu da su dobili prezime Çalışkan (tur. vrijedan, radiša) jer su bili poznati kao ljudi koji su voljeli raditi. “Moj dedo Mehmed Talić napustio je Bosnu 1890. godine. Dobro sam ga upamtio, ali mi nikad nije pričao o vremenu napuštanja Bosne. Samo sam ga jednom upitao da mi ispriča odakle je došao. Gledao me, suze su mu tekle niz obraze. ‘Sine, više me nikad nemoj pitati o tome’, rekao mi je tada. Bilo mu je jako teško o tome govoriti. A ko bi ostavio svoj vatan, ko bi otišao bez velika zora?! Ja sada ne bih otišao u Njemačku sve da mi poklone apartman i daju posao. Nakon mjesec bih pobjegao odatle. Sada čujem da ljudi odu pa ostanu godinu, ili nekoliko godina u stranim zemljama. Nema govora, ja ne bih mogao izdurati. Nezgodno je to, niko te ne zna, ni ko si, ni šta si. Ne zna niko jesi li bolestan, jesi li gladan. Tuđa zemlja tuga je golema. A mi Bošnjaci smo drugačiji narod, potpuno. Mi imamo merhameta, milosti, po tome smo uvijek nadaleko bili poznati. A dobro se zna da je merhamet takav da neće svakome u srce unići. Jer, srce mora biti čisto da bi bilo ispunjeno merhametom, neće ući u prljavo srce. Isto tako i Allah, dž. š, neće unići u srce koje je pokvareno. A neće ni bez izuna, mora da se moli, da se išće da On uniđe u srce”, priča Ismet.

Kaže da mu je dedo bio hafiz i hadžija, te da je svake godine učio između 150 i 200 hatmi, zavisi kakvog je zdravlja bio. Otac mu je bio mujezin. “U ramazanu, kada još nije bilo džamije nigdje u blizini, a padao bi snijeg ili kiša, teraviju smo klanjali kod svoje kuće. Đedo bi imamio, a babo mujezinio. Mi smo bili djeca, to je nama bilo nešta posebno, dobro sam to upamtio. Muškinje bi klanjalo u jednoj, a ženskinje u drugoj sobi. Bili su to ramazani koji se uvijek pamte. I sada se ljudi sjećaju đede koji je u cijelom kraju bio nadaleko poznat. Tako me neki dan sreo jedan komšija, pa mi veli: ‘Ismete, ti nećeš nikada ostariti!’ Ma kako, bolan, neću, mislim se u sebi, imam ja podosta godina. A on mi kaže: ‘Tvoj đedo je mene Kur’an naučio, i mene i mnoge druge. Zbog toga, sve vam je berićetno i nikad nikakva belaja nećete vidjeti.’ Amin, nisam na ovo imao ništa ni dodati ni oduzeti.”

TEŠKO DJETINJSTVO

Ismet je rođen u Adapazaru 1956. godine. Pričali su mu o trenutku kada je dobio ime prije nego je i došao na ovaj svijet. “Matera je bila trudna sa mnom, samo što se nije bila porodila. Bila je zima, došli tetak Ismet i tetka Fatima na sijelo. Majka mi sjedila na jednom minderu, a nana na drugom, pa nana veli: ‘Eh, eto, tamam lijepo. Ako bude cura, bit će Fatima, ako bude muško, bit će Ismet.’ Eto, tako sam ime dobio.”

Osnovnu i srednju školu završava u Adapazaru. Studirao je računovodstvo i finansije. S braćom 1980. godine pokreće firmu “Kromel”. Bila je to porodična firma za proizvodnju mašina i opreme za mliječnu i prehrambenu industriju u prostorijama od 75 kvadratnih metara. Ismet kaže kako je ovaj mali projekt danas prerastao u firmu koja se prostire na osamdeset hiljada kvadratnih metara, s tri fabrike za proizvodnju, centrom za istraživanje i razvoj, te prodajnim i marketinškim uredima.

