Znate li da je prvi, dabome humanitarni let Armije RBiH za Srebrenicu bio 27. februara 1993. godine? A znate li da pilot helikoptera Mi-8, koji će na oduševljenje opkoljene enklave zaparati nebo iznad srebreničke doline hladnog februarskog dana, nije bio neki junak i patriota “iz reda” Bošnjaka, bosanskih Hrvata ili bosanskih Srba? Ne, bio je to kapetan Željko Jagić, Hrvat s otoka Krka. Ovo je zapis o njemu i najtežoj, višegodišnjoj operaciji “prve bosanske eskadrile” s aerodroma “Dubrave” u helikopterskoj pomoći istočnobosanskim enklavama Srebrenica i Žepa

Piše: Alosman HUSEJNOVIĆ

Da bi priča o Prvoj vazduhoplovnoj brigadi Armije RBiH bila potpunija, treba navesti da su prve letjelice na aerodrom “Dubrave”, danas Međunarodni aerodrom “Tuzla”, stigle već 28. maja 1992. godine. Bila su to tri manja aviona tipa UTVA 75, jedan PIPER PA 18 i jedna WILGA PZI 104. Nakon nekoliko humanitarnih letova za Zagreb sredinom 1992. godine, prav a iskušenja za čuvare bh. neba s “Dubrava”, a među njima i za kapetana Željka Jagića, čekala su nabavkom prvih helikoptera 20. februara 1993. godine. Već sedmicu poslije počet će, osim operacije pomoći 5. korpusu Armije RBiH u bihaćkoj enklavi, najopasniji i najriskantniji letovi bosanskog neba u humanoj akciji pomoći opkoljenom narodu Srebrenice i Žepe.

Željka sam prvi put sreo poslije rata, negdje u ljeto 1998. godine, ne baš lijepim povodom. Neki pokvarenjaci na stranačkom skupu SDA u Sarajevu, na kojem se raspredalo o razlozima pada Srebrenice, pustili su priču kako je bio “jedan odličan i neustrašiv pilot u Tuzli, ali koji je tražio 20.000 njemačkih maraka za helikopterski let u tu enklavu kad niko drugi nije smio”. Dakle, hoće reći, pilot je ucjenjivao. Provjerio sam, ciljali su upravo na kapetana Željka Jagića.

Našli smo se u njegovom stanu u tuzlanskom naselju Brčanska Malta, gdje su inače živjeli oficiri naše vojske.

Željko me dojmio naprvu stasom pilota iz holivudskih filmova i brkovima muževnog muškarca. Bi mi dovoljno da pred sebe oživim lik Goosea (Anthony Edwards), najboljeg prijatelja i kopilota Mavericka (Tom Cruise) u holivudskom akcionom filmu Top Gun, koji će slomiti vrat prilikom katapultiranja iz posrnulog F-14 Tomcat. Željko se odmah otvorio čim sam mu rekao zašto sam došao.

“Kako će mi, bolan, takvo što pripisati!? Kakvih 20.000 maraka, pa to je neviđena laž!? Pa, znaš li ti koliko sam ja letova imao za Srebrenicu!?”, tako je počeo svoju priču, bez uvoda, a ja sam otvorenih usta i bez daha slušao jednu od najuzbudljivijih pripovijesti o tome kako se branila Bosna i Hercegovina iz zraka, o čemu je vodio brigu uski krug ljudi vojnog vrha Armije RBiH.

Pričao je Željko otvoreno o letovima smrti za Srebrenicu i Žepu tokom duge opsade tih odsječenih zona srednjeg Podrinja za koje si uistinu morao imati srce k’o Vlašić i jaja poput najjačeg bika s koride u Čevljanovićima! Kao da je tražio da si olakša i ispriča mi baš sve, stjeran pred zid zbog gnusnih optužbi, a kojih, što je najvažnije, u vojnoj arhivi naprosto nije bilo.

Prisjetio se i najemotivnijih trenutaka, kada bi iz stana u Skojevskoj ulici kretao na riskantne letove koji su kretali obično u drugom, trećem satu nakon ponoći. Tada bi zadugo na vratima nježno gledao svoju djevojčicu i voljenu suprugu, misleći da ih posljednji put grli i miluje na rastanku. Letjeli su, veli, brzim i niskim preletima preko srpskih položaja, kad se računalo da će četnici s protuavionskim topovima i mitraljezima po brdima Podrinja ipak zakunjati ili bar smanjiti budnost. A čekali su ih uvijek.

O tim najopasnijim minutama preleta, od ukupno dvadesetak između dva heliodroma, čekajući da se ukaže teritorij pod kontrolom vojnika s ljiljanima, u šali su znali citirati drugog pilota Stjepana Brakića: “Nikada mi dimije nisu bile draže nego tada!”

Letovi iz Tuzle, zapravo Višće kod Živinica, nisu bili nepoznanica Mladićevim soldatima. Ponekad su ih znali i pogoditi, ali su piloti Armije RBiH obično bili snalažljiviji pa bi teret s hranom, lijekovima, opremom ili ranjenicima te jednom prilikom čak i “crvenim strijelama”, moćnim protuoklopnim oružjem prevezenim dva i po mjeseca pred pad Srebrenice, ipak vješto bio isporučivan gradu kojem se spremala smrt. Prva vazduhoplovna brigada tako je i izgubila neke letjelice. Jednom prilikom oboreni helikopter, srećom, bez ljudskih gubitaka, ostao je visiti na krošnji velikog drveta, drugi put, kada je prevozio ljekare iz Tuzle za Žepu, o tome se više zna, poginula je kompletna posada pilota i mehaničara: Džemal Malkić, Enver Čokić i Izet Džambić zajedno s tri ljekara i još šest putnika. Sedmerica preostalih putnika lakše su i teže povrijeđeni. Uzrok, kako će pokazati istraga, bio je – nepoznat! Armija RBiH izgubila je i tu letjelicu, ali gubitak neustrašive posade bio je nenadoknadiv za vazduhoplovce s ljiljanima na reveru.

Pred sudbonosne dane za taj podrinjski gradić u ljeto 1995. godine Željko je ponovo digao svoju letjelicu.

“Ponovo je bilo oko dva sata ujutro. Svi su bili u helikopteru. Sve što smo od MTS-a vozili bilo je ubačeno, ali mi je javljeno da moramo sačekati. Iako sam kao pilot odgovoran za letjelicu i kompletan let, svi letovi bili su ‘top secret’, do posljednjeg trenutka nisam znao ko sve ide. Prošlo je više od pola sata kad mi je rečeno da još čekam. Taj neko ponovo nije došao. Već se bilo odužilo pa sam ljutito pitao: ‘Ama, ljudi, koga to ovoliko čekamo i dovodimo u pitanje let?’

‘Nasera Orića’, rekli su mi, a onda je stigla naredba da ipak krećemo bez njega”, kazao je naš kapetan s Krka, a ja sam zanijemio i iskolačio oči. Do tada se, naime, o famoznom povratku slavnog srebreničkog komandanta u enklavu samo nagađalo, s previše rekla-kazala priča koje su išle i do teorija zavjere skovanih bez ijednog izvora koji bi to potkrijepio valjanim dokazima.

Uglavnom, izrešetanog helikoptera, na šta je već bio navikao, Željko je još jednom sjajno obavio zadatak i vratio se na heliodrom Višća kod Živinica.

Objavio sam tu divnu priču o herojstvu kapetana Željka Jagića u sedmičniku Ljiljan. Kako smo na početku rekli, iako je rodom s dalekog hrvatskog otoka, ljubav prema jednoj Tuzlanki i opredijeljenost da brani Bosnu i Hercegovinu u njenim najtežim danima vezala ga je za grad na Jali a da niti jednom kod njega nije bilo kolebanja između JNA i uniforme s ljiljanima. Kada je članak o bosanskom “Top Gun” junaku objavljen, već sutradan probudio me rani telefonski poziv.

“Halo, dobro jutro, je li Alosman?”, pitao je nepoznat ženski glas.

“Da!”

“Sačekajte da Vas spojim, molim Vas!”

“Halo! Ovdje general Atif Dudaković!”, čulo se odjednom s druge strane.

“A ja sam Che Guevara”, umalo ne rekoh, još bunovan i neispavan od kasnog odlaska u krevet prethodne noći.

Kroz glavu mi je svjetlosnom brzinom proletjelo da bi to zaista mogao biti naš komandant Zajedničkog štaba Vojske Federacije BiH, a poznati glas s radija i televizije u slušalici nedvosmisleno je upućivao da se ipak niko ne šali tako rano od raje iz kafane “MS”.

“Jeste li stvarno Vi autor ovog priloga u Ljiljanu o kapetanu Željku Jagiću?”

“Da, jesam”, velim, napokon shvativši zašto me zove proslavljeni ratni komandant “sile nebeske”.

“E, pa želim samo da Vam čestitam, gospodine, na ovoj divnoj priči i da Vam zahvalim. Iskreno rečeno, ja nisam znao za herojstvo tog našeg oficira. Znate i zašto, ipak sam ja bio u Bihaću cijeli rat. Možete li doći vas dvojica kod mene na prijem, želim da Vas upoznam zajedno s kapetanom Jagićem?”

Helem, bio sam nečim spriječen i ne odoh upoznati jednog od najvećih komandanta Armije RBiH, a što si, uzgred, nikad neću oprostiti. Naš Željko je, bezbeli, rado prihvatio poziv. Zahvaljivao mi je poslije, skroman kakav jest, zadovoljan i polaskan zbog susreta s generalom Dudakovićem. Mene, opet, bilo stid što se za takvog heroja ranije nije čulo i odalo mu se bar neko priznanje. Da ne govorim da se neko potrudio sprati nanesenu mu ljagu. Uspjeli smo, eto, nekoliko godina nakon rata, preko novina, barem donekle ispraviti i tu nepravdu.

Nemam ni Željkovu fotografiju da je priložim uz ovu malu uspomenu, tek nekoliko njegovih nesretnih kolega na čelu s rahmetli kapetanom Džemalom Malkićem koji su poginuli, kako smo već napisali, na posljednjem letu za Žepu 7. maja 1995. godine, a poslije kojeg je humanitarni most obustavljen i nije se više obnovio do pada enklave 11. jula 1995. godine.

Uglavnom, zamislite gore spomenutog Goosea, kopilota Toma Cruisea iz filmskog klasika Top Gun, tako je, otprilike, izgledao junak naše bosanske ratne epopeje s aerodroma “Dubrave”, kapetan Željko Jagić. Hvala ti, Željko, u ime Srebreničana i svih patriota Bosne i Hercegovine!