Za širu upotrebu trebat će novac (u Irskoj se to pokušalo još 2002. godine, ali je projekt neslavno propao, a koštao je na kraju više od pedeset miliona eura), veća elektronička pismenost stanovništva, mnogo ulaganja u edukaciju, povjerenje u softvere i one koji ih opslužuju, snažna zaštita od hakera i slično.
Piše: Mahir Sokolija
Ponukani strahom od izbornih prijevara, sa željom da se smanji broj nevažećih listića, te znatno ubrza način brojanja glasova, mnogi su posljednjih dana oživjeli ideju o uvođenju elektronskog glasanja u Bosni i Hercegovini. I to koliko sutra. A najkasnije na sljedećim općim izborima za četiri godine.
Međutim, elektronsko glasanje u Evropi iz više je razloga i dalje rijetkost. Iako se na uvođenju ovog načina glasanja širom kontinenta radi još od ranih devedesetih, a s početkom ovog stoljeća i sve intenzivnije, uz korištenje savremenih tehnologija zaštite, tek nekoliko evropskih zemalja trenutno provodi masovnije elektronsko glasanje, a i to čini tek jedan dio stanovništva u tim područjima, jer ondje uz elektronsko još vrijedi i ono klasično.
Mnoge evropske zemlje pokušale su uvesti neki oblik elektronskog glasanja (internetom bez izravnog izlaska na biračko mjesto ili preko glasačkih mašina na izbornim mjestima), pokretale su pilot-projekte (Italija, Velika Britanija, Švicarska, Njemačka, Irska, Norveška…), ali su s vremenom od toga odustajale i vraćale se glasačkim kutijama.
U nekim zemljama elektronsko glasanje proglašeno je neustavnim, u nekim su hakeri upadali u sistem i prepravljali rezultate, negdje su softverske greške utjecale na rezultat, a negdje nije bilo velikog odziva građana.
Najdalje u Evropi otišla je Estonija, u kojoj jedna trećina od onih koji glasaju to čine putem interneta. Počelo je još 2005. godine kao projekt u kojem je sudjelovalo manje od 10.000 glasača. Dvije godine poslije, bilo ih je trostruko više, a procent se postupno povećavao, tako da su na lokalnim izborima u Estoniji prošle godine elektronski glasale rekordne 186.034 osobe, što iznosi nešto manje od trećine glasača izišlih na izbore.
Glasanje u ovoj zemlji specifično je jer se provodi korištenjem lične karte u koju je ugrađena smart card, koja omogućava pristup glasačkom materijalu putem interneta.
Cijeneći evropska i svjetska iskustva, Bosna i Hercegovina trebala bi što je moguće prije početi s pilot-projektima, možda već i na sljedećim lokalnim izborima, kako kroz upotrebu elektronskih mašina za glasanje, tako i putem interneta.
Za širu upotrebu trebat će novac (u Irskoj se to pokušalo još 2002. godine, ali je projekt neslavno propao, a koštao je na kraju više od pedeset miliona eura), veća elektronička pismenost stanovništva, mnogo ulaganja u edukaciju, povjerenje u softvere i one koji ih opslužuju, snažna zaštita od hakera i slično.
Ipak, to je moguće i potrebno, ali ne treba očekivati čuda, čak ni kada je riječ o velikoj izlaznosti, barem ako je suditi po estonskom iskustvu (64,2%) i istraživanjima provedenim prošle godine u Švicarskoj. Mnogo toga, pokazala su iskustva, ovisi i o stupnju obrazovanosti građana, udaljenosti od glasačkog mjesta, kvaliteti i preglednosti softvera i uređaja za glasanje, procentu korisnika interneta itd.