Pamuk je otkrio i to da “poštuje Angelu Merkel jer je primila toliki broj izbjeglica”, a uradio je to vjerovatno pokušavajući se dodatno dodvoriti onima kojima je možda i najviše dužan za primitak Nobelove nagrade. Jer, Pamukova maskarada disidentstvom dokazano se isplatila na književnoj pijaci, dovoljno je bilo da se marketinški zavodljivo predstavi kao pobunjeni i ugroženi subjekt pa da mu na tržištu poraste cijena. Upravo zato Pamuk ističe Merkel, dok ostaje slijep i nijem na broj izbjeglica koje je primila njegova država na čelu s AK partijom i Erdoğanom
 geste bitne u marketinškoj prodaji knjiga. Kreiranje pedigrea disidenta nekom piscu naprosto je postao neizbježni dio književne mode na Zapadu, a svaka moda želi slati poruke i ima svoje adorante i povodljivce. Da bi autor zadobio takav status, prinuđen je u svojim javnim nastupima zaigrati na kartu konkretnih sadržaja koji se ponajbolje daju crpiti iz provokacija političkim sablastima.</p>
<p>Podsjetio nas je na ovo prošle sedmice nobelovac Orhan Pamuk tokom svog boravka u Sarajevu. Najavne intervjue počeo je davati prije dolaska, pa je već 21. juna za <em>Oslobođenje</em> govorio putem Skypea, gdje je “naglasio” da ne želi govoriti o politici. Isto je poručio u intervjuu objavljenom 24. juna na portalu <em>Klix</em>, obznanivši da se “zarekao da ne želi govoriti o politici”.</p>
<p>No, miljenik Zapada ipak se predomislio te se u duhu disidentskog pomodarstva još jednom dešava preokret i Pamuk svako svoje pojavljivanje u medijima iskorištava da bi kritizirao politiku u Turskoj, odnosno vladajuću AK partiju i predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana.</p>
<p>U Sarajevu se pohvalio da živi u Istanbulu i da voli taj grad, ali gotovo u svakom intervjuu nije mogao izbjeći govor o “umjetnicima koji u Turskoj nisu slobodni”, ali i to da “svi koji kritiziraju vladu završe u zatvoru”, te da “u Turskoj nema demokratije”. I već bismo ovdje mogli završiti priču o neuvjerljivosti Pamukovih objeda jer ih je sasvim slobodno izgovorio pisac koji sasvim slobodno živi upravo u Turskoj, gdje, prema njegovim riječima, “nema slobode govora”.</p>
<p>Ovaj pisac jedan je od onih koji javno govori o nedokazanom “genocidu” nad Jermenima, ali neće spomenuti da je Turska ta koja je ponudila da se otvore sve arhive i istraže događaji kada su u pitanju Jermeni. U kreiranju selektivnih istina Pamuk je zaboravio napomenuti bosanskohercegovačkoj javnosti i to da to druge strane nisu prihvatile ovu ponudu. U istom duhu govori da u Turskoj “novinari bivaju zatvoreni”, ali zaboravlja govoriti o razlozima, o njihovom pripadanju terorističkim organizacijama, odavanju državnih tajni i slično. Nekim je čudom Pamuk zaboravio spomenuti hiljade i hiljade novinara koji svakog dana sasvim slobodno kritiziraju vlast u Turskoj. Međutim, da je to rekao, više ne bi mogao nastupati iz pozicije disidenta, a upravo je na taj način Zapad brendirao njegovo ime i upravo iz te pozicije pokazalo se da je najunosnije plasirati političke poruke.</p>
<p>Nadalje, iako se “zarekao da neće govoriti o politici”, iskoristio je svako svoje pojavljivanje da podijeli sreću zbog rezultata na posljednjim izborima u Istanbulu, gdje je na ponovljenim izborima pobijedio kandidat opozicije Ekrem İmamoğlu. Među prvima koji su mu čestitali bio je njegov protivnik, kandidat AK partije Binali Yıldırım, kao i sam predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan. Sve je ovo zaboravio Orhan Pamuk jer ovakva politička kultura odvija se zahvaljujući demokratiji koja vlada u Turskoj. No, kako da to izgovori pisac koji tvrdi da “u Turskoj ne postoji demokratija”.</p>
<p>Pamuk je u svojim javnim nastupima tvrdio da “u Turskoj vlada strah”, i to samo dva dana nakon što su pristalice novog gradonačelnika Istanbula İmamoğlua cijelu noć na ulicama proslavljale pobjedu svog kandidata. Kako ovo opisati ako ne kao komičnu kontradiktornost i nimalo nevičnu sklonost iskrivljavanju istine od jednog nobelovca?!</p>
<p>Pamuk je otkrio i to da “poštuje Angelu Merkel jer je primila toliki broj izbjeglica”, a uradio je to vjerovatno pokušavajući se dodatno dodvoriti onima kojima je možda i najviše dužan za primitak Nobelove nagrade. Jer, Pamukova maskarada disidentstvom dokazano se isplatila na književnoj pijaci, dovoljno je bilo da se marketinški zavodljivo predstavi kao pobunjeni i ugroženi subjekt pa da mu na tržištu poraste cijena. Upravo zato Pamuk ističe Merkel, dok ostaje slijep i nijem na broj izbjeglica koje je primila njegova država na čelu s AK Partijom i Erdoğanom. Dakle, ne spominje pomoć koju Turska pruža milionima izbjeglica na vlastitom tlu, ali ni humanitarnu pomoć koju dijele diljem svijeta i zahvaljujući kojoj su zadobili aureol “prvih u svijetu u pružanju humanitarne pomoći”.</p>
<p>Pamuk, kao i svi turski građani, svakako ima pravo na svoje stavove i nije problem kada transparentno govori o politici, ali osjećamo nelagodu kada nas, uprkos činjenicama, želi obmanuti. Pamuk ima pravo da kritizira sve dok govori jezikom činjenica, ali on se žali na “nepostojanje demokratije” dok slavi pobjedu opozicije ili slobodno govori o “zabrani slobode govora” dok i sam sa svojim kritičnim stavovima slobodno živi u Istanbulu. Na čiji nagovor prodaje ovu priču, ponajbolje zna Pamuk, a mi primjećujemo da se ona pokazala marketinški isplativa i politički lukrativna.</p>
<p>Za <em>Al Jazeeru Balkans</em> povodom izbora u Istanbulu izjavio je kako je “narod ošamario vladu” zbog činjenice da je pobijedio kandidat opozicije. Ako je ova jedna pobjeda za Pamuka “šamar”, je li onda vladanje AK partije punih šesnaest godina “osmanski tokat (šamar)” za opoziciju koju Pamuk očito protežira?</p>
<p>Mediji su prenijeli i da je Pamuk, osim Sarajeva, posjetio i grad Mostar, gdje ga je, između ostalog, najviše impresionirala Koski Mehmed-pašina džamija. Ne znamo jesu li su ga domaćini informirali da je upravo ta džamija dijelom obnovljena sredstvima Direkcije vakufa Republike Turske, a da je ostatak rekonstrukcije najavila Turska agencija za saradnju i koordinaciju (TIKA)? Bilo bi dobro da su ga upoznali s tom činjenicom šta je sve Vlada Turske uradila i u Bosni i Hercegovini.</p>
<p>Ako se uzmu u obzir činjenica da je Pamuk prvenstveno najavljivao da “ne želi govoriti o politici”, a onda gotovo svako svoje pojavljivanje iskoristio kako bi izvrnutim činjenicama kritizirao Vladu Turske, postavlja se pitanje da li je zaista došao predstaviti svoje književno djelo ili nekim drugim povodom.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Kristina s nekoliko nepoznatihSljedeći članak
Ništa bez nišana
KOMENTARI