“Danas je naša firma na liderskoj poziciji u Turskoj. Također, mi već 25 godina izvozimo svoje proizvode u zemlje cijelog svijeta, a posljednjih petnaest godina uspješni smo u mnogim projektima s automatskim sistemima. Osim sistema za mljekare, dajemo i usluge kompletnog planiranja, projektiranja, automatizacije i instalacije sistema, primjene, servisiranja i proizvodnje. Pravimo mašine za proizvodnju bijelog sira, tvrdog i polutvrdog sira, kremastog sira, mocarele, zatim domaćeg seoskog sira i maslaca, pogone za proizvodnju jogurta i voćnog jogurta, ajrana, kefira i vrhnja, i još mnogo toga; dugo bi bilo nabrajati. Nedavno smo napravili mašinu koja je potpuno robotizirana, a služi za proizvodnju mocarele. Napravili smo i mašinu koja na sahat pravi tri i po tone kačkavalja”, objašnjava Çalışkan, te dodaje da se sjeća djetinjstva kada se nije tako lahko živjelo, kada je život bio veoma težak.

“Jednom tako, dođoše nam dvije tetke s osmero djece. Nemalo zatim dođe i daidža, u njega ima dvoje djece. ‘Ah, Mino, ah, Halima, ah, Subha, mašallah, neka ste mi došli, što mi je drago’, govorila je mati. A ja gledam, akšam je pao, nemamo ništa da jedemo, a mati govori da joj drago što su došli. I stvarno joj jeste bilo drago. Pitao sam je: ‘Majko, pa šta ćemo jesti? Šta ćemo gostima iznijeti?’ ‘Hajde ti krompira nakopaj, ti de kokoš jednu uhvati, hajde jednu pogaču da napravimo’, majka je davala komande kao u vojsci. Bilo je jogurta, ajrana. Nas se bilo tridesetak skupilo, jeli smo, pili, i na kraju je i ostalo. Ovo je bilo prije pedeset godina, a sjećam se ovog događaja kao da je jučer bio.”

U BOSNU PO BUREK

Ismet je zajedno s braćom 2015. godine napravio džamiju u Adapazaru koja nosi ime njihovog dede Mehmeda Talića. “Džamija se zove po mom đedi koji je tu, baš na tu zemlju, došao prije tačno 130 godina. Tu su bili njegova kuća i zemlja. Veličinom je kao Begova džamija, samo što ima dvije munare. U sklopu džamije, koja prima 650 klanjača i ima 400 mjesta za održavanje kursa Kur’ana za muškarce, koji nosi imena hadžije Ševketa Çalışkana, te za djevojke, koji nosi ime hadžinice Fatme Çalışkan. Kada se iziđe iz džamije, dočeka vas bosanska kuća, musafirhana, gdje se piju kahva i šerbe i gdje se vodi sohbet. To smo sve napravili nas trojica braće, a ime džamiji tako smo nadjenuli kako bi ostao spomen na našeg dedu rahmetli.”

Ismet kaže kako u svakoj prilici prijateljima priča o ljepotama Bosne i njenim čarima. Veli da se, prilikom posjeta, neko zaljubi u njen pejzaž, neko u arhitekturu, a neko u bogat izbor jemeka koji se više nigdje na dunjaluku ne mogu pronaći. “Tako je jednom moj prijatelj Nihat Gün sa mnom došao u Sarajevo. Porijeklom je s Crnog mora. Jednom smo prije toga sjedili, bilo je poveće društvo, i neko je započeo priču o bureku. Pa burek ovako, pa burek onako, a on je to sve mirno slušao pa nas je na kraju upitao o čemu mi to pričamo, kakav je to bosanski burek i zašto je to toliko poseban. Rekao sam mu da se to riječima ne može objasniti, već da moramo ići u Sarajevo kako bi mu se pokazalo. Uskoro smo trebali ići u Sarajevo, pa sam mu predložio da i on krene s nama da zijareti Šeher. Sjeli smo u buregdžinicu, naručili burek, Nihat ništa nije govorio. Poslije prve, naručio je još jednu porciju, pa onda još jednu. Nakon što je pojeo i četvrtu porciju, okrenuo se konobarici i na engleskom joj rekao: ‘Meni ćeš dvadeset kila za ponijeti.’ “Dvadeset zvrkova?”, upitala ga je gospođa koja nas je posluživala. “Ne, ne, dvadeset kila.” Puna torba bureka preletjela je nekoliko hiljada kilometara i sretno stigla u Nihatov dom. I sada, kada god se vidimo, uvijek mi spominje kako nigdje na dunjaluku nema bureka kao u Sarajevu i kako sad jedino jede pitu iz Bosne.”

BOŠNJACI, UZORITI GRAĐANI TURSKE

Çalışkan se prisjeća da je 1999. godine Sakary, Kocaeli i Gölücük zadesio žestok zemljotres, te da je sve bilo u ruševinama. “Pomoć za Tursku stizala je sa svih strana svijeta, ljudi su dolazili da pomognu. Alija Izetbegović, lider i gazija, prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, zemlje koja je nedavno bila izišla iz rata i borila se s neimaštinom, također je došao u Tursku. Nakon posjete Ankari, obišao je Bošnjake koji su živjeli u Sakaryi, a na mjestu gdje je postavljen ‘Spomenik Bosni’, u ulici koja nosi ime ‘Bosna’, održao je izuzetno značajan govor. Ukratko prepričano, rekao je da zbog trenutnog ekonomskog stanja Bosna i Hercegovina nije u mogućnosti donirati novčanu pomoć, ali da će svakako Turska i turski narod stalno biti u njihovim dovama. Sigurno mogu reći da se veliki broj Bošnjaka u Turskoj i sada sjeća tog govora”, naglašava Ismet.

Ističe da trenutno u Turskoj nijedan Bošnjak nije u zatvoru zato što je nešto ukrao, ili zbog drugih kriminalnih radnji. “Također, nema nijedan Bošnjak koji je negdje na sokaku pružio ruku i išće da mu se pomogne, jer neće ništa da radi. Nijedan, onoliko koliko ja znam, a mi smo svi jako dobro uvezani. Znači, nema nijednog problematičnog slučaja iz našeg naroda. Mi smo ljudi koji smo došli u Tursku, nismo znali ni jezik, nismo imali ništa. Morali smo biti najbolji, najdiscipliniraniji kako bismo uspjeli. Morali smo pokazati ko smo i odakle dolazimo. I uvijek se saburalo i uvijek su se ponavljale riječi: ‘Bit će, sine, bit će. Samo polahko, sve će biti.’ Nikad niko nije kazao da se može krenuti i stranputicom ako se nema, da se može nešto, ne daj Bože, ukrasti ili nekoga prevariti. Nikad. ‘Ti šućuraj Bogu, traži od Njega i on će ti dati’, tako su nas učili. Mislimo pozitivno, radimo i trudimo se, pa će i Allah, dž. š., dati. Mi smo tako narasli. Okolo je svugdje bio fukaraluk, a majka je mlada ostala udovica, babo nam je preselio u 43. godini. Moja majka, allahrahmetile, hadži Fatma, uvijek je ovako Allahu šućurala: ‘Ja Rabi, u mene nejma. Ti svakome iz svoje hazne dadni, a ako ostane, i moje garibe i moje jetime nemoj zaboraviti.’”

Asker s Çanakkalea

Hadži Mehmed Talić rodio se 1881. godine u Bihaću. Suočena s brojnim poteškoćama, nakon potpisanog Berlinskog sporazuma 1878. godine, Mehmedova familija – otac, majka i sestra – ostavljajući sve što su imali iza sebe, napuštaju Krajinu 1890. godine. Nakon višemjesečnog putovanja, dolaze na prostore današnje Turske te se naseljavaju u selo Yazlik, u kojem su započeli novi život. Životne bitke nastavile su Mehmeda pratiti i u Turskoj, pa je učestvovao u Bici kod Çanakkalea 1915, odnosno 1916. godine. Deset godina služio je u vojsci i bio je nosilac počasnog odlikovanja “Istiklal Gazija”, a ova časna medalja porodici Çalışkan bila je i ostala na ponos. Hadžija Mehmed bio je učenjak i veliki poznavalac islama. Tokom života Kur’an mu je uvijek bio oslonac, pa je obučavao hifzu stotine učenika. Pokazivao bi im kako da budu dobri Allahovi robovi, hairli djeca svojim roditeljima i domovini, te se trudio ukazati im na važnost obrazovanja u njihovom životu. Stekao je ljubav i poštovanje ljudi koji su bili u njegovom okruženju, a imao je i mnogo vrijednih doprinosa Adapazaru. Izgrađivao je mostove, puteve i česme. Hadžija Mehmed Talić govorio je vrlo dobro bosanski, arapski i turski jezik. Uvijek je brinuo za starije i iznemogle, siročad i siromašne, te je nastojao pomoći im u njihovim potrebama koliko je god bio u mogućnosti.