U kontekstu raspada Jugoslavije i prijetnji koje su se nadvile nad Bosnu i Hercegovinu, posebno Bošnjake, važno je pojasniti proces nastanka Stranke demokratske akcije kao najznačajnijeg fenomena u redefiniranju bošnjačkog političkog bića. Komunistička politička elita u Bosni i Hercegovini teško je prihvatala promjenu koju je nakon pada Berlinskog zida pokrenuo proces nestanka socijalističkih naddržava. No promjena je bila nezaustavljiva

Piše: Nedim HASIĆ

U oktobru 1990. godine, pred prve višestranačke izbore u Bosni i Hercegovini, registrirana je 41 partija. Neke od njih i danas su na političkoj sceni, druge su bile egzotičnih imena i ugasile su se početkom Agresije na Bosnu i Hercegovini. Postojalo je nekoliko demokratskih partija i zajednica, saveza i stranaka, ekološki pokreti “Zeleni” i “Skakavac”, jugoslavenski demokratski pokreti i zajednice, kao i jugoslavenska stranka sa sjedištem u Velikoj Kladuši. Postojale su i narodne stranke i pokreti, seljačke i radničke stranke, stranke demokratskog dogovora i reformi, stranke za privatnu inicijativu, za demokratiju i pravnu državu.

Među tim partijama bila je i Stranka demokratske akcije, osnovana 26. maja 1990. godine. U kakvim je okolnostima osnovana, dobro oslikavaju rečenice iz knjige Šaćira Filandre. “Stanje među Bošnjacima u osvit sloma socijalizma najbolje oslikavaju dvije knjige, jedna nacionalne, a druga islamsko-književne provenijencije. Akademik Vladimir Dedijer pismom obavještava javnost da s Antunom Miletićem radi projekt o genocidu nad Muslimanima u 20. stoljeću te tim povodom moli sve koji imaju kakvu građu da mu je dostave. Samo rijetki, kao književnik Alija Isaković, imali su hrabrosti da mu izađu u susret te poslije pet decenija dokumentiraju strašne četničke zločine nad pripadnicima ovog naroda, posebno tokom Drugog svjetskog rata”, stoji, između ostalog, u Filandrinoj knjizi Bošnjaci nakon socijalizma.

Filandra piše kako je “1990. godine duhovno stanje bošnjačkog naroda bilo paradoksalno, jer je novi genocid bio pred kućnim vratima, a o prethodnom se nije smjelo ili nije znalo govoriti” i nastavlja: “Zahtjevi Muslimana za kulturnom i nacionalnom, tj. identitetskom ravnopravnošću s drugim narodima Jugoslavije nisu uvijek blagonaklono primljeni, i to prije svega u Srbiji. Svaki iskaz njihovog javnog potvrđivanja posmatran je s podozrenjem, sve do optužbi za islamski fundamentalizam kao glavnu prijetnju jedinstvu jugoslavenske države…”

Ideja o osnivanju muslimanske stranke, koja se prema tvrdnjama Ismeta Kasumagića, mladomuslimana i osuđenika u “Sarajevskom procesu” 1983. godine, rodila kod Alije Izetbegovića još dok su on i ostali bili u zatvoru, počela je postajati konkretan politički projekt 27. marta 1990. godine, kada je održana konferencija za novinare u sarajevskom Hotelu “Holiday Inn”, na kojoj je obznanjena namjera da se formira Stranka demokratske akcije (SDA). Veliku salu “Vrbas”, koja je mogla primiti nekoliko stotina gostiju, posjetilo je tek šezdesetak ljudi, a pored Alije Izetbegovića, koji je ovom prigodom čitao Zapis o zemlji Mehmedalije Maka Dizdara, konferenciji su prisustvovali Muhamed Čengić, Maid Hadžiomeragić, Salim Šabić i Muhamed Huković. Tada je predstavljen i Inicijativni odbor od četrdeset članova koji će utemeljiti SDA.

“Muslimani su jedini narod u Jugoslaviji koji nema svoje nacionalne institucije. Jedino o ovom narodu nije napisana njegova istorija, jedino on nema svoje muzeje, književnost. To je apsurdno jer smo mi potpuno autohton narod sa svojom kulturom življenja, sa svojom književnošću… Da ne govorim o tome da nema nijednog spomenika genocidu nad Muslimanima”, pojasnit će razloge osnivanja SDA jedan od njezinih osnivača, rahmetli Safet Isović, u razgovoru za Oslobođenje. U istom tom nedjeljnom izdanju Oslobođenja Goran Bregović tvrdi: “Glasaću za neku muslimansku partiju koja bude imala program nezavisne Bosne”, izjavit će šef “Bijelog dugmeta”. “Jugoslavija sada zavisi od Muslimana. Pošto su Muslimani većinsko stanovništvo u BiH, oni i treba da pobijede na izborima, ali sa programom koji se ne priklanja nikome već je za nezavisnu Bosnu.”

“Već tada, ljeta 1990. godine, moglo se sa sigurnošću tvrditi da je nastao politički pokret koji će imati izuzetnu ulogu u predstojećem periodu, makar zbog činjenice da se u SDA učlanilo oko 550 hiljada osoba”, stoji u Kratkoj političkoj historiji Bošnjaka Admira Mulaosmanovića. “Zanimljivo je da je Izvršni odbor SDA svoje sastanke održavao po kućama svojih članova. Ova činjenica objašnjavana je stalnim strahom da će biti osujećeni, prisluškivani ili uhapšeni. Polugodišnji period između obznane o osnivanju u Hotelu ‘Holiday Inn’ pred malim auditorijem i velikog predizbornog skupa u Velikoj Kladuši svjedočio je o nastajanju općenarodnog pokreta i nezaustavljive bujice koja je ponijela i definirala bošnjačku politiku.”

Da je to zaista i bilo tako, potvrđuje i reportaža Senada Pećanina, koji 24. juna 1990. godine izvještava o skupu SDA koji je održan u Velikoj Kladuši petnaestak dana ranije, kada je u tom gradu osnovan prvi ogranak SDA. “Dok nije osnovana SDA, veliki broj ljudi se stidio i predstaviti. Stalno smo bili spremni ugađati drugima, sve na vlastitu štetu. Već imamo oko 2.000 članova, a ljudi nas i dalje zovu, interesuju se, učlanjuju u stranku. Mi ništa ne obećavamo, naš najjači adut je dosadašnja vladavina SK”, kazao mu je prvi čovjek tamošnje SDA Mirsad Veladžić.

Ozbiljno pripremanje za osnivanje novih političkih stranaka odvijalo se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista BiH vodile debate da li uopće dozvoliti stranke na nacionalnoj osnovi. Međutim, te su debate brzo postale besmislene. Nakon što je osnovana SDA, 12. jula je osnovana i Srpska demokratska stranka (SDS), a 18. augusta Hrvatska demokratska zajednica. Osim njih, na sceni su se pojavile i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija, Demokratski socijalistički savez Bosne i Hercegovine i Savez reformskih snaga. Nakon izmjena Ustava u julu 1990. godine, stvoreni su uvjeti za uvođenje višestranačkog političkog sistema, zagarantirana je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavnog poretka. Građani od tog trenutka imaju pravo da neposrednim i tajnim glasanjem biraju svoje predstavnike.

Izbori od 18. novembra 1990. godine raspisani su na osnovu odluke predsjednika Skupštine SR BiH. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke spiskove bio je 3.033.921, od čega je 100.432 na radu u inostranstvu. Za izbor članova Predsjedništva bile su formirane četiri liste na kojima su bili kandidati Muslimani, Srbi, Hrvati i ostali koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima. Sedam mjeseci nakon konferencije za novinare, na kojoj je okupio šezdesetak ljudi, Alija Izetbegović i SDA pobjeđuju na izborima. Nekadašnji politički zatvorenik postaje predsjedavajući Predsjedništva SRBiH.