Da ideja bosanstva koju promovira knjiga Aličehića i Galešića nije tek nadidentitet svih ljudi koji žive u BiH, već alternativa postojećim identitetima, objasnio je i Aličehić. On je kazao da knjiga čiji je koautor nije naučni rad, već je rezultat razgovora dvojice prijatelja. Knjigu je iskreno nazvao Bosanstvom za glupe. Vrlo precizno određenje, složit ćemo se s autorom i pohvaliti njegovu iskrenost. Rusmir Mahmutćehajić o osmanskoj i austrougarskoj vlasti na Balkanu razmišlja kroz pojam tiranije, a o velikosrpskoj i velikohrvatskoj ideji kroz pojam oslobođenja

Piše: Hamza RIDŽAL

U organizaciji Međunarodnog foruma “Bosna” upriličena je 4. januara javna rasprava na temu Kako razumijevati bosansku budućnost?. Povod za organiziranje javne rasprave bilo je publiciranje knjige Tragom drevnih Bošnjana o antibosanskoj politici tokom 20. stoljeća autora Tanera Aličehića i Đenana Galešića. Učešće u raspravi uzeli su, uz autore knjige, i Senadin Lavić, Rusmir Mahmutćehajić i Asim Zubčević. Raspravu je moderirala Nermina Jusić, a plan Međunarodnog foruma “Bosna” za 2019. godinu predstavio je Krsto Marijanović. Valja na početku naglasiti da su Asim Zubčević i Krsto Mijanović uzeli najmanje učešća u javnoj raspravi, te da su vlastita mišljenja temeljili na činjenicama, ne iznoseći pritom neodbranjive i kontradiktorne tvrdnje.

OPĆA IDENTITETARNA ZAVRZLAMA

Uvodno obraćanje održao je Senadin Lavić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. On je otvorio raspravu postavivši pitanje o tome imamo li danas bosanskog mišljenja, te zaključio: “Ako u historijskom, društvenom, političkom i kulturnom sistemu Bosne već dugo nemamo katedri, odsjeka, studijskih programa, kurikuluma koji na bitan način misle Bosnu, onda je moj odgovor sasvim jasan: Mi nemamo bosansko mišljenje, nažalost.” On je rekao da je s autorima knjige dugo razgovarao nastojeći definirati pojmovni aparatorij: “Šta misliš pod riječju Bosna? Kad neko kaže bosanstvo, šta misliš pod riječju bosanstvo? Kaže ovaj Bošnjak… Je l’ ti bošnjaštvo svedeno na muslimanstvo? O čemu pričamo? (…)

Bosanstvo je naša opća, zajednička stvar i o tome treba da razgovaramo. To da li sam ja musliman, da li ja klanjam pet vakata namaza, to je moja privatna stvar. To je privatna stvar svakog među nama. Ali, šta se nama desilo unazad dvadeset osam, trideset godina? Nama su te privatne halucinacije i lijepe stvari, privatne traume, isplivale u polje bosanstva, u polje općeg dobra, općeg interesa političkog i počele su nam opterećivati to političko na jedan neprimjeren način”, kazao je Lavić, ističući da on ne vjeruje kako je moguće praviti buduću Bosnu bez definiranja novog vokabulara i ljudi koji vjeruju u ideju bosanstva, te su se spremni za nju politički boriti.

Naravno, Lavić je pritom potpuno zaboravio da takvu vrstu narativa nema potrebe propovijedati u Sarajevu, već se zaputiti u Banju Luku, Široki Brijeg, Prijedor, Livno… Također se zaboravilo napomenuti da se dobar dio građana Bosne i Hercegovine, što uključuje prije svih Bošnjake, ali i pojedince među Hrvatima i Srbima, tokom devedesetih godina prošlog stoljeća borio za ideju Bosne ne samo politički već i kao borci Armije RBiH. Zaboravilo se napomenuti da je ideja Bosne bila i ostala suštinski temelj bošnjaštva, te da su Bošnjaci kroz historiju vlastiti identitet gradili na temeljima ideje Bosne.

Govoreći o političkom organiziranju oko ideje bosanstva, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” nije u obzir uzeo ni postojeći ustavni poredak u BiH, te je zaboravio naglasiti da bosanstvo, uprkos tome što se živo njeguje u bošnjačkom narodu i među pojedincima iz reda hrvatskog i srpskog naroda u BiH, danas nije ustavna kategorija. No, to nije ni potrebno, jer većina Bošnjaka pod pojmom bosanstva podrazumijeva patriotizam i pripadajuće osjećaje ljubavi prema domovini, što nisu ustavne nego emotivne kategorije. Za Bošnjake, dakle, osjećaj bosanstva nikada nije bio upitan. Prepoznajemo ga i među Bošnjacima izvan granica današnje Bosne, u Novom Pazaru i Rožajima, naprimjer.

Da bi identitetarna zavrzlama oko pojmovnog aparatorija bila kudikamo teže shvatljiva i što kompliciranija, potrudio se sam autor knjige Tragom drevnih Bošnjana Taner Aličehić, koji je nekoliko dana ranije na mostarskoj promociji iste knjige ustvrdio da je “u Bosni uvijek živio jedan narod i da se stoljećima nazivao Bošnjacima”. Po njemu, on je jedini na prostorima Evrope “uvijek bio vjerski pluralan”. Kada govorimo o dalekoj prošlosti, onda ovakve tvrdnje stoje, ali kako u današnje vrijeme doći do cilja kojeg su zacrtali autori ove knjige – da svi žive u bosanskom duhu kao jedan bosanski narod? “Budućnost ove države zavisi od onih koji se danas smatraju Bošnjacima. Ako odustanu od vjerske dimenzije toga naroda i prihvate da svaki građanin ove države ima pravo da se smatra Bošnjakom, ova država će imati budućnost”, propovijedao je Aličehić na promociji u Mostaru.

Lavić je, pak, u nastavku rasprave nastavio širiti tezu o islamu kao “privatnoj halucinaciji”, govorivši o svođenju bošnjaštva na muslimanstvo: “Zašto se mi 1900. godine, umjesto u evropske procese, getoiziramo u muslimanstvo? Zašto se mi 2000. godine, umjesto da idemo u evroatlantske integracije, idemo ponovo u neke etnokonfesionalnosti? To elaboriram da dođem do ovoga: Zašto nema katedri i instituta među nama? Zašto mi nismo narod koji vjeruje u znanje? Mi smo ušli u 20. stoljeće bez društveno-znanstvene inteligencije, ljudi kao što su sociolozi, politolozi, antropolozi, filozofi, orijentalisti i tako dalje. 1910. Safvet-beg Bašagić prvi je doktorirao među nama. Dakle, nije bilo tog intelektualnog potencijala koji bi nosio određenu ideju.

Tek 1949. godine u Sarajevu je oformljen Univerzitet. Malo prije je postojala medicina i još neki studiji, šumarstvo i tako dalje, a tek 1949. Univerzitet. I ja stalno govorim na predavanjima studentima da je to jedna od ključnih godina u povijesti Bosne. Zašto? Tek kad je Univerzitet etabliran u Sarajevu, počela je proizvodnja našeg znanja. Prvo su tu dolazili ljudi sa strane, s katedri iz Beograda i Zagreba, Ljubljane i Beča, a onda smo mi počeli samo da proizvodimo znanje o sebi”, kazao je Lavić. Ovo orijentalističko i evropocentrično razumijevanje “proizvodnje znanja” u isto je vrijeme i elitističko jer proizvodnji znanja pretpostavlja postojanje univerziteta. Sve i ako pristanemo na to, Lavića treba suočiti s naslijeđem medresa u Bosni i Hercegovini koje su imale status visokih obrazovnih institucija.

MAHMUTĆEHAJIĆ OPTUŽUJE BOŠNJAŠTVO ZA ANTIBOSANSTVO

Medresa se i danas upisuje nakon osnovne škole, ali je njen značaj u cjelokupnom sistemu obrazovanja sveden na nivo klasične srednje škole, što nije bio slučaj u prošlosti. Naime, nakon završene medrese, učenici su bivali osposobljeni za rad na veoma značajnim poslovima, kao što je posao sudije ili muftije, za koji je danas neophodno visoko obrazovanje. Stoga se u historijskim pregledima ističe da je medresa, ustvari, visoka škola, a sama činjenica da Sarajevski univerzitet datum osnivanja Gazi Husrev-begove medrese i biblioteke tretira ujedno i kao datum osnivanja visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini potvrđuje rečeno.

Čak se i na logu Univerziteta nalazi 1537. godina kao godina od koje u Bosni neprekinuto opstoje institucije visokog obrazovanja. Te je godine, uz medresu, osnovana i biblioteka, koja i danas čuva hiljade rukopisa ne samo o vjerskim naukama već i o gramatici, semantici, filozofiji, geografiji i astronomiji, o botanici i biljkama, zatim ornitologiji i pticama, vrstama tkanina i mirisa… Podsjetimo, ova biblioteka posjeduje specijalnu građu od preko 100.000 bibliotečkih jedinica i 10.585 rukopisnih kodeksa. Svi su oni sačinjeni mnogo prije 1949. godine. Čini se da je Laviću, uprkos činjenicama, lakše vjerovati da proizvodnja našeg znanja počinje prije sedamdeset godina, nakon što su došli stručnjaci s katedri iz Beograda i Zagreba.

Nakon Lavića se obratio Rusmir Mahmutćehajić, koji je kazao da okvir knjige Tragom drevnih Bošnjana čini čuđenje autora nad situacijom u Bosni. “Zato su ova dvojica autora, vjerovatno iz iskustva promatranja prilika vlastite zemlje i vlastitog naroda s distance, znači iz iskustva življenja u savremenom svijetu u kojem su pluralna društva realnost koju rješava svaka od postojećih država u svijetu. Danas nema nepluralne države”, tvrdi Mahmutćehajić, ekspert za pitanje pluralizma i geopolitike.

On je rekao da se nacionalne ideje na prostoru Istočne Evrope razvijaju na temelju težnje izgradnje vlastite države kao instrumenta opstanka. “Te ideje izgradnje nacionalnih država, one su redovito na ovim prostorima započinjale kao ideje oslobođenja od tuđinske vlasti. Ona je bila za ljude koji su u tome sudjelovali sveta ideja: osloboditi se tutorstva, vlasti, tiranije tuđih vladavina. Na ovim prostorima, kao što sami znate, to su turska vlast, austrijska vlast, ugarska vlast, mletačka vlast i tako dalje. (…) Nacionalne države, kao i svaka druga ideja, mogu postati užasavajući instrument tiranije, progona drugih, negiranja drugih i tako dalje. U okviru ta dva velika koncepta, oslobođenja i ujedinjenja Srba koje prati ideja oslobođenja i ujedinjenja Hrvata, uspostavlja se dihotomija ili polarnost u kojoj je potrebno postaviti jasne granice u vrlo složenim okolnostima. Izvorno je riječ o jednom jeziku, o dvije oslobodilačke težnje, ujediniteljske težnje koje se susreću na prostoru Bosne, koja u dugom trajanju ima svoj narod, izdvojeniji, razvijeniji, strukturiraniji nego ijedan od drugih naroda na ovom prostoru, koji nikada ne uspostavlja ideju da bi izgonom drugog, uništavanjem drugog, trebao uspostaviti svoju homogenost. Takva ideja unutar samog bosanskog naroda nikada u cijelom trajanju nije uspostavljena. I to je prednost u mišljenju o stanju i budućnosti ove zemlje u odnosu na gotovo sve narode Jugoistočne Evrope”, kazao je Mahmutćehajić.

Višestruko je problematičan prethodni citat. Iz njega razaznajemo da Mahmutćehajić o osmanskoj i austrougarskoj vlasti na Balkanu razmišlja kroz pojam tiranije, a o velikosrpskoj i velikohrvatskoj ideji kroz pojam oslobođenja. Ipak, mnogo je problematičnija upotreba sintagme bosanski narod u spomenutom kontekstu. Iz navedenog se da zaključiti da je riječ o, bar politički, homogenoj strukturi koja je kroz povijest njegovala jasnu i prepoznatljivu politiku neuspostavljanja vlastite dominacije progonom i uništenjem drugog. Da je Mahmutćehajić govorio o bosanskoj državi, a ne narodu, ta bi teza bila održiva.

Međutim, šta je bosanski narod? Ko čini taj narod? Ako su to svi stanovnici Bosne, pa agresija na BiH od 1992. do 1995. uči nas da je značajan dio tog bosanskog naroda ustao protiv Bosne, i kao ideje, i kao države. To bi dalje značilo da je bosanski narod, uz pomoć druge države, počinio genocid nad bosanskim narodom. Dio tog bosanskog naroda u Republici Srpskoj s prijezirom i neskrivenim ciničnim podsmijehom ismijava svaku ideju bosanstva i zagovara integralno srpstvo, što uveliko podržava službeni Beograd. Doduše umivenije, ali slična je situacija s dijelom bosanskog naroda u Hercegovini, koji više-manje otvoreno zagovara treći entitet i osjeća se kao dio integralnog hrvatstva te se vjerovatno s jednakim grohotom ismijava s ovakvim teoretskim pokušajima da ih se svodi pod homogenu bosansku naciju. O kakvom, onda, homogenom političkom djelovanju bosanskog naroda govorimo?

Na kraju javne rasprave Mahmutćehajić je bosanstvo definirao kao odnos prema Bosni utemeljen na najplemenitijim idealima ljudskosti, ozbiljenja pojedinca na njegovim neporecivim pravima u zajednici i svijetu, prirodi, domovini i tako dalje. Definirajući bošnjaštvo, on je rekao: “Bošnjaštvo izvorno nije ono što se danas nudi, kao etnoreligijska tiranija malog znanja. Kao takvo je opasno i suštinski je antibosansko”, kazao je Mahmutćehajić, ističući da je bosanstvo jedina alternativa i bošnjaštvu i srpstvu i hrvatstvu. Ovim se Mahmutćehajić i otkrio kao svojevrsni mentor Aličehića i Galešića, koji zagovaraju odricanje od vjerskog dijela identiteta Bošnjaka radi uspostavljanja bosanske nacije.

Mahmutćehajić ipak ide dalje i praktički optužuje bošnjaštvo za antibosanstvo, nimalo ne uvažavajući pluralnost identiteta i njegovu nesvodivost na esencijalističke datosti. Da paradoks bude potpun, od Bošnjaka se pritom zahtijeva odustajanje od vjerskog identiteta u ime bosanske nacije koju Srbi i Hrvati u ovom trenutku ne prihvataju ni kao teoretsku mogućnost. Možda se iz tog razloga ovakve promocije i javne rasprave ne održavaju u Banjoj Luci i Duvnu, jer je organizatorima posve jasno da među Srbima i Hrvatima nemaju publiku koju bi ovakve sugestije imalo zanimale.

BOŠNJAŠTVO, BOSANSTVO I AUTOASIMILACIJA

Da ideja bosanstva koju promovira knjiga Aličehića i Galešića nije tek nadidentitet svih ljudi koji žive u BiH, već alternativa postojećim identitetima, objasnio je u nastavku i Aličehić. On je kazao da knjiga čiji je koautor nije naučni rad, već je rezultat razgovora dvojice prijatelja. Knjigu je iskreno nazvao Bosanstvom za glupe. Vrlo precizno određenje, složit ćemo se s autorom i pohvaliti njegovu iskrenost. Govoreći o nastanku knjige, Taner je rekao: “Mene djeca pitaju često: ‘Tata, slavimo li mi Božić?’ Ja kažem da slavimo dva Božića, dva Bajrama, dvije Nove godine i još mnoštvo nakih praznika kojima ja ne znam imena. Ali je suština da je to sve moje, i ova knjiga o tome priča. Moji preci su gradili i pravoslavnu crkvu u Mostaru i katoličku crkvu u Travniku, znam da su dijelili istu kuću s jevrejskom porodicom skoro stotinu godina. Sve je to naše, sve je to moje. Sad ja to trebam nazvati na neki način. Ja to zovem bosanstvom. Nekad smo to zvali jugoslavenstvo jer nam se to činilo lijepim”, kazao je Aličehić, član Upravnog odbora Bošnjačkog instituta, ponovivši da ovdje ne žive tri naroda već jedan koji se nekada zvao Bošnjacima.

“Postoje ideje koje su humane i pozitivne, koje su sveobuhvatne, prihvataju sve različitosti dozvoljavajući svima da budu ono što jesu. Upravo je to bosanstvo”, kazao je Aličehić, s čime se možemo složiti ako bi kojim slučajem izostavili prethodno izrečeno. Uostalom, patriotski osjećaj bosanstva nužno je njegovati ukoliko se želi graditi budućnost Bosne i Hercegovine kao domovine svih njenih građana. Pogledamo li u prošlost, vidjet ćemo da su takvu ideju Bosne i bosanstva (nekad nazivanog bošnjaštvom) dominantno baštinili bosanski muslimani i bosanski franjevci. Važno je istaknuti da je takav koncept bosanstva integralno prisutan u konceptu bošnjaštva, i to do današnjih dana, iako ovovremeno bošnjaštvo Mahmutćehajić naziva “etnoreligijskom tiranijom malog znanja”. Bošnjaci pojmove bošnjaštvo i bosanstvo nerijetko doživljavaju kao sinonime, ili ih, najblaže, smatraju neodvojivim jednog od drugog. U svakom slučaju, oni nisu suprotstavljeni kao što to sugerira Mahmutćehajić. To je tokom javne rasprave kazao i Asim Zubčević, ističući da on te pojmove doživljava kao sinonime.

Da ideja Bosne nije njegovana među Bošnjacima, zasigurno danas ne bi bilo ni države Bosne i Hercegovine. Takvom bosanstvu Bošnjaci niti su imali niti danas imaju bilo kakvih prigovora. Ali, Bošnjaci kao najbrojniji narod u BiH ne mogu druge natjerati da vole Bosnu i ideju Bosne. To je suštinski problem kojeg, čini se, ne žele vidjeti ni Aličehić, ni Lavić, ni Mahmutćehajić, pa onda javnu raspravu na tu temu organiziraju u Sarajevu, a ne u manjem bh. entitetu ili dijelovima Federacije BiH od kojih je politika Herceg-Bosne napravila etnički čiste teritorije. Ovdje se publici u Sarajevu bosanstvo nameće kao alternativa bošnjaštvu, pa od Aličehićevog koncepta bosanstva koje obuhvata sve različitosti, dozvoljavajući svima da budu ono što jesu, dolazimo do Aličehićevog ličnog primjera koji bosanstvo potvrđuje kao autokolonijalizam i autoasimilaciju.

Aličehićevo bosanstvo ogleda se u asimiliranje vlastitosti u polje tuđosti. Aličehić nije stao na tome da poštuje i uvažava Drugost, već, učitujući neku vrstu povratnog jugoslavenstva u ideju bosanstva, i sam postaje ono što Drugost jeste. Stoga će slaviti i Bajrame i Božiće i Pashu i gregorijansku Novu godinu i Roš hašanu i Hidžretsku novu godinu, pa čak i one praznike kojima po vlastitom priznanju Aličehić ne zna ni imena.

Primjerice, pripadnici bosanske nacije jesu i Hare Krišna, pa bi bilo lijepo da im se Aličehić pridruži u ekstatičnom obilježavanju rođenja Sri Krišne, pa da se okiti cvijećem i zaljubljeno zamišlja kako će se jednog dana počastiti obrednim kupanjem u žuto-smeđim vodama Gangesa. Pripadnici bosanske nacije su i sljedbenici fatalističkih kultova koji najavljuju sudnji dan u decembru 2019. godine, kažu po novom čitanju majanskog kalendara, pa bi se Aličehić kao iskreni pripadnik tako osmišljene bosanske nacije, umjesto slavljenja, trebao i malčice zabrinuti.

Ovdje je, ipak, riječ o vrlo loše ukuhanom bosanskom loncu, štaviše neprobavljivom. Da pitate Srbe i Hrvate, vjerujemo da bi radije slavili sudnji dan nego ovako formuliranu bosansku naciju. Čak i ako bi srpska i hrvatska politika i narodi u BiH pristali na koncept bosanske nacije, čemu bi se Bošnjaci najviše obradovali, sigurno je da pristajanje na taj koncept ne bi vodilo u autokolonijalizam, kao u slučaju Aličehić. U njegovom slučaju, on je toliko snažan da Aličehić, u svojoj otvorenosti i humanosti, svima dozvoljava da budu što jesu, osim vlastitom tradicijskom i kulturnom biću, onom biću iz kojeg je ponikao. Ranije citirani poziv Bošnjacima da “odustanu od vjerske dimenzije” svog bića ponajbolje oslikava tragičnu krizu identiteta kroz koju prolazi Aličehić. To mu ne treba uzeti za zlo, ali bar tražimo da vlastitu “bolest” ne prodaje kao terapiju.

Koncept bosanstva kojeg zagovara i prirodno osjeća većina Bošnjaka, sigurni smo, jeste koncept u kojem Bošnjaci ne grade pravoslavnu crkvu u Mostaru i katoličku crkvu u Travniku a da pritom ne izgrade nijednu džamiju. Bosanstvo koje nije tek nastavak jugoslavenstva, kako ga vidi Aličehić, jeste bosanstvo u kojem Srbi grade pravoslavne crkve, Hrvati katoličke crkve, a Bošnjaci džamije, dok im u tome ravnopravno pomaže zajednička država. Pritom je poželjno da u tome pomažu i jedni drugima, poštivajući različitosti drugih i okupljajući se oko ideje Bosne kao osjećaja pripadnosti zajedničkoj državi. Bosanstvo je to u kojem katolici i pravoslavci slave Božić, a muslimani Bajram, čestitajući jedni drugima odabrane dane kalendara.

Bosanstvo je to u kojem bosanski katolici ne žele otcijepiti dio Bosne i pripojiti je Hrvatskoj, bosanski pravoslavci ne žele otcijepiti drugi dio i pripojiti ga Srbiji, a bosanski muslimani ne žele fildžan-državu u kojoj će vladati mudžahedini… Pardon, ovo zadnje Bošnjaci muslimani nikada i nisu željeli, za to ih je optuživala subverzivna srpska i hrvatska politika. Srećom, Bošnjaci nisu gajili takvu vrstu separatističkih težnji, pa ideju Bosne živimo do današnjih dana.

Mahmutćehajić ponovo optužuje Orijentalni institut

“Orijentalizam je koncept rasističkih u pothvatu moćnog vojnog zapada koloniziranja i potčinjavanja čitavog svijeta izvan njega kao neciviliziranog, nesposobnog da upravlja sam sobom. Potom je taj mehanizam korišten i preuziman svugdje u svijetu kao uspješan mehanizam. Upamtite, kada su u ovom gradu provođeni najgori oblici progona mladića i djevojaka koji su odbili da se pokore tiraniji partije i skojovske vlasti, tad je u Sarajevu osnovan Orijentalni institut. Kada mladići i djevojke cvile po zatvorima komunističkim, ne pedeset njih, ne sto pedeset njih, nego na različite načine, tada se u Sarajevu osniva Odsjek za orijentalistiku, orijentalnu filologiju. Ja mislim da bilo kome ko misli treba da bude jasno da je onaj dio naroda koji se opire, bosanskog naroda, koji pripada tu, kojem pripada sve što je njegovo u tom pluralnom društvu, treba ga zbiti u rasističku tuđost i tada se na razini tih razaranja Bosne uzdižu različiti oblici antibosanstva, u književnoj formi i u drugim formama, kad se potpuno negira taj narod i kad se Bosni oduzima svaki subjektivitet.”