POVEZANI TEKST: Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Voditi na vjetrometini historije (1)

POVEZANI TEKST: Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Kvalitet sljedbenika determinira i kvalitet lidera (2)

POVEZANI TEKST: Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Državno vođenje bitnije i od karizme (4)

Odgovornost kao princip

Nije teško pronaći mnoštvo drugih područja u praksi i institucijama Bosne i Hercegovine u kojima je potrebno prisustvo transformacijskog liderstva. Valja pored toga primijetiti da to transformacijsko liderstvo treba biti i dobro liderstvo (dakle, da proizvodi pozitivne promjene, da kreira stanje koje je bolje od prethodnog, ali i da, posebno u slučaju BiH, bude i odgovorno liderstvo – da postiže balans između mogućnosti i odgovornosti, između prava i obaveza, između poželjnog i realno ostvarivog te balans između onoga što se obećava i onoga što se praktično realizira.

Odgovorno liderstvo podrazumijeva da se od države za svoje sljedbenike traži realizacija određenih prava koja su postojećim pravnim rješenjima propisana. Međutim, odgovorno liderstvo, kao moralni imperativ, još snažnije od lidera zahtijeva da od svojih sljedbenika zahtijeva izvršavanje propisanih obaveza prema državi, što u modernoj bh. praksi često izostaje. Eklatantni su primjeri kada politički lideri nemaju snage osuditi spaljivanje državne zastave ili, barem na principijelnoj ravni, osuditi ponašanje svojih sljedbenika kojim se vrijeđa država, njeni simboli i njene institucije.

Odgovorno liderstvo pokazuje brigu za svoje sljedbenike, ali i respekt za sljedbenike drugih lidera i ne dozvoljava situacije da se za sebe traži nešto što se drugima nije moguće ponuditi. U modernoj literaturi govori se i o tranzicijskom liderstvu. Ono se po svom značenju shvata na način sličan transformacijskom liderstvu – i ono govori o promjeni, preobražaju i transformaciji. Kako god se shvatalo, i tranzicijsko i transformacijsko liderstvo potrebni su Bosni i Hercegovini, jer se čitav svijet nalazi u stanju dinamičnih promjena i tranzicije, mijenja se okruženjem region u kome se nalazi Bosna i Hercegovina pa se i sama BiH mora mijenjati. Liderstvo treba prepoznati koje se promjene trebaju realizirati, kojim redoslijedom, s kojim ljudima i kojim resursima podržati te promjene. U protivnom, ukoliko liderstvo pokuša realizirati sve promjene koje se nametnu kao potrebne, onda se neće daleko dogurati, jer, zasigurno, neće imati pretpostavke za realizaciju svih promjena u cijelosti.

U ovom je kontekstu moguće prokomentirati područja kritičnog fokusa na vođenje promjene. U vođenju je promjene bitno imati fokus na trima područjima: sadržaj promjene, ljude u promjeni i sam proces promjene. Sadržaj promjene odnosi se na organizacijski fokus na promjenu – strukture, strategiju, poslovni proces, tehnologiju, kulturu, proizvode ili usluge. Fokus na ljude u promjeni vezan je za ljudsku dinamiku promjene – mentalitet ljudi obuhvaćenih promjenom, predanost promjeni, emocionalne reakcije, ponašanje, angažiranost, odnose, politike te kulturološku dinamiku od utjecaja na promjenu.

Proces promjene podrazumijeva način na koji se promjena planira, dizajnira i implementira, prilagođavanje u odnosu na odvijanje promjene, to je plan od A do Z koji uključuje način upravljanja, objedinjavanja i potrebne korekcije. Iako teorija i praksa poznaju mnoštvo različitih vrsta promjena, za teoriju društvenih nauka, relevantnu za ovu analizu, bitno je poznavanje triju vrsta promjena: razvojne, tranzicijske i transformacijske promjene.

Razvojna promjena predstavlja unaprjeđenje postojećeg stanja, pri čemu je novo stanje rezultat propisanog poboljšanja starog stanja. Tranzicijska promjena predstavlja dizajniranje i primjenu željenog novog stanja kojim se rješavaju nedostaci starog stanja. Zahtijeva upravljanje procesa tranzicije kojim se napušta staro i instalira novo stanje. Također zahtijeva u kontrolu rokova tranzicije. Transformacijska je promjena najkompleksnija. Događa se kada uvjeti rada zahtijevaju temeljitu promjenu u strategiji, operacijama i odnosu prema okruženju. Karakterizira se: (1) nepoznavanjem novog stanja – ono nastaje iz vizije, rasprava, otkrivanja grešaka i učenja; (2) novo stanje zahtijeva temeljnu promjenu mentalnog sklopa, organizacijskih principa, ponašanja i kulture, kao i organizacijske promjene, a sve u cilju podržavanja novog načina rada. Da bi transformacija uspjela i da bi novi način rada bio primijenjen i održan u funkciji, potrebno je postojanje i primjena kritične mase novog načina mišljenja i operacija unutar organizacije.

Suština liderstva vezana je za promjenu, do mjere da je bez postojanja promjene praktično nemoguće govoriti o postojanju liderstva. Kako bi se uloga lidera unutar mehanizma promjene razumijevala potpunije i bolje, u organizacijskom i tehničkom smislu, korisno je napraviti analizu jednog od modela uloge lidera u okviru događanja promjene. Lider svoj utjecaj na promjenu ostvaruje unutar 9 odvojenih faza:

I – priprema za vođenje promjene,

II – stvaranje vizije, opredjeljenja i sposobnosti organizacije,

III – procjena situacije radi određivanja zahtjeva rješenja,

IV – planiranje željenog stanja,

V – analiza utjecaja,

VI – izrada plana i organizacije za realizaciju,

VII – realizacija promjene,

VIII – promocija i integriranje novog stanja te

IX – izvlačenje pouka i unošenje potrebnih korekcija. (Wells – Hailes – Davis, 2013:38)

Koliko je god važno razviti sposobnost lidera za promjenom i evolucijom, odnosno za vođenje samog mehanizma promjene, kao esencijalne vrijednosti u sveukupnom procesu liderstva, toliko je i bitno vladati mehanizmima promjene cjelokupnog sistema organizacije, odnosno razviti tranzicijsku sposobnost organizacije. U cilju vladanja mehanizmom promjene i razvijanja transformacijske sposobnosti organizacije, lideri trebaju razviti više zahtjevnih specijalističkih vještina:

• Razvoj strategije transformacijske promjene;
• Izgradnja i korigiranje kursa planova procesa promjene;
• Uspostava struktura, uloga i donosioca odluka za upravljanje promjenom;
• Stvaranje okvira za promjenu;
• Definiranje vizije i željenog ishoda promjene;
• Dizajniranje budućeg stanja na temelju zahtjeva novog dizajna;
• Prepoznavanje i rješavanje utjecaja promjene na ljude i organizaciju;
• Pokretanje inicijative za promjenu na efikasan i sveobuhvatan način;
• Kreiranje strategija angažiranja svih zainteresiranih aktera;
• Razvoj planova komunikacije u više pravaca;
• Vođenje političkih analiza;
• Razvoj kapaciteta promjene: zaustavljanje ili modificiranje radnih aktivnosti u cilju stvaranja prostora za promjenu;
• Izgradnja infrastrukture promjene kojom se podržava izvršenje promjene i
• Kreiranje integriranih planova imlementacije.

Istrajni, konstruktivni lideri, orijentirani ka budućnosti

Postojeće stanje, a posebno promjene koje se očekuju u Bosni i Hercegovini, zahtijevat će snažne i žilave lidere koji svoju lidersku poziciju neće posmatrati kao privilegiju, već kao odgovoran i težak poduhvat, doživljavajući ga prvenstveno sa stanovišta odgovornosti. Liderstvo je u Bosni i Hercegovini po svojoj naravi specifično u mjeri u kojoj je posebna i specifična sama Bosna i Hercegovina.

Naravno, ne smije se gubiti iz vida potreba da liderstvo ima sve temeljne i suštinski važne karakteristike i vrijednosti koje su potrebne u bilo kom ambijentu i situaciji, ali ga valja prilagoditi specifičnim zahtjevima potreba i okolnosti prisutnih u Bosni i Hercegovini i prilagođavati se tim datostima kao objektivnim faktorima koji determiniraju uspješnost i ishod liderstva. Ovo je potrebno imati u vidu prvenstveno iz razloga što postojeće kompleksno stanje u Bosni i Hercegovini ne nudi naznake postojanosti i sposobnosti da izdrži testove vremena koja dolaze.

Realno je očekivati da će vrijeme koje slijedi biti obilježeno promjenama i liderima koji su potrebe za promjenama sposobni artikulirati u izvodivu viziju, pretvoriti u konkretanu strategiju i implementacijski plan, a nakon toga i u konkretnu akciju. Vjerovatno će u fazi implementacije svaka od pretpostavljenih promjena naići na frikciju i otpor od strane onih koji promjenama gube dio pogodnosti i privilegija koje imaju u okviru postojećeg stanja. Takve će promjene zahtijevati lidere koji će biti svjesni rizika i opasnosti koji preuzimaju, ali i sposobni suočiti se s težinom poduhvata i preživjeti opasnosti koje im se nameću. Ovakva liderska pozicija suštinski nije vezana za vlast i ovlasti koje iz nje proizilaze, već za prihvatanje izazova i napornog rada.

Većina bh. lidera danas očekuje pretpostavke za svoj rad, u vidu ovlaštenja, pogodnosti i konkretnih nadoknada za svaki uloženi napor. Vrijeme promjena i progresa, za razliku od sadašnjeg stanja, zahtijevat će lidere s osjećajem misije, motivirane potrebom da učestvuju u progresu, žrtvuju svoje potencijale i vrijednosti za dobrobit svojih sljedbenika, svog društva i države, lidere koji će biti svjesni visoke cijene svog angažmana i koji će, unatoč tome, biti spremni angažirati se, uvjereni da na moralnoj skali vrijednosti ne postoji konkretna motivacija ili satisfakcija, osim dugoročnih efekata promjena i progresa u kojima učestvuju.

Transformacijsko liderstvo, sposobno da se nosi sa zahtjevima turbulentnog i nesigurnog vremena koje stoji pred Bosnom i Hercegovinom, u mnoštvu će izazova, s kojima će se suočavati, neminovno imati i potrebu da se odrede prema sadašnjem stanju u kojem je politika najunosniji i najpopularniji biznis u Bosni i Hercegovini. Ova činjenica nije opasna samo u smislu pojave da se sve veći broj ljekara, glumaca, univerzitetskih profesora te umjetnika različitih profila odlučuje napustiti svoju profesiju i posvetiti se politici, već i u smislu pojave da se politika sve više na nekompetentan način bavi biznisom, kulturom, obrazovanjem, sportom, vjerom i drugim djelatnostima.

Ovakva praksa, ukoliko se ne kanalizira u pravcu stanja da se ljudi bave poslovima za koje su kompetentni, već se bez potrebnog iskustva i upućenosti bave politikom, a politika na nekompetentan način bavi mnogim poslovima koji zahtijevaju visoki profesionalizam, može biti destruktivna po budućnost Bosne i Hercegovine.

Političar i državnik – „isto to samo malo drugačije“

Ovako shvaćena pozicija lidera zahtijeva, na određeni način, i potenciranje distinkcije između državnika i političara. Naime, pod pojmom državnika podrazumijevaju se oni lideri koji su sposobni voditi narod, dok političari, s druge strane, zadovoljavaju očekivanja naroda kako bi dobili i očuvali vlast (na izvjestan način bivaju vođeni od strane naroda). U odnosu na javno mišljenje moguće je zapaziti bitnu razliku, jer političari slijede javno mišljenje dok ga državnici kreiraju.

Državnike i političare moguće je prepoznavati i po tome kako se ponašaju u situacijama pobjeda i poraza. Zasluge za pobjede državnici obično pripisuju svojim saradnicima, dok političari obično sebe vide najzaslužnijim za svaki postignuti uspjeh. U slučaju poraza ili greške, državnici preuzimaju najviše odgovornosti i kroz analizu i savjete koje daju svojim saradnicima nastoje postići objektivan balans razumijevanja uzroka poraza, nastoje izvući potrebna iskustva i ne dozvoliti ponašanje sličnih grešaka u budućnosti. Političari u svakoj nepovoljnoj situaciji uzročnike vide u svima oko sebe, a obično nikako u sebi samima. Tada se obično distanca između lidera i sljedbenika povećava jer saradnici u svom lideru, u takvim situacijama, ne vide nosioca pozitivnih vrijednosti niti zaštitnika njihovih interesa, čime se, kod sljedbenika, ne potvrđuje osnovno očekivanje od lidera.

Sa stanovišta vrijednosti koje promoviraju i brane, lahko je prepoznati jasnu razliku između objektivnih univerzalnih i, po pravilu, subjektivnih i lokalnih vrijednosti koje u svom pristupu i praksi imaju državnici i političari. Bez obzira na činjenicu da političari sve svoje postavke i postupke u komunikaciji sa sljedbenicima i javnošću pravdaju potrebom promoviranja i zaštite interesa populacije za čiju se naklonost bore i površnom je analizom moguće zaključiti da takav odnos proizvodi najviše štete upravo za one za čiju je, navodnu, dobrobit i namijenjen. Savremena historija ovog političkog prostora (Bosne i Hercegovine te susjednih država koje su ranije bile u sastavu socijalističke Jugoslavije) nudi obilje primjera koji to ilustriraju. Primjera radi, mnoge međunarodne analize saglasne su u stavu da je ”borbom za promociju i zaštitu interesa Srba na prostoru bivše socijalističke Jugoslavije Slobodan Milošević nanio mnogo štete svima narodima na tom prostoru, ali najviše upravo Srbima“.

U kontekstu ovako shvaćenog odnosa prema vrijednostima za koje se lideri zalažu (i državnici i političari), valja primijetiti i univerzalno shvatanje realnosti da sreća jednog naroda ne smije i ne može značiti nesreću za drugi narod, odnosno da se dobrobit jednog naroda (ili države) ne može graditi na uštrb drugog naroda (ili drugih naroda ili država). Ova je logika posebno značajna za Bosnu i Hercegovinu. Dobrobit je Bosne i Hercegovine sa stanovišta odgovornog liderstva i ozbiljnog državničkog vođenja moguće promišljati samo u kontekstu rješenja koja će značiti dobro i napredak za sve građane i sve narode Bosne i Hercegovine, jednovremeno, u istoj mjeri i na isti način.

Ovako egaliziranje pristupa, svakako, treba doživljavati principijelno, a ne direktno (i, naravno, ne bukvalno), jer je nemoguće postići idealnu izbalansiranost bilo kog principa ili rješenja za vrlo neujednačenu poziciju građana i naroda u Bosni i Hercegovini, na različitim prostorima, u različitim etapama procesa, kod različitih rješenja kojima se rješavaju različita pitanja i u kontekstu različitih situacija. No, kada se porede sveukupni efekti liderstva i odlučivanja, u odnosu na sve ove kriterije, potrebno je da se lahko može prepoznati činjenica da lider (državnik) ima ujednačene namjere i efekte svog rada prema svim građanima i narodima u Bosni i Hercegovini.

Iz analize sadašnjeg stanja, u najvećem broju slučajeva, moguće je prepoznati činjenicu da političari proizvode više štete nego koristi za populaciju za čije se interese, navodno, bore. U isto vrijeme, nema ni prisutne prakse i volje da se te pozicije napuste, odnosno prepuste drugima koji bi liderstvo prakticirali na drugačiji način. Uzroke ovakvom stanju valja prepoznavati u činjenici da, i ako sljedbenici nemaju očekivane rezultate od načina na koji političari prakticiraju liderstvo, političari od svog ”liderstva” itekako imaju koristi i ne pokazuju nikakvu namjeru da ga voljno i svjesno napuste.

Opasnost od pogrešnog liderstva na ovim prostorima nije sadržana samo u činjenici da političari svoje lične interese pretpostavljaju interesima svojih sljedbenika. Još je opasnija situacija kada lideri svoje lične frustracije i greške projektiraju na čitavu populaciju svojih sljedbenika. Primjera je za ovu konstataciju mnoštvo, a više analitičara naglašava odnos Slobodana Miloševića spram Srba i Srbije te Franje Tuđmana spram Hrvata i Hrvatske, kao očite potvrde činjenice da greške lidera proizvode pogubne posljedice po sve pripadnike organizacije, društva i države, bez obzira na činjenicu da mnogi od th ljudi nisi niti birali niti podržavali izbor i imenovanje na formalnu poziciju lidera zbog čijih grešaka ispaštaju.

U slučaju Bosne i Hercegovine, greške jednog političara ne proizvode loše posljedice samo po narod koji ga slijedi, već, po pravilu, i za sve građane, odnosno za sve narode koji žive u Bosni i Hercegovini. Nepovoljna situacija, koju svojim pogrešnim postupcima i odlukama proizvodi političar, ne proizvodi nevolju samo za populaciju koja ga na bilo kakav način slijedi, već za državu Bosnu i Hercegovinu u cijelosti. Kao polaznu pretpostavku valja prepoznati činjenicu da građani i narodi Bosne i Hercegovine svoju budućnost mogu izgrađivati i temeljiti samo na konstruktivnim konceptima cjelovite i funkcionalne države (BiH) te da su svi koncepti razgrađivanja i secesionizma opasni za sve građane i narode, a najviše za one koji su nosioci destruktivnih koncepata i politika.

Dugoročno gledano, poseban odnos Srba iz Bosne i Hercegovine prema Srbiji, iako, navodno, treba proizvoditi dobrobit za Srbe u BiH, ukoliko ne bude vođen i realiziran na konzistentan i korektan način, najviše štete može proizvesti po perspektivu i stanje upravo Srba iz Bosne i Hercegovine. Naime, Srbi iz BiH imat će stabilnu i sigurnu budućnost onda kada budućnost Bosne i Hercegovine bude izvjesna i sigurna. Neprincipijelna veza Srbije prema Srbima u BiH, na štetu općih interesa Bosne i Hercegovine, proizvodi nepovjerenje unutar BiH i nefunkcionalnost institucija države. Iluzija da srbijanske institucije mogu o Srbima u BiH brinuti bolje od bosanskohercegovačkih (u čijem radu učestvuju i bh. Srbi) jeste jednostavno neodrživa, što ilustriraju i svježa historijska iskustva iz pokušaja razgradnje Bosne i Hercegovine i na nivou međunarodne pravde utvrđena odgovornost bosanskohercegovačkih Srba i čelnika same države Srbije.

Dakle, liderstvo u Bosni i Hercegovini kretat će se, vjerovatno, sa sadašnje formule etnopolitičkog koncepta vođenja ka sve univerzalnijim principima liderstva na državnom nivou.