Između Rio Grandea i rta Horn nalazi se 10.000 kilometara i 33 države, a gotovo su sve u svojoj historiji osjetile kako je to kada se veliki komšija sa sjevera miješa u njihove poslove. SAD pokušavaju s instaliranjem diktatora ili ekonomskim pritiscima, ali postoji mnoštvo primjera kada su se miješali izravnije. Kada Washington nije mogao pronaći suptilan način zaštite svojih interesa, odlučivao se za invaziju

Venecuelanski predsjednik Nicolás Maduro optužuje Sjedinjene Američke Države da pokušavaju organizirati državni udar protiv njega. U to što tvrdi Maduro vjeruju mnogi u Latinskoj Americi, jer Washington ima dugu historiju interveniranja u tom dijelu svijeta. Venecuelanske vlasti tvrde da SAD pokušava svrgnuti vladu te da je ta zemlja izgubila 30 milijardi dolara u konfisciranoj imovini od uvođenja sankcija u novembru 2017. godine.

Optužbe dolaze nakon što se čelnik opozicije Juan Guaidó proglasio privremenim šefom države 23. januara, u čemu su ga podržale Sjedinjene Države i još pedesetak zemalja, među kojima su i brojne članice Evropske unije. Maduro još uvijek kontrolira vojsku, državne institucije i naftnu kompaniju “Petroleos de Venezuela SA”, koja osigurava 90 posto izvoznih prihoda zemlje. Stoga nije čudno što je prije nekoliko dana američki predsjednik Donald Trump rekao u intervjuu za CBS kako je slanje vojske u Venezuelu “opcija”, a čini se kako je “opcija” nastavak politike poznate pod imenom “Monroeova doktrina”.

Naime, otkako je tadašnji predsjednik SAD James Monroe najavio neku vrstu protektorata nad tim južnim dijelom američkog kontinenta početkom 19. stoljeća, što je postalo poznato kao “Monroeova doktrina”, Sjedinjene Američke Države uključile su se u svakodnevne poslove država diljem Latinske Amerike, često u ime sjeveroameričkih poslovnih interesa ili kako bi podupirale desno orijentirane snage protiv ljevičarskih vođa. Taj vojni angažman prestao je nakon završetka hladnog rata, iako su SAD optužene da su prešutno podržavale prevrate u Venezueli 2002. godine i Hondurasu 2009. godine. Izgleda da je otvoren angažman sada opet “opcija”.

Kada je 1823. američki predsjednik James Monroe pričao o “Americi Amerikancima”, u Latinskoj Americi već je bilo onih koji su dobro razumjeli da on ustvari priča o “Americi za Amerikance”, što se u narednih 200 godina pokazