Sama činjenica da se takva nehumana, totalitarna, ljudskoj prirodi i ovim prostorima sasvim strana ideja utisnula toliko duboko da je čak i danas, gotovo trideset godina od propasti komunizma, neki i dalje sasvim besramno baštine, najbolje pokazuje kakvom smo ispiranju uma bili izloženi.

U javnosti često možemo čuti dosta toga o religijskom ekstremizmu, te o onima koji ga propagiraju ili šire. No, rijetko, vrlo rijetko, može se pronaći bilo šta u vezi s militantnim ekstremističkim boljševičkim antiteizmom, iako je on nanio daleko teže rane i ostavio daleko gore posljedice na ovdašnje društvo.

Takva ideologija bila je gotovo pola stoljeća nametana represijom čitavog jednog državnog aparata, njegovih tajnih službi, milicija, škola, fakulteta, zavoda, institucija, biroa i sekretarijata te se i dan-danas mogu naći njene mnogobrojne žrtve.

Jedna od poznatijih jeste nesumnjivo Bakir Hadžiomerović, nekada notorni šezdesetominutni medijski predator s javnih emitera, a danas tek bivše jednominutno novinsko pomagalo. No, profesionalni i društveni sunovrat nije pokolebao Hadžiomerovića u njegovim militantnim sekularističkom svjetonazorima i stavovima, štaviše, samo ga je još više učvrstio.

U tom smislu, donedavni avazovski minutaš Bakir, iziritiran činjenicom da su fudbalski reprezentativci Bosne i Hercegovine klanjali džumu prije utakmice, obavještava javnost preko svog statusa na Twitteru kako je upravo to jedan od razloga zašto ne prati niti jednu reprezentaciju osim rukometne. Hadžiomerović objašnjava kako “sport nema veze s crkvom i džamijom”, čime se ustvari prikazao kao baštinik one stare komunističke ideje koja nije trpjela javno ili bilo kakvo manifestiranje vjerskih osjećanja, posebno od osoba koje su na neki način eksponirane u javnosti.

Sport, naravno, nema nikakve veze niti s džamijom ili crkvom, ali imaju oni sportisti koji su vjernici. No, ova komunistička zamjena teza bila je planski i mučki rastegljiva jer se mogla upotrijebiti za bilo šta, u bilo kojim okolnostima i bilo kojim povodom i nije samo bila vezana za sport.

Ako ste bili profesor ili učitelj, bolje bi vam bilo da vas niko ne vidi da klanjate, jer “vjera nema veze s obrazovanjem”. Ako ste bili inžinjer ili naučnik bilo koje vrste, bilo je isto tako, jer “vjera nema veze s naukom”. Doktor, rudar, ekonomist, kasirka, portir, direktor…, a pogotovo ako ste bili neki “državni organ”, tek onda vjera nije smjela imati nikakve veze s vama.

Ustvari, radilo se o protjerivanju vjerskih osjećanja i morala na margine društva, insistiranju da se čovjek u javnosti ne vodi moralom koji potječe iz vjerskih tradicija, nego isključivo partijskim moralom, postavljanju dileme i izbora pred ljude – ili vjera ili profesionalno ostvarenje i napredak, a često i bilo kakvo zaposlenje.

Sama činjenica da se takva nehumana, totalitarna, ljudskoj prirodi i ovim prostorima sasvim strana ideja utisnula toliko duboko da je čak i danas, gotovo trideset godina od propasti komunizma, neki i dalje sasvim besramno baštine, najbolje pokazuje kakvom smo ispiranju uma bili izloženi. /M. Drnišlić/