fbpx

LJILJAN NA “KAPIJI BOSNE”

Spomenik je na vojnoj koti 449, na brdu Bandera, nazvanom tako valjda po tome što dominira ovim krajem – gotovo cijelom Posavinom. Od spomenika se kao na dlanu vide Gradačac, Brčko, Modriča, Odžak, Šamac, a za lijepih dana čak i zvonik đakovačke crkve s one strane Save. U svakom su se ratu vojske borile za ovu kotu, pa i u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu

Ko nije bio u Gradačcu odmah poslije rata, taj ne zna šta je porušen grad. O herojstvu stanovnika ovog gradića na sjeveru Bosne, na rubu Posavine, danas svjedoče “ratni spomenici” – uništeni tenkovi, oklopni voz…, ali i spomenik koji u čast svih onih koji su se borili i branili, i odbranili Bosnu i Hercegovinu, podigoše isti oni koji su prvi stali na branik domovine.

Iz centra Gradačca stiže se kroz Novaliće, pa kroz Rajsku, za dvadesetak minuta autom, do Jasenice, najzapadnijeg sela ove općine. A tu se, i na temperaturi od gotovo četrdeset stepeni, radi punom parom. Priprema se podloga za asfaltiranje pristupnog puta spomeniku, uređuje pristup njivama koje će biti iskorištene kao parking prilikom svečanog otkrivanja. Oko samog spomenika uređuju se staze, rasvjeta, postolja za jarbole… Ostalo je još nekoliko dana do svečanosti i radovi se privode kraju. Svaka sitnica mora biti na svom mjestu. Naš domaćin, inicijator izgradnje spomenika, predsjednik Udruženja boraca Patriotska liga Gradačac Tahsin Okić, prezauzet je telefonskim pozivima. Svi zovu da pitaju šta treba i kako treba, koga pozvati, kome pozivnicu poslati… Niko zaslužan ne smije biti zaboravljen.

Oko spomenika, osim radnika, već se sjatilo nekoliko posjetilaca. Ljudi dolaze da ga vide. Jedan radnik nam kaže: “Eee, nije to ništa, da vidite koliko svijeta dođe uvečer, kad zahladi. Uglavnom dolaze ‘stranci’, dijaspora. Evo, ja živom blizu, ali sam prvi put ovdje došao tek kad smo ga počeli graditi.” Tahsin dodaje da je dosad najmanje 10.000 ljudi došlo da obiđe spomenik.

Spomenik je na vojnoj koti 449, na brdu Bandera, nazvanom tako valjda po tome što dominira ovim krajem – gotovo cijelom Posavinom. Od spomenika se kao na dlanu vide Gradačac, Brčko, Modriča, Odžak, Šamac, a za lijepih dana čak i zvonik đakovačke crkve s one strane Save. U svakom su se ratu vojske borile za ovu kotu, pa i u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, jer ko kontrolira Banderu, kontrolira kompletno zaleđe do Tuzle.

“Prije izvjesnog vremena, članovi Udruženja Patriotske lige predložili su izgradnju spomen‑obilježja u obliku ljiljana, s tim da je po prvobitnom prijedlogu to trebao biti mnogo manji ljiljan od ovog koji smo napravili. Kroz razgovor smo odlučili da se njime ne obilježi samo tačka iz koje se branio Gradačac nego da postane i mjesto podsjećanja na sve one koji su branili Bosnu i Hercegovinu. Razrađujući projekt, došli smo do visine od šesnaest metara. Prva ideja bila je da ljiljan ima sedam latica, pošto je gradačačka brigada imala sedam bataljona, ali se to nije moglo izvesti, pa smo se odlučili na pet latica, a oko njega sedam stiliziranih stećaka, kao sedam bataljona koji simbolično brane Bosnu i Hercegovinu. Jedna suza na vrhu ljiljana simbolizira žal za poginulim, ali može biti i suza radosnica jer smo uspjeli odbraniti domovinu”, priča nam arhitekta Enes Saračević. Sedam stiliziranih stećaka ujedno simbolizira i sedam korpusa Armije RBiH.

PODRŠKA REISUL-ULEME KAVAZOVIĆA

S obzirom na to da se spomenik nalazi na teško pristupačnom terenu za održavanje, urađen je od bijelog cementa, koji je najpostojaniji materijal. Svako pero ljiljana izliveno je posebno, te su spojeni u jednu cjelinu prstenom izlivenim od istog materijala, tako da je cijeli spomenik otporan na atmosferske utjecaje.

“Kapija Bosne” sada je dobila svog čuvara. Spomenik će biti vidljiv odakle god dolazite u Gradačac, posebno noću kada se upali rasvjeta. Za vedrih i lijepih noći moći će se vidjeti iz Modriče, Brčkog, Odžaka…

“Cilj nam je da napravimo mjesto koje će nas okupljati u dobru, inače su velike podjele u našoj domovini”, priča Tahsin.

U realizaciju ideje, prema Okićevim riječima, krenulo se 2011. godine, kada su kupljena dva dunuma zemljišta. “Sazvali smo sve političke partije i boračke organizacije, oni su bili saglasni, ali su, ne znam iz kojih razloga, odustali. Naišao je period kišnih godina i poplava, pa smo pauzirali s gradnjom. Čak smo htjeli i odustati od ove ideje, ali nas je sadašnji reisul-ulema Husein ef. Kavazović savjetovao da ne odustajemo, obećavši svoju pomoć, budući da je i on naš saborac i da se s nama u ratu borio na ovoj liniji. Rekao je i da će doći na svečano otkrivanje spomenika. Ohrabreni time, obratili smo se privrednicima koji su pomagali kad je god trebalo, napravili organizacioni odbor i, evo, uspjeli smo. Dobili smo donacije od ministra za boračka pitanja FBiH, od Vlade Tuzlanskog kantona, Općine Gradačac, ali i od brojnih građana”, kaže Okić i dodaje da je za izgradnju spomenika i pristupnih cesta potrošeno približno 150.000 maraka. Dodaje da se planira otkupiti još jedna parcela uz spomenik od tri dunuma kako bi se uredio park. Nema problema s vlasnikom zemljišta, on čak želi od sebe dati pola dunuma, a u planu je i izgradnja česme uz spomenik. Voda je već dovedena.

Gradačac je bio jedno od najtežih ratišta, jer trebalo je braniti liniju dugu 76 kilometara. Pošto su vidjeli šta se dešava u Hrvatskoj, a Gradačac je u mnogo čemu tradicionalno naslonjen na Hrvatsku, Gradačani su 1991. godine počeli pripremati odbranu. Još u to vrijeme bile su organizirane straže po rubnim mjestima. To su bili pripadnici Patriotske lige. Kada je formirana Teritorijalna odbrana, a kasnije i Armija RBiH, one su ušle njen sastav. Prvo je bila 107. brigada HVO Bosanska Posavina, zatim je ona preimenovana u 107. brigadu Armije RBiH, da bi od Predsjedništva RBiH dobila najveće ratno priznanje i u svoje ime dodala 107. viteška brigada.

Okić kaže kako treba istaknuti i doprinos odbrani Gradačca vojske iz drugih gradova, kao što su Kalesija, Gračanica, Lukavac, Živinice i Vlasenica. Neki od tih vojnika život su izgubili upravo na linijama oko Gradačca.

“Posavina nikad ne bi pala da nije bilo politike iz Hrvatske i naređenja da se povuku. Ostao je samo mali broj Hrvata, ali nikad nije bilo incidenata ni s jedne ni s druge strane. Politika je učinila svoje, ali mi nismo sebi dozvolili da s njima napravimo neki nered. Mi smo branili svoju teritoriju, crkve su od nas ostale netaknute. Njih su, kao i džamije, gađali četnici, ali sve smo mi to popravili. Kad nam je bilo teško, a u Hrvatskoj je bilo naših ljudi koji se nisu mogli prebaciti ovamo, preko njih smo plaćali Hrvatima da haubicama gađaju s leđa četničke položaje”, priča nam Okić.

Dok se vraćamo kroz Novaliće, nailazimo na tenk, zaostavštinu iz rata, koji uz spomenik poginulim borcima stoji na mjestu gdje je zaustavljen 1992. godine. Uništen je zajedno s transporterom. Tenku fali cijev, a mještani pričaju kako je SFOR, ili kako su se već zvale u to vrijeme međunarodne mirovne snage, poslije rata skinuo cijev i odnio je. Valjda da niko ne puca iz uništenog tenka. Možda im nije palo napamet da bi ga sigurno neko iskoristio u ratu da je to bilo moguće.

Bakir Ahmetašević, ratni komandir čete 7. bataljona 107. viteške gradačačke brigade, koji je učestvovao u bici za oklopni voz, u kojoj je prvi put ranjen, odveo nas je u gradačačku industrijsku zonu, gdje i danas stoji oklopni voz koji je tu zaustavljen. Voz je bio naoružan topovima, mitraljezima, maljutkama…, vagoni su bili obloženi čelikom i gumom, tako da su se granate od njega samo odbijale. Dok ga jedna nije pogodila u točak i izbacila iz šina.

“Kad biste sad pitali sto ljudi u Gradačcu, svi bi rekli: ‘Ja sam ga pogodio'”, kaže Bakir i nastavlja objašnjavati da je oklopni voz došao iz Modriče, a pratilo ga je sedam tenkova, dok je pješadija probila našu liniju i došla našim braniocima iza leđa. Sve na šta su naišli pobili su.

U njivi pored voza odvijala se pješadijska bitka: četnici koji su pratili voz, prva linija naše odbrane i interventna jedinica koja je došla u ispomoć, sve se bilo pomiješalo. Pucaju iz voza prema našoj liniji na brdašcu iznad te njive, a naša artiljerija puca na voz. U toj općoj pucnjavi neko je voz pogodio u točak. Unutra je nastala panika. Lokomotiva koja je gurala voz pokušala ga je izvući, ali je samo škripao metal o metal, otkačili su nekoliko vagona i pobjegli.

POŠALJITE JOŠ JEDAN VOZ

“Vatrena moć voza bila je takva da, ne da gubiš glavu kad zapuca, nego gubiš i prst ako si ga u pogrešnom momentu isturio. Plus artiljerija i tenkovi iza njega. Cilj je bio da uđe u industrijsku zonu Gradačca i probije liniju, pa da njihove ostale jedinice mogu lakše ući u grad. U vozu su bili Martićevci, našli smo unutra njihovu ratnu zastavu. Voz je opsluživalo dvjestotinjak vojnika, to znamo na osnovu suhih dnevnih obroka nađenih unutra. Naša situacija bila je takva da je kod komandira čete u njegovom desnom džepu bila sva rezerva municije koju je imao za cijelu četu. Znao je da u magacinu više nema ništa, a i vojska je za to znala. Ono što smo našli u vozu za gradačačku brigadu bila je solidna popuna zaliha municijom i topovima. Mi smo njih kasnije s linija dozivali da nam pošalju još koji voz jer nam je i ovaj dobrodošao. Voz je imao i dva vagona na kojima su bile šine i pragovi; kad su nailazili na dio pruge koji nedostaje, vrlo brzo su to montirali. Nismo mi bili neuki, bilo je pruge koja je bila minirana, bilo je dijelova na kojima smo skinuli po deset-petnaest metara očekujući takve belaje, međutim, oni su imali jake izvidničke jedinice i pronašli su način da uđu s vozom”, priča Ahmetašević i dodaje: “Kada se sve završilo, u toj njivi, u kojoj se vodila pješadijska bitka, bilo je toliko leševa, njihovih i naših, da smo dva sata tražili brata jednog vojnika iz Gračanice. Moj zadatak bio je da vratim mrtve i žive, četnici su bili u ovim kućama preko puta, dvadesetak metara od voza, mogli su nas četvericu koji smo se prvi popeli na voz zubima uhvatiti, a kamoli pobiti. Ali su se oni bili pritajili jer su svoje mrtve izvlačili. Kad smo ustanovili gdje je ko, onda je opet nastala pucnjava.”

Bilo je to u oktobru 1992. godine i bio je to samo jedan od pokušaja zauzimanja Gradačca, kojeg je prije ovog napada znalo bombardirati po jedanaest aviona dnevno.

“Ovo je mala sredina. Pet gradova oko nas je palo. Sve su snage krenule na Gradačac. Tri su nas godine napadali, i dan i noć. Nisu mogli ući, namontirali su Karadžića kako pije kahvu na Kuli. Onda su ljudi iz Novog Sada i Beograda ulijetali na ničiju zemlju autima. Krenuli, kažu, u Brčko. Mi se udaramo, krvi do koljena, njihov reporter javlja da se borbe vode oko robne kuće. U nama se pojavio prkos. Vidjeli smo šta se našim komšijama desilo. Linija je bila tu na Begovini. A linija je bila takva da smo jedni od drugih bili udaljeni deset metara, sve smo jedni prema drugima kroz zemlju kopali, eto, za metar se borili. Mi smo već 1993. godine stasali u armiju, nije se pitalo šta imaš, traktor, ormar…, sve prodaji, kupuj oružje i municiju da se odbranimo. Kasnije ćemo kupovati ormare”, priča Bakir.

Gradačac zaista jeste među onim gradovima koji su najbrže obnovljeni. U industrijskoj je zoni živo, radi se, ali i na glavnom gradskom trgu. Tačnije, glavni gradski trg u Gradačcu nekada nije ni postojao, ispod Kule Husein-kapetana Gradaščevića, te džamije koju je izgradio, između zgrade medrese koju je 1881. izgradio Huseinov brat, na jednoj strani, i bivše robne kuće, na drugoj, bio je parking na šljunku. Sada već to izgleda mnogo ljepše, popločano, reklo bi se svjetski.

Novi gradski trg koji nosi ime po prvom predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću neobičan je iz nekoliko razloga. Odmah ispod džamije izgrađeno je spomen-turbe Husein‑kapetanu Gradaščeviću. Dakle, to nije turbe u kojem je neko ukopan, kako je inače običaj u Bosni, nego spomen-turbe.

Arhitekta Saračević, koji nadzire radove na trgu, priča nam kako vjerovatno neće biti preneseni posmrtni ostaci Husein-kapatena Gradaščevića iz Turske, kako su neki predlagali i najavljivali.

“To nije u našoj vjeri preporučljivo. U našoj vjeri tijelo ide zemlji, duša Bogu. Mi trebamo poštivati svoje velikane, borce za Bosnu i Hercegovinu”, kaže Saračević.

Uređenje trga, osim ljepšeg izgleda samog centra grada, Gradačcu je donijelo još jedan vrijedan spomenik. Naime, otkopan je most koji je 1757. godine izgradio Mehmed-kapetan Gradaščević. Također, otkopan je i jedan manji most iz vremena Austro-Ugarske koji se nalazi uz medresu, odnosno zgradu Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Oba mosta bit će natkrivena staklom i bit će postavljene table s pratećim objašnjenima. Otkopani su i dijelovi temelja bedema Kule i gradske tabije porušeni za vrijeme Austro-Ugarske, te će i oni biti dozidani, natkriveni staklom, uz prateće natpise. Osim toga, uređuju se stari mezarluci i hair-česma.

Gradačac očekuje brojne goste – jedni će obilaziti spomenik, drugi će doći na “Sajam šljive”, a Gradačani će, kao i uvijek, biti dobri domaćini.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Ramiz 19.08.2017.

    Ljiljan je nekada bio stari hriscanski simbol Evrope!….ha,ha…Informisite se malo,na internetu imate sve…
    .Ustvari,dobro je sto se vracate svojoj staroj vjeri hriscanskoj…

    Odgovori