“U pitanju je jedan trend, svjesna tendencija operativnog mozga u toj medijskoj slici koja razumije da je bh. javnost lahkovjerna, naročito bošnjačka, vjeruje u sve što pročita. Neka živ pročita da je umro, reći će: Možda sam i umro. Ta je lahkovjernost najizraženija kod bošnjačke populacije, to je jedna vrsta nevjerovatne patologije društva”

Pišu: Enisa ALAGIĆ i Jakub SALKIĆ

Koliko često pročitate ili čujete u medijima pozitivnu vijest? Čujete li ljude na javnim mjestima da govore o pozitivnim stvarima? Koliko često vidite nasmijane ljude u javnom prijevozu? Zapravo, ako bolje razmislimo, na ulici ili u javnom prijevozu najčešće vidimo namrštene, turobne ljude koji pričaju o tome kako ništa ne valja. Ako je kiša, nije dobro, ako je snijeg, opet nije dobro, ako je sunce, zašto nije kiša; i tako ukrug. Ništa ne valja, za sve je kriva “država”. U virtualnom svijetu, svijetu vijesti, komentara, statusa i “šerova”, stvari su još katastrofalnije.

Istraživanja pokazuju da neki od nas ne čitaju dalje od naslova prije nego što podijele priče. Kako kaže novinarka i urednica CNN-a Stephanie Busari: Svi mi imamo svoju ulogu u širenju vijesti. Mi smo ti koji dijele sadržaj. Mi smo ti koji dijele priče online. U današnje vrijeme mi smo svi izdavači i svi mi imamo odgovornost.

Prema analizi sadržaja dnevnih novina Oslobođenje i Dnevni avaz koju je uradio Stav od ponedjeljka do petka prošle sedmice, sadržaj s negativnim konotacijama dominira u dnevnim novinama. U Oslobođenju, recimo, na naslovnoj strani bilo je osam negativnih naslova i tri pozitivna. Tokom pet dana samo je jednom pozitivna vijest zauzimala centralnu poziciju na naslovnoj, dok su negativne četiri dana bile u fokusu. Ne računajući rubrike Kultura i Sport, u Oslobođenju su tokom pet dana objavljene 83 negativne vijesti naspram 45 pozitivnih. Jedini dan kada se drastično poveća broj pozitivnih vijesti u ovoj novini jeste utorak, a razlog je biznis‑prilog. Zvuči paradoksalno, dok svi govore kako je ekonomska situacija loša, biznis je jedina svijetla tačka u novini.

DOPRINOS MEDIJA NESIGURNOSTI

Na naslovnici Dnevnog avaza dominiraju negativne vijesti, tačnije, duplo je više negativnih (18) nego pozitivnih (9), s tim što je svaki dan negativni naslov udarni. Sadržaj novine također obiluje negativnim vijestima, za pet dana objavili su ih čak 132, dok je, nasuprot toga, objavljena samo 61 pozitivna.

Daniel Gilbert, profesor psihologije na Harvardu, vjeruje da mediji uveliko doprinose stvaranju osjećaja nesigurnosti kod ljudi pridajući nekim događajima veći značaj od onog koji realno zaslužuju. Takav je slučaj s terorizmom. “Terorizam je utemeljen na ljudskoj psihološkoj reakciji na niz događaja, i da, ako bismo bili zabrinuti o terorizmu, mogli bismo se zapitati šta uzrokuje strahovanje i kako možemo učiniti da ljudi ne budu užasnuti. Sigurno je to način na koji bar američki mediji obrađuju ovu temu. Oprostite, ali u sirovim brojkama ovo su vrlo male nesreće. Već znamo, naprimjer, da je u Sjedinjenim Državama više ljudi poginulo zbog nekorištenja aviona, jer su bili uplašeni, i vožnje po autocestama, nego što ih je poginulo u ‘9/11’.

Ako bih vam rekao da postoji kuga koja će ubiti 15.000 Amerikanaca sljedeće godine, mogli biste ste se zabrinuti ako ne biste znali da se radi o gripi. Ovo su nesreće malog kalibra i trebali bismo se zapitati trebaju li one dobijati ovakvu sliku, pokriće u medijima, kakvu inače dobijaju. Pretjerano je. Mislim, gledajte, ako Australija sutra nestane, užas je vjerovatno prava reakcija. To je jako velika hrpa jako dobrih ljudi. S druge strane, kad eksplodira autobus i 30 ljudi bude ubijeno, više ljudi od toga je ubijeno zbog nekorištenja pojaseva za vezanje u istoj državi. Je li užasnutost prava reakcija?”, kaže Gilbert.

Prateći reakcije ljudi na vijesti na društvenim mrežama i portalima, jasno je da je ogroman broj ljudi negativno nastrojen prema svemu, a tome su svakako uveliko doprinijeli mediji. Recimo, objavljena je vijest kako je u 2017. godini BiH značajno povećala proizvodnju i izvoz, ali je deficit još uvijek u milijardama KM. Mogli bismo se složiti da je to pozitivna vijest. Međutim, komentari su daleko od pozitivnih.

“Naravno da je porastao izvoz… poljske jabuke, poljska govedina… pa otrovna govedina… svašta se izvozilo”, jedan je od komentara, dok drugi kaže: “Izvozili smo malinu, jabuku, orah, meso… Kako? Kad ne možemo podmiriti ni svoje tržište.”; “Povećala izvoz radne snage, to jedino može povećat.”; “Ovaj deficit je ustvari one uništene fabrike.”

Druga vijest s uvjetno rečeno negativnom konotacijom da je u 2017. godini odricanje od bh. državljanstva zatražilo 4.365 osoba obiluje, opet, negativnim komentarima. Evo nekih od njih: “Ne odriče se raja državljanstva nego država se odriče svojih građana.”; “Ko god može neka ide, ovdje napretka nema još dugo godina.”; “Bosna je, nažalost, uvijek bila zemlja iz koje se odlazilo. Da nije oružanih agresija svakih 50-ak godina, danas bi imala 20-ak miliona stanovnika.”; “BiH nije država BiH je stanje.”; “Idite… navratite pođahkad… ne morate na kesu gledat…”

Komunikolog, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Fahira Fejzić-Čengić već duže vremena primjećuje ove trendove negativnosti, posebno u posljednjih 10 godina. Prošle godine je s jednom grupom studenata mastera, njih 30-ak, radila analizu medija u portalskoj varijanti tokom 30 dana. Studenti su pratili dnevno 70% sadržaja s ciljem da daju generalnu opasku da li je sadržaj probosanski ili antibosanski. Probosanski sadržaj jesu svi tekstovi koji su, čak i kritički, ali konstruktivno, u funkciji boljitka, boljeg društvenog, političkog i ekonomskog stanja, a da su antibosanski svi oni koji na neki način destabiliziraju širu društvenost, političku volju, kulturu, ambijentalnost u kojoj su se te skale kretale. Studenti su to pomno pratili. Upraćeno je nekoliko hiljada tekstova i na kraju je sve to sumirano.

ANTIBOSANSKA NOVINA

“Ispostavilo se da tamo gdje smo najmanje očekivali, na portalima kao što je Dnevni avaz, koji je aman-zaman bosanska, bošnjačka novina, imamo najružnije pozicionirani antibosanski stav. Čak je i jedan mali hrvatski portal donosio veći procent probosanskih tekstova, npr., o ekonomskom napretku itd. Mi smo uočili da se tamo gdje imamo dojam da je nešto bošnjačko, bosansko, kao Avaz, stvara jedna mimikrična polovična slika da je to nešto probošnjačko. Međutim, kada uđete u meritum stvari, vidite da je to zastrašujuće. Nažalost, i tada sam opetovala tezu ‘što gore, to bolje’. Zaključak je da je to pitanje uređivačkih politika, čim riječ politikus vežete s bilo čim, pa i medijskom politikom, vi ste u sferi slobodne volje, interpretacije, naštimavanja. Zapravo se može konstatirati da su pogubne u medijsko‑profesionalnom smislu uređivačke politike u Bosni i Hercegovini jer su one vrlo skrivene, često su tajne, a ne javne. Danas ne samo da ne znate ko finansijski stoji iza većine portala nego ne znate ko je urednik, ne znate ko smišlja ideju da se neka sunovratna stvar objavljuje”, kaže profesorica Fejzić-Čengić.

Prema njenim riječima, kvantitativno je ogroman broj negativnih informacija. “Ja, kad imam časove nastave, imam običaj da surfam navečer i ujutro rano da vidim šta se promijenilo u datom prostoru. Ispostavi se, zapravo, ako se desilo u šest sati, kada sam ja preletjela 15-ak bitnih portala u svetom trojstvu Sarajevo – Mostar – Banja Luka, da je slučajno bilo prvih pet vijesti pozitivnih, makar o sunčanom danu, a do 9 sati su se već uređivački centri potrudili da bilo šta donesu što bi, ako nemate debakl koji se trenutno događa, barem ličilo na negaciju. Tačno vidite obrazac: ako nema ništa drugo, u 9 sati ima nekakvo gladno dijete fotografirano s kriškom hljeba, što objektivno možete vidjeti od New Yorka do Pariza, i to ide u prvih pet vijesti. U pitanju je jedan trend, svjesna tendencija operativnog mozga u toj medijskoj slici koja razumije da je bh. javnost lahkovjerna, naročito bošnjačka, vjeruje u sve što pročita. Neka živ pročita da je umro, reći će: Možda sam i umro. Ta je lahkovjernost najizraženija kod bošnjačke populacije, to je jedna vrsta nevjerovatne patologije društva”, pojašnjava profesorica Fejzić‑Čengić.

Ona je mišljenja da se to radi namjerno, jer sve što je antibosansko to je razvaljivačko. U ukupnoj situaciji gdje imate prve susjede koji su nas čerečili stoljećima, i dalje bi, i nedavno su, ti procesi nisu zaustavljeni, samo su danas izraženi u “mehkoj moći” kroz medijske sadržaje, pogotovo kada se pružaju lahkovjernom narodu koji će svemu vjerovati, ništa neće provjeravati.

“Imamo potpuno odsustvo kritičke distance. Nema mudrosti, nema jednog sloja u javnosti koji je nosilac tih analiza pa da ljudi sjede na sijelima i u kafani da raspravljaju može li nešto biti istina ili ne. Gubi se to interno javnomnijenjsko liderstvo, nema ozbiljnih ljudi koji to prate i razumiju da šire krugove prave kritike, da kažu sad: Ovo ima veze s Vučićem, Kolindom, s presudama… Nema tih povezivanja koja su nas u 19. stoljeću više krasila nego danas, jako smo nazadovali zbog te lahkovjernosti. Stvorila se jedna floskula u prosječnom bh. mozgu: ‘Što gore, to bolje’, šta god su objavili još je i gore, ta crno-bijela slika izuzetno je pogubna”, dodaje profesorica.

Toliko šokantnih podataka, kaže ona, može biti zdravstveno pogubno, da ne govorimo koliko smanjuje energiju i pravi neku vrstu depresije ili kriptodepresije kod normalnog svijeta koji želi samo ustati, otići na posao i vratiti se zdrav da makar ručak može normalno pojesti, da ne bude u šoku od tih banalnih dnevnih radnji pa do nekih velikih projekata.

Nurka Redžepagić-Bulić, magistar psihologije i vlasnica online savjetovališta www.mojonlinepsiholog.com, kaže da poremećen sistem vrijednosti koji sve više uzima maha, doprinosi tome da ljudi imaju finansijskih, zdravstvenih i emocionalnih problema koji se, zbog općeg stanja, doimaju nerješivim. U tom slučaju, smatra naša sagovornica, lakše se okrenuti drugim ljudima i njihovim problemima. Pričajući o tuđim problemima i tragedijama, uviđaju da nisu jedini s problemima.

KAKVE PRIČE PRIČAMO

“Problem medija i plasiranja negativnih priča se svodi na to da veliki broj medija ciljano živi od negativnih priča, kao i propagandnih vijesti. Ljudi općenito vole priče koje nisu svakodnevne, tako da često mediji sa šokantnim naslovima pokušavaju čitaoce namamiti na čitanje. Ako se uzmu kao primjer žuta štampa ili politički magazini, koji čitaocima konstantno moraju nuditi nešto novo i šokantno da bi isplivali iz mora sličnih ponuda, za očekivati je da će se trend negativnih priča u medijima nastaviti i proširiti. Sličan trend negativnosti u novinama može se primijetiti i u Evropi i SAD-u. Poznato je koliko se govori o zaplašivanju i manipuliranju biračkog tijela plasiranjem negativnih i netačnih vijesti (tzv. fake news). Trenutno je situacija takva da ljudi konstantno traže nove informacije preko interneta i medija, ali da pri tome niko više ne može biti siguran u istinitost sadržaja. S druge strane, jačanjem nesigurnosti kod građana povećava se mogućnost da se njima manipulira”, smatra Redžepagić‑Bulić.

Sociolog Jusuf Žiga, profesor na Fakultetu političkih nauka, kaže da u najkraćem treba krenuti od apostrofiranja stvarnog značaja medija.

“Ko misli da mediji nisu u stanju da oblikuju javno mnijenje, taj ne zna o čemu govori. Smatram da je utjecaj medija, svih, od štampanih preko elektronskih do novih medija, veći nego bilo kojeg drugog mogućeg faktora na oblikovanje javnog mnijenja i sistema vrijednosti”, kaže profesor Žiga.

Budući da je sve komercijalizirano, interesno pozicionirano, tom su izazovu podlegli i mediji, i u želji da se što bolje nametnu, oni su pristali žrtvovati etiku bavljenja novinarstvom.

“Bojim se da su mediji uveliko pristali da žrtvuju etiku. Da bi postali važni i utjecajni, potrebno im je da stalno imaju nešto senzacionalno, ekskluzivno, pomoću čega će se na njih upirati prstom. To onda postaje pogodno tlo za promoviranje negativnog. Kod nas je vijest sve što je negativno, senzacija, trač, montaža, jer ko ima vremena da se bavi nečim ozbiljnim, nekom ozbiljnom reportažom, nečim što je bitno za svakodnevicu. Mediji se s tim unutar sebe moraju boriti, moraju počistiti vlastito dvorište”, objašnjava profesor Žiga.

On ističe da ga ne iznenađuje favoriziranje negativnih medijskih sadržaja, iako ga strašno frustrira, pogotovo kada nekakve trivijalnosti dobijaju na značaju pa se nađu na naslovnicama, dok druge, pozitivne vijesti, koje su jako bitne, dobije nekoliko redaka u nekom ćošku.

Na pitanje kako se ovoliko negativnosti u javnom prostoru odražava na cjelokupno bosanskohercegovačko društvo, Jusuf Žiga odgovara: “Ja se nadam da ovo neće dodatno obeshrabriti nikoga. Bh. društvo jeste u jednoj dubokoj krizi, ali pogrešno je misliti da je to politička ili ekonomska kriza. Najdublja je ona moralna, kriza sistema vrijednosti. Pametni ljudi će sjesti i za pola godine napraviti novi ustav države, dobar menadžment će brzo oporaviti posrnulu firmu, ali ako je čovjek izgrađen s nakaradnim sistemom vrijednosti, on će takav ostati cijelog života, ili sve dok se ne promijeni ambijent u kojem živi. Iz ovog stanja se ne može izaći ako se preskoči glavni generator ukupne krize, a to je moralna kriza. Bez toga nema ozdravljenja. Kriza je ozbiljna, ona je kriza morala, ali moramo se s njom boriti jer ona se neće sama od sebe riješiti. Bio bih sretan da se ljudi počnu baviti rješavanjem te krize, da svako riješi svoj izazov.”

Aida Tule, diplomirani psiholog s internacionalnim iskustvom, daje nam rješenje kojim svako od nas može rješavati “svoju moralnu krizu”, o kojoj je govorio profesor Žiga. Ona kaže da su ljudi bića koja su oblikovana učenjem. “Mi naučimo stil pričanja u djetinjstvu, ali i kasnije kroz život posuđujemo ono što dominira u okruženju. Kod nas je postalo normalno pričati negativno do te mjere da, kad primijetimo da neko priča pozitivno, smatramo da nije dovoljno zabrinut za društvo i da tako ne rješava probleme”, smatra Aida i dodaje da na osnovu stila pričanja o životnim iskustvima možemo otkriti koliko je osoba psihički stabilna i zdravo postavljena u odnosu na društvo. U tom kontekstu razlikujemo dva osnovna stila.

“Oslobađajući ili iscjeljujući tip pričanja, pri kojem se traži smisao u pričanju događaja i prikazuje se u svjetlu dobra. Naprimjer, u jednom od mnogih intervjua koji su imali za cilj da prepoznaju stilove pričanja, čovjek je pričao da je kao dijete odrastao u teškom siromaštvu i da je upravo ta oskudica zbližila porodicu i držala je na okupu”, kaže Aida.

Osobe koje su sklone ovom tipu pričanja, smatra ona, jesu one koje konstruktivno doprinose društvu i budućim generacijama. Viktor Frankl, bečki psihijatar i osnivač logoterapije, među rijetkim preživjelim Auschwitza, kaže da su nam potrebne samo tri riječi koje će nas osloboditi i iscijeliti od bilo kakve situacije, a one su: “Vidim smisao u…”

Drugi vid pričanja jeste kontaminirajući ili zagađujući tip pričanja, pri kojem se ne traži smisao u pričanju već se traži pozicija napaćene žrtve prema kojoj je život nepravedan. “Naprimjer, jedna žena je ispričala kako je vrhunac njenog života bio dolazak njene bebe na svijet, ali da je tu sreću u potpunosti poništila pogibija supruga nakon tri godine. Ona i dalje živi zarobljena tim iskustvom kojeg je nazvala tragedija i kojom kontaminira sve druge prilike da bude sretna i da pruži sreću svom djetetu”, poručuje naša sagovornica.

Koliko kontaminirajućih, a koliko oslobađajućih priča imamo u svom neposrednom okruženju, reći će nam koliko naše društvo ima šanse da se razvije u uspješno i zdravo. Odgovore potražite u svom okruženju.