Pošto je mahalska književnost (kao i književnost inače) svijet sa svojim pravilima, onda se i likovi u tom svijetu upravo tako i ponašaju – po tim pravilima, bez obzira na to kako nastali, po uzoru na nekog iz stvarnog života ili naprosto oblikovani iz svijesti pripovjedača. Mahaluše i mahaljani to znaju
, ranije poznat po uštipcima (uštipak Ef!), a sad po tom što je vrlo primjetljiv član stranke, neprestano imenovao jednog čovjeka, kojeg mi nećemo ni spominjati, da je sve to smislio i pripremio. Kao predstavu. I dodavao, kao dokaz, da se niko ne bi tako ponašao osim ako nije obanđijan.</p>
<p>A ljudi? Neki su se ponašali ovako, neki onako.</p>
<p>Ipak, najviše je bilo onih koji su šutjeli.</p>
<p>Jerbo je riječ bila o basmi.</p>
<p>A ko bi to povjerovao.</p>
<p>– Jesi li čuo šta je bilo neki dan?</p>
<p>– Gdje ću čuti, nigdje ne izlazim.</p>
<p>– Složio mu neke riječi i čovjek se skinuo gol golcat i hoda onda i landara s ono muke i to je, k'o biva, neki protest. Kakav protest, jadničak, da bar ima s čim. Zar nije tako?</p>
<p>– Ne znam o čemu govoriš, ali pitam se je li mu bilo hladno. Sigurno mu je dokundisalo kad se na to odlučio.</p>
<p>– Ko ga šiša, kakve to ima veze?!</p>
<p>– Policija?</p>
<p>– Pokrilo ga i odvelo, šta bi drugo.</p>
<p>Priča tako ide od jednoga drugome.</p>
<p>– Nećeš vjerovati. Levat levata izlevatio.</p>
<p>– Ništa ti ja to ne razumijem.</p>
<p>– Razumio, ne razumio, on njega izlevati.</p>
<p>– U redu, levate jedan, sad ti to mene levatiš?</p>
<p>– Tako nekako.</p>
<p>Nekad su se gradovi prepoznavali po posebnim vještinama. Apartnim. I time se, u određenim trenucima, dičili. Jedni su se dobro snalazili u tučama, drugi bili vrhunski lopovi, treći su znali zapisivati, gatati i bajati…</p>
<p>Sjetio sam se toga kad dođe moj sin i reče da me pozdravio stari prijatelj kojeg dugo nisam vidio.</p>
<p>– I šta ste pričali? – zapitah ga.</p>
<p>– Ništa. O običnim stvarima.</p>
<p>– Naprimjer?</p>
<p>– Ispričao sam mu i onaj stari slučaj i kazao da bi tu valjalo nešto učiniti. Da se zaštitimo.</p>
<p>– I?</p>
<p>– Kazao je da nije stvar u tuči, jer se oni nikad nisu tukli, nego su uvijek bili lopovi…</p>
<p>– To je nekad bila istina. Čini mi se da se danas sve to promijenilo. Stanovnici su se razmijenili.</p>
<p>Mnoge izvanjske stvari utječu na naše postupke iako toga nismo svjesni.</p>
<p>Pošto je mahalska književnost (kao i književnost inače) svijet sa svojim pravilima, onda se i likovi u tom svijetu upravo tako i ponašaju – po tim pravilima, bez obzira na to kako nastali, po uzoru na nekog iz stvarnog života ili naprosto oblikovani iz svijesti pripovjedača. Mahaluše i mahaljani to znaju. Kao i to da je, iako znaš priču na početku, na kraju ne možeš prepoznati.</p>
<p>Neke nekad vrlo važne riječi danas su zaboravljene. Čak su i njihova značenja nepoznata, o sadržaju da i ne govorimo. Takve su sigurno i basme.</p>
<p>Sačuvale su se, doduše, u nekim postupcima kojima pribjegavamo iako naizgled nismo lahkovjerni iliti praznovjerni. Čak i prozborimo nešto što je nekad bila čitava vezanica protiv uroka ili nečeg sličnog.</p>
<p>Ti končići i komadići riječi ostali su od basmi.</p>
<p>Vežemo ih i slažemo gdje stignemo kad se uplašimo.</p>
<p>Sve što može biti komentar na neke izreke jeste šutnja.</p>
<p>Zaista, ponekad se nema šta objašnjavati.</p>
<p>Izgleda konačno, a izreka sve svrstava u prirodno.</p>
<p>Čovjek kojeg je imenovao Ef poznavao je jednog bajana, majstora nad majstorima. Malo ko mu zna ime, kao da ga se boje izgovoriti, ali svi znaju o kom je riječ. Kad on sjedne negdje u gradu, ljudi se skupljaju u njegovoj blizini, nehotice, ne znaju ni sami zašto. I najednom ga svi poznaju. Kažu da je jedanput naveo kišu da pada samo u njegovoj bašči kako bi ono što je posadio preživjelo na suši i dalo mu sve što je potrebno za sočan, ljudski, starinski ručak. Ili večeru. Svejedno. Taj je bajan imao knjižicu i u njoj zapisane sve basme koje su se čudom sačuvale, sve tako, od ruke do ruke. Tako je došlo i do predstave na Skenderiji.</p>
<p>– Nije to nikakav bajan. On je mazdrman.</p>
<p>– Mazdrmani su na vlasti.</p>
<p>– Neka su. Izabrani su. Nije on vlast, doduše, ali mazdrman jest.</p>
<p>– Nikako ne odustaješ od te riječi. Baš ti se dopada?</p>
<p>– Riječ mi se možda dopada, ali oni ne.</p>
<p>– Ko bi te razumio…</p>
<p>To je svijet basme, pomislih. Ko još zna tako nešto s riječima, ko vjeruje da bajalica može otvoriti neka nevidljiva vrata u svijetu oko nas.</p>
<p>Onaj mu odgovara:</p>
<p>– Nije to mazdrman. Nije ni beter. To je uhljup!</p>
<p>– Uhljup?</p>
<p>– Uhljup, bezbeli. Ne znaš tu riječ?</p>
<p>– Kako ne bih znao, ali zar nije malo prepogrdna?</p>
<p>– Takva je kakva je. Odgovarajuća.</p>
<p>– Baš tako misliš?</p>
<p>– Baš tako!</p>
<p>I tako smo stigli dotle da, iako je uočljivo da niko posebno ne štuje napisano, svi se boje nekolicine raštrkanih zapisanih riječi. A riječi su, kao i ljudi koji ih izgovaraju – pogrdne. Uhljup protestira protiv uhljupskog života. Ko zna? Možda je to basma za vrijeme u kojemu živimo. Ili zapis?</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Premda sam protivnik svakog oblika represije, ipak ponekad…Sljedeći članak
Slušati kako neko citira Milu Kitića: NEPROCJENJIVO
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo