Na igralištu ispred današnje Prve osnovne škole i Srednjoškolskog centra u Srebrenici od eksplozija granata ispaljenih s položaja Vojske Republike Srpske 12. aprila 1993. godine ubijene su 74, a ranjeno više od 100 osoba. Više od 30 ranjenih kasnije je preminulo u bolnici. Za ovaj zločin nad civilima još niko nije odgovarao

Spomen ploča

Fikret Ibrahimović

Suljo Čakanović

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

“U dvadeset minuta stiglo je više od sedamdeset ranjenih, a među njima mnogi koji su bili beznadežni slučajevi. Za nekoliko minuta trebalo je donijeti bolnu odluku. Slučajevi s malim šansama za preživljavanje ili oni koji su trebali duže operacije odbijani su kako bi se drugima dala veća šansa za preživljavanje; logična odluka u ovakvim okolnostima, ali dramatična za majke, očeve i članove porodice kojima je rečeno da njihovo dijete, brat ili sestra moraju čekati. Za mnoge će od njih to biti prekasno.”

Ove riječi zapisao je Hans Ulens, uposlenik organizacije “Ljekari bez granica”, u pismu svom glavnom uredu u Belgiji opisujući događaje koji su se dogodili u Srebrenici 12. aprila 1993. godine. Tog su dana u Srebrenici, na igralištu ispred današnje Prve osnovne škole i Srednjoškolskog centra, od eksplozija granata ispaljenih s položaja Vojske Republike Srpske ubijene 74, a ranjeno više od 100 osoba.

OBEĆANJE O ZAŠTITI UN-a

Srebrenica je tokom 1993. godine bila u teškom stanju. Ovaj je gradić nakon ofanzive Vojske RS-a postao utočište za hiljade podrinjskih Bošnjaka koji su morali pobjeći od svojih kuća. Srebrenica je bila jedina nada. Stanovnici su nerijetko živjeli u nepodnošljivim uvjetima, a grad je bio pretrpan izbjeglicama. Prije rata je u gradu živjelo oko sedam hiljada stanovnika, dok ih je tokom rata bilo oko 30 hiljada, a u okolnim selima još toliko. Krajem 1992. i početkom 1993. godine smrtonosni obruč oko Srebrenice postajao je sve uži, posebno nakon što je Vojska RS‑a zauzela Cersku i Konjević-Polje. Zaseoci i sela nestajali su u plamenu, a 20.000 izbjeglica iz tog područja osvanulo je na ulicama Srebrenice.

U vrijeme beznađa svaka dobra vijest vraćala je stanovništvu davno izgubljenu nadu. Takva jedna vijest u Srebrenicu došla je početkom aprila 1993. godine. Među stanovnicima se pronijela informacija da je sklopljeno primirje i da će biti izvršena demilitarizacija Srebrenice, a grad stavljen pod zaštitu Ujedinjenih nacija. Stanovništvo se nakon ove vijesti malo opustilo iz ratnog grča i počelo izlaziti na otvoreno. Djeca su se tih dana okupljala na školskom igralištu, gdje su bili organizirani fudbalski turniri i gdje je svirala muzika.

Osvanuo je lijep i sunčan 12. april 1993. godine. Iako ratno doba, pričaju svjedoci, ništa nije slutilo da će taj dan krvavim slovima biti upisan u historiji Srebrenice. Lijepo vrijeme i vijest o stavljanju Srebrenice pod zaštitu UN-a na školsko igralište u centru grada doveli su veliki broj ljudi. Mlađi su igrali fudbal, a stariji gledali i prepričavali vijest o skorom dolasku UN-ovih snaga za koje su mislili da će im donijeti spas.

“Prostorije su vrvjele od ljudi koji su jedva čekali da izađu na školsko dvorište i igralište i udahnu friškog zraka, da pogledom šaraju prostranstvima. Izdaleka, dok sam išao prema igralištu, mogao sam primijetiti da su djeca započela igru, dok su tribine bile pune druge djece i odraslih. Okolo je sve bilo načičkano odraslim ljudima koji su jedva dočekali da uživaju u lijepoj igri dječaka i da udišu svježi zrak”, svjedoči Suljo Čakanović, koji je tokom rata u Srebrenici bio medicinski tehničar.

“Već sam bio na pedesetak metara od školskog dvorišta kad sam čuo da su ispaljene granate sa srpskih položaja. Nisam ni pomišljao da će pasti u mojoj blizini. Od aprila 1992. godine u mojoj blizini padale su granate nebrojeno puta, tako da se nisam ni uspaničio, niti uplašio, jer je to tada bila svakodnevica mog života. Nikad mi poslije nije bilo jasno da li sam čuo tri, četiri, ili više ispaljenih granata. Vidio sam bljesak. Znam da sam poslije tog bljeska čuo jake detonacije jer je školsko igralište bilo betonirano, a sama je Srebrenica u kotlini, te je zvuk bio koncentriran i jači na manjem prostoru. Refleksno sam pao na zemlju u nadi da ću izbjeći gelere granata, što mi je i uspjelo. Nije mi trebalo mnogo vremena da se saberem i shvatim da su žrtve upravo odrasli i djeca koji se nalaze nedaleko od mene. Požurio sam da pomognem ranjenima. Kad sam se približio igralištu, vidio sam masakr i na prvi pogled pomislio da ovdje više nema pomoći jer su mnoga tijela raskomadana… Bilo je nemoguće znati šta kome pripada”, priča nam Čakanović.

Kobnog 12. aprila 1993. godine, kada je na školskom igralištu bilo više stotina stanovnika, pale su tri granate. U trenu su poginula 74 civila, a 100 ranjeno, najviše omladine. Više od 30 ranjenih kasnije je preminulo u bolnici.

Preživjeli se sjećaju da je prizor na igralištu bio zastrašujući, ljudsko meso danima je visilo po ogradi igrališta, a krv je tekla ulicama Srebrenice.

PRIZORI KOJI SE NE ZABORAVLJAJU

Zaim Selimović imao je na početku rata 15 godina. Nakon pada Konjević-Polja, s roditeljima i braćom smjestio se u Srebrenicu. Život u opkoljenom gradu bio je težak, preživljavanje iz dana u dan bilo je prava borba. Selimović je kao mladić bio željan igre, fudbala i zabave. Pored toga, vijest da će Srebrenica postati zaštićena zona bila je dovoljan razlog za slavlje. Nažalost, 12. april 1993. godine zapamtio je za cijeli život, ali ne zbog slavlja.

“Srebrenica je u ratu bila veliki koncentracioni logor. Nikad neću zaboraviti onaj dan kad je pala granata na igralište. Bio sam tu. Lijep dan, sunčan. Nekako ljudi veseli. Igrao se fudbal. Mene je spasilo to što sam otišao do kuće da ponesem duhana. Nisam ni stigao do kuće kad je odjeknula jaka eksplozija. Znao sam odmah šta je bilo. Dotrčao sam do igrališta i te prizore nikad neću zaboraviti. Krvi na sve strane, tijela, jauci. Slika koja mi se urezala u sjećanje: na tribinama ljudi ostali u sjedećem položaju, a zapravo su bili mrtvi. Geleri su ih pokosili. Ostali su u položaju u kakvom su bili pred smrt. Strašno je to sve. Mladost je taj dan izginula”, ističe Selimović.

Fikret Ibrahimović na ovom je igralištu izgubio kćerku Fikretu, a u julu 1995. godine i dva sina.

“Moja kćerka, koja je tada imala 18 godina, bila je sva izmasakrirana od gelera. Tog dana moja kćerka se zadesila na poligonu, kao i sva omladina, željna smijeha i druženja. Okupili su se na tom mjestu da na trenutak zaborave strah i neizvjesnost, ali agresor im ni tu nije dao mira”, svjedočio je Ibrahimović u više navrata.

Nekoliko dana nakon masakra na igralištu, 16. aprila 1993. godine, Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je rezoluciju broj 819, kojom “sve strane i drugi Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati ‘zaštićenom zonom’ koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu”. Četiri dana kasnije, u Srebrenicu stižu prvi vojnici UNPROFOR-a (kanadski bataljon). Ubrzo je potpisan sporazum o demilitarizaciji, mada to sama rezolucija UN-a nije tražila. Demilitarizacija je završena 5. maja 1993. godine. Svo lahko i teško naoružanje jedinica ARBiH u Srebrenici stavljeno je pod kontrolu UN-a, a osiguranje Srebrenicom preuzele su snage UNPRFOR-a. Srebrenica je po tome postala “zaštićena” i demilitarizirana zona pod kontrolom vojnih snaga UN-a. Na preostalih 140 km² slobodne teritorije, na kojoj je živjelo oko 40.000 stanovnika, nastavljen je život, nešto bolji nego u prethodne dvije godine rata – do jula 1995. godine.

Fudbalski turniri igrani su i nakon ovog masakra na školskom igralištu. Tokom 1994. i do jula 1995. godine na turnirima su, pored lokalnog stanovništva, učestvovali i vojnici UN-a.

Ono što je za Sarajevo pijaca Markale, za Tuzlu Kapija, to je za Srebrenicu školsko igralište i masakr na njemu, ako izuzmemo 11. juli 1995. godine. O stradanju Bošnjaka 12. jula 1993. godine na sportskom igralištu svjedoči spomen-ploča koja se ne nalazi na igralištu na koje su granate pale, nego na susjednom. Za masakr na sportskom igralištu do sada niko nije odgovarao, niti je pokrenut postupak iako je prošlo 25 godina od ovog stravičnog zločina.