[i]

Svijest o sebi kao pojedincu i o svom nacionalnom kolektivitetu nije nešto što je karakteristično samo za individualno i nacionalno svjesnog Nijemca, njemačkog intelektualca, filozofa, već i svakog drugog individualno i nacionalno svjesnog pripadnika svake druge nacije, Bošnjaka, Srbina, Hrvata, Amerikanca, Turčina, Rusa itd. Kroz svijest o sebi i svojoj naciji u vezi s ratom stječemo svijest o svojoj individualnoj i našoj kolektivnoj (ne)odgovornosti u zavisnosti od toga na koji smo način u njemu učestvovali.

Jaspers se bavio pitanjima ratne odgovornosti za počinjene zločine, stoga se ni mi ovdje ne bavimo pitanjem odgovornosti i krivice za neučestvovanje u konkretnoj odbrani svog nacionalnog kolektiviteta, za nepatriotizam, a time i neodbranu civilizacijskih vrijednosti i humanizma uopće, jer različiti oblici odgovornosti, kako individualne, tako i kolektivne, mogu biti ne samo za činjenje zločina već i za nepružanje otpora zločinu, na individualnom i kolektivnom planu. Isaiah Berlin[ii] govori o dva oblika slobode, negativnoj i pozitivnoj slobodi, “slobodi od” i “slobodi za”, što nam daje za pravo da govorimo o dva oblika odgovornosti, “odgovornost za činjenje” i “odgovornost za nečinjenje”. Svaki oblik krivice je kažnjiv različitim vrstama kazni i odgovornosti kako za ono što je učinjeno, tako i za ono što nije, a trebalo je učiniti.

KOLEKTIVNA POLITIČKA ODGOVORNOST

Ideja njemačke kolektivne političke odgovornosti i krivice za zlodjela nacizma primjeren je model za razumijevanje svakog konkretnog historijskog oblika masovnog zločina protiv čovječnosti. U okviru četiriju odgovornosti za masovne zločine protiv čovječnosti: krivičnoj odgovornosti, moralnoj, političkoj i metafizičkoj odgovornosti individua, državnih struktura i institucija posebno je značajno pitanje nacionalne političke odgovornosti državno organiziranih masovnih zločina protiv čovječnosti, uključujući i zločin genocid. Državno organiziran ratni zločin, zločin u organizaciji institucija države, vojske i policije nije samo zločin režima te države koji daje osnovanost govora o kolektivnoj političkoj odgovornosti.

Nakon vojnog sloma fašizma i nacionalsocijalizma, Jaspers je vraćen na Univerzitet u Freiburgu i u zimskom semestru 1945/46. godine održao je predavanja o “duhovnoj situaciji Njemačke nakon Drugog svjetskog rata”, koja su kasnije uobličena u knjigu Pitanje krivnje. Kako sam Jaspers kaže u Pogovoru za njeno drugo izdanje (1962), “spis je trebao pomoći da se sami priberemo, da pronađemo put prema dostojanstvu u preuzimanju krivnje, što smo je, ovisno o vrsti, jasno spoznali”[iii].

Iskustvo genocida Srebrenica, ali i drugih zločina počinjenih u BiH od 1992. do 1995. godine obavezuje nas da postavimo pitanje da li je takvo preispitivanje krivice Srba, Hrvata i Bošnjaka moguće danas u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj? Imaju li Srbi, Hrvati, Bošnjaci svog Jaspersa i je li moguć Jaspers među nama? Za sada, nažalost, odgovor je negativan. Ta je činjenica vrlo simptomatična, kako u smislu stanja duha ovih nacionalnih kolektiviteta, tako i moralne i intelektualne vrijednosti njihovih intelektualaca, ma šta značio taj pojam.

Znači li to da smo prestali, da nismo ni bili, da još nismo postali ljudi? Ako nismo ljudi, šta smo? Zar ni nakon dvije decenije nismo u stanju da stanemo pred svoja ratna ogledala i da vidimo sebe, odnosno narode kojima pripadamo u njima?

Ako nismo u stanju to da uradimo, to znači da je sve to što je bilo i danas prisutno i sutra potpuno ponovljivo. Ta činjenica nije pesimistična, već je poražavajuća.

Može li pitanje odgovornosti srpskog naroda za genocid Srebrenica postaviti neki srpski filozof ili teolog?

Može li pitanje odgovornosti hrvatskog naroda za zločin npr. u Ahmićima postaviti neki hrvatski filozof ili teolog? Može li pitanje krivice bošnjačkog naroda za neki zločin nad Hrvatima ili Srbima postaviti neki bošnjački filozof ili teolog?

Zašto je značajno postavljanje pitanja kolektivne, a ne samo individualne krivice za masovne ratne zločine? Odgovor je vrlo jednostavan: razumijevanje individualnog krivičnog djela ratnog zločina zahtijeva društveni, politički, u odnosu na individualni kolektivni kontekst. Izvršitelji masovnih ratnih zločina jesu bili pojedinci ili grupe, paramilitarne ili oficijelno političke, ali oni su rađeni u ime naroda ili države, nastajuće ili postojeće. S druge strane, srpsko, hrvatsko, bošnjačko nema drugi oblik postojanja doli pojedinaca. Stoga je zahtjev “za odbacivanjem pokvarenog zadaća naroda u liku zadaće svakog pojedinca”. Pogledajmo šta kaže Jaspers o kolektivnoj odgovornosti Nijemaca za zločine nacizma: “Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obavezni da o pitanju naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo zaključke. Na to nas obavezuje naše ljudsko dostojanstvo. Već nam za ono što svijet misli o nama ne može biti svejedno, jer smo svjesni pripadnosti čovječanstvu: prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci… Ovdje imamo posla isključivo s nama samima.”

Pojedinac nosi u sebi i sa sobom svoju kolektivističku društvenost. Po njoj, svojoj kolektivističkoj društvenosti je prepoznatljiv član kolektiviteta kojemu pripada, ali kojeg i izražava. Najprepoznatljivija forma kolektivne društvenosti pojedinca je njegov jezik, ali tu su i drugi oblici i sadržaji njegove svijesti o sebi i svom svijetu.

Trudio sam se, kaže Jaspers, postići jasnoću u kojoj bismo mi, Nijemci, u svojoj samosvijesti ponovo došli sebi. Postavljajući ovo pitanje, pitanje kolektivne odgovornosti za ratne zločine, jaspersovski kazano, “dolazimo k sebi”, ne prestajemo biti to što smo, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, ni u individualnom ni u kolektivnom smislu, već uz to što jesmo postajemo još i ljudi, potvrđujemo i svjedočimo ne samo da smo to što jesmo, individualno i kolektivno, već i da pripadamo čovječanstvu. Jesmo li dovoljno ljudi ako smo samo Bošnjaci, Srbi, Hrvati? Svakako da nismo.

U procesu denacifikacije njemačkog naroda i njemačke države, po Jaspersu, posebnu ulogu imaju filozofija i teologija, filozofi i teolozi. “Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje”, u koju svakako spadaju i ratna ubistva nedužnih ljudi, jer se radi o pitanjima svijesti, političkog i državničkog legitimiteta zločinaca, njihovom moralu i grijehu za masovna ubistva nedužnih ljudi drugog jezika, druge vjere, drugih imena. Uistinu, niko drugi ne može biti pozvaniji od nas da se zapitamo o kojoj i kakvoj vrsti svijesti i morala je riječ kada su u pitanju počinitelji zločina, ko ih politički legitimira, u ime koga su djelovali, zašto su kao pojedinci izvršitelji zlodjela imali za cilj masovno uništenje pripadnika drugog naroda?

Šta je i kakva je to svijest zločinca, kakav je njegov moral, u sociološkom smislu kako i zašto nastaje, u čije ime on to radi, kako i zašto Bog dopušta zločine nad nedužnim, običnim ljudima na njihovim ognjištima, na njihovim livadama i tvornicama, to su samo neka od pitanja na koja odgovore trebaju dati, prije svih, filozofi i teolozi, ali i svi ostali.

POLITIČKA ODGOVORNOST DRŽAVNIKA I NARODA

Politička odgovornost ili krivica “postoji u djelovanju državnika i pripadnika nekoj državi uslijed koje moram snositi posljedice djelovanja te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak… Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika kako u unutarnjoj, tako i u vanjskoj politici”[iv].

Pogledajmo u kontekstu Jaspersovog određenja političke odgovornosti i krivice koliko je pripadnika oficijelnih političkih struktura procesuirano i pravosnažno osuđeno za individualne iii udružene ratne zločine počinjene u BiH od 1992. do 1995. na domaćim i međunarodnim sudovima. Da li su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Franjo Tuđman, Jadranko Prlić, Ratko Mladić itd. optuženi za ratne zločine kao tzv. obični pojedinci ili kao komandanti vojski, predsjednici država, politički prvaci bilo stvarnih ili tzv. država i politički prvaci svojih naroda? Za šta su optuženi? Jesu li bili neposredni, direktni, individualni izvršioci bilo kojeg pojedinačnog zločina? Da li im je neko naredio da izvrše neki konkretan zločin za koji im treba izreći kaznu? Jesu li oni i njihove stvarne ili tzv. države, njihovi narodi stvarali i stavljali u upotrebu sve čime su raspolagali da bi postigli lični ili politički cilj? Jesu li oni samo pojedinci kakvi su milioni ili hiljade drugih? Na kraju: jesu li na te pozicije došli sami, nasilno ili ih je narod izabrao, neke direktno, a neke indirektno? Ko je taj ko ih je izabrao na najviša državno‑politička mjesta? Može li biti politički neodgovoran onaj ko ih je politički izabrao, odnosno imenovao svojom voljom, svojim glasom na te državničke pozicije i dužnosti? Oni koji su ih izabrali i društvena pozicija na koju su izabrani determinirali su njihovu kolektivnost. Niko od njih nije optužen kao pojedinac koji je izvršio neki konkretan zločin, već kao predsjednici ili vojni i politički dužnosnici koji su s tih pozicija i u ime svojih institucija vršili svoje funkcije kojima su determinirali individualne zločine kod onih od kojih su dobili političku, društvenu moć. Predstavljaju li i zastupaju li predsjednici, nacionalni izabranici tog ranga sebe ili nešto drugo, one koji su ih izabrali ili imenovali u ime nekog?

Vrijeme je da se otvori pitanje kolektivne političke krivice i krivice država i naroda, Srbije i Hrvatske, Srba, Hrvata, u agresiji i ratu u BiH od 1992. do 1995. godine. Stjecanje svijesti o vlastitoj krivici individue i kolektiviteta je put ne samo individualne i kolektivne katarze, očišćenja, nije samo teorijsko filozofsko i teološko već i praktično političko pitanje istinskog pomirenja danas i jedina garancija da se nešto slično onom što je tada bilo više ne može i zato neće ponoviti u budućnosti.

Tema kolektivne političke odgovornosti i krivice država i naroda za ratne zločine primarno je pitanje budućnosti, odnosno odgovornosti sadašnjosti prema budućnosti. Zamislimo šta će biti s okolišom nakon sljedećih dvije hiljade godina njegovim ovakvim sadašnjim destruiranjem ako se ne poduzmu odgovarajuće mjere njene zaštite danas. Postavljanjem pitanja kolektivne političke odgovornosti i krivice države agresori na BiH postižu, kako bi rekao Jaspers, “unutarnji zaokret”. Pozvani smo i dužni da ga postavimo mi sami zbog sveg gore navedenog. Svaki ratni politički kolektivitet, svaka nacija pojedinačno, svaki pojedinac, njen pripadnik, među njima posebno filozofi i teolozi, dužan je postaviti sebi i drugima to pitanje, dužni smo ući u posao s nama i o nama samima. Potrebno je, uz bavljenje drugim, pozabaviti se i sobom. Vidite kako bez zadrške kažemo: njemački nacizam, italijanski fašizam; da li možemo tako bez zadrške povezati zločine i nacije u slučaju agresije na BiH od 1992. do 1995. godine? Imamo li pravo ne postaviti ovo pitanje, poštedjeti politički odgovorne za ratni zločin kakav je genocid, ali i za druge masovne zločine nad nedužnim ljudima. U već spomenutom Pogovoru drugom izdanju spisa Pitanje krivnje Jaspers je odgovorio na ovo pitanje rekavši: “Stanovništvo, koje u službi zločinačke države angažira sve svoje snage, ne može više računati na poštedu.”[v]

Otvaranje ovog pitanja Sad i Ovdje utoliko je vrednije i historijski značajnije jer ne dolazi od vojnog pobjednika i nije politički nametnuto, ali ne zato što je diskutabilno pitanje vojnog pobjednika već zato što je postavljanje tog pitanja pokazatelj da je agresija na BiH završena. Otvaramo ga mi sami isključivo s nama samima, i to zbog nas samih. Njegov cilj i smisao nije da proglasimo krivim Drugog. Cilj je postići, u Jaspersovom smislu, “unutarnji zaokret” u svakom narodu iz kojeg će u budućnosti proizići međusobna tolerancija i suživot. “Najveće posljedice po naš opstanak imaju doduše proglašavanja krivnje od strane pobjednika, ona imaju politički karakter, ali nam ne pomažu u onome što je odlučujuće: u našem unutarnjem zaokretu. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje.”[vi]

ODMETNIČKE DRŽAVE

Ovom prilikom neću se baviti pitanjem da li otvaramo pitanje kolektivne odgovornosti i krivice za agresiju na BiH od 1992. do 1995. kasno, ali ne mogu a da se ne pitam zašto to pitanje nismo postavili ranije. Vjerovatno ima više razloga za to, ali osnovni (razlog) je u tome što u njemu nije bilo klasičnog vojnog, odnosno političkog pobjednika da nametne ovo pitanje, ako ni zbog čega onda zbog nadoknade materijalne ratne štete, s jedne, i što je politička žrtva rata i napadnuta država Bosna i Hercegovina politički nemoćna, kako na unutrašnjem, tako i na vanjsko-političkom planu, da izrazi i predoči svoje stradanje, s druge strane. Te činjenice, uz to, dovode čak i do političkog nepriznavanja i osporavanja izvršenog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, bez obzira na to što je to jedini genocid u historiji čovječanstva koji je sudski dokazan. BiH nema ni unutarnju ni međunarodnu političku moć da politički i pravni zaštiti osporavanje i negaciju genocida Srebrenica.

Zato je njegovo političko osporavanje i relativiziranje isticanjem da je tada bilo u BiH ratnih zločina na svim stranama postalo uobičajeno i svakodnevno. Neosporavanje genocida u Srebrenici i u BiH i izvan nje postalo je stvar moralnog digniteta samog pojedinca, političkog subjekta, odnosno kolektiviteta. Zbog činjenice da u tom ratu nije bilo vojnog pobjednika ostale su u opticaj sve političke predratne i ratne opcije. Poslije rata nastavljena je njihova međusobna borba, samo ne vojnim, već političkim sredstvima, jer države agresori na Bosnu i Hercegovinu nisu kažnjene. Zbog toga danas imamo kao činjenice da politički predstavnici i državnici Srbije i Hrvatske javno štite “svoje” sunarodnike ratne zločince iz svoje države i iz Bosne i Hercegovine.[vii] Oni su anahronost današnjeg međunarodnog demokratskog i civiliziranog svijeta koje u duhu Derridinog pojmovnika možemo nazvati odmetničkim državnicima, analogno značenju njegovog pojma “odmetničke država”[viii]. Da podsjetimo, pod odmetničkom državom Derrida podrazumijeva onu “državu koja ne poštuje svoje dužnosti pred zakonom svjetske zajednice i obaveze međunarodnog prava, država koja se ruga pravu – i ismijava pravnu državu”[ix]. Derridinoj listi nacija “izvan zakona”, “onog što američka administracija obznanjuje već nekoliko decenija: Rogue State” pridružuju se i konkuriraju joj države koje štite počinioce masovnih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini (1992–1995).

Politička krivica građana i naroda u ime kojeg je izvršen masovni zločin ne znači da je na bilo koji način odgovoran svaki pojedinac nekog naroda za učinjeni ratni zločin u njegovo ime. “Politička krivnja znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljanina u odnosu na zločine koji su počinjeni u ime države.”

Politička odgovornost može se hijerarhizirati prema stepenu političke dužnosti, tako da nisu podjednako odgovorni visoki politički dužnosnici i tzv. obični građani. Osim toga, nikada nisu svi ljudi jednog kolektiviteta istomišljenici i ne odnose se na isti način prema nekom društvenom i političkom događaju. U vezi s odgovornošću Njemačke za zločine nacista, Jaspers nas opominje da, “osim onih koji su u nacionalsocijalizmu vidjeli zlatno doba ili ga još uvijek vide, bilo je i protivnika nacionalsocijalizma”.[x] Tako je bilo i u BiH u vrijeme kada su u njoj vršeni ratni zločini. Prema tome, ni ovdje uopćavanje, kao i inače, ne obuhvata sve, već najveći broj slučajeva. Neki Nijemci doživjeli su “iskustvo gubitka nacionalnog dostojanstva već 1933, drugi od juna 1934, neki 1938. s pogromima nad Židovima, mnogi od 1942, kada je poraz postao vjerovatan, ili od 1943, kad je postao izvjestan, a neki tek 1945, kad je zaista uslijedio”[xi]. Iste ili približno iste doživljaje imali su srpski, hrvatski i bošnjački narod u zločinima njihovih pripadnika u BiH u periodu od 1992. do 1995. U Bosni, Srbiji, Hrvatskoj danas, kao i u vrijeme rata, na svim ratnim stranama, u svim narodima bilo je i ima ljudi koji priznaju svoju nacionalnu krivicu, uključujući u nju i ličnu, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge. “Gotovo čitav svijet optužuje Njemačku i Nijemce. O našoj krivnji raspravlja se sa srdžbom, užasom, mržnjom i prijezirom. Traži se kazna i odmazda. U tome ne sudjeluju samo pojedinci već i neki njemački emigranti, pa čak i neutralne države. U Njemačkoj postoje ljudi koji priznaju krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge.”[xii]

Pitanje odgovornosti država, Srbije i Hrvatske, za agresiju na BiH od 1992. do 1995, kao i političke odgovornosti građana i naroda Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, politički je zatomljeno, zabranjeno, zarobljeno. To su nametnuli i postigli: (1) politički predstavnici tzv. međunarodne zajednice i (2) politički zvaničnici Srbije i Hrvatske, prvi zbog uvjerenja da će tako najbrže doći do pomirenja nekadašnjih ratnih strana, a drugi da bi izbjegli i onemogućili bilo kakvu odgovornost svojih država.

Naprijed spomenuti politički zvaničnici Srbije i Hrvatske samoproglasili su svoje države garantima Dejtonskog mirovnog sporazuma, suvereniteta i postratnog mira u BiH na osnovu toga što su njihovi tadašnji predsjednici F. Tuđman i S. Milošević kao zaraćene, bolje kazano agresorske strane, potpisale ovaj sporazum. Nakon što su Dejtonski mirovni sporazum potpisale države učesnice u ratu, agresija i rat u BiH su zaustavljeni.

Međunarodni politički zvaničnici, kao i zvaničnici Srbije i Hrvatske, sveli su odgovornosti Srbije i Hrvatske za agresiju na BiH na ratne zločine u BiH, a ove (ratne zločine) na jednu vrstu odgovornosti, na krivičnu odgovornost. Tako je i na osnovu toga potpuno izgnana iz vida, ne samo odgovornost ovih država, već su izgubili status građanstva i protjerani svi drugi oblici krivice i odgovornosti za sve masovne političke zločine o kojima govori npr. Jaspers, a koji su se dogodili na tlu BiH, osim individualne krivične odgovornosti, pri čemu ni njih ne priznaju odmetnuti državnici agresorskih i nekih, na svu sreću manjeg broja, drugih država, npr. Ruske Federacije. Njihov zajednički odgovor na sva pitanja odgovornosti za agresiju i zločine u BiH (1992–1995) jeste u sloganu “okrenimo se budućnosti”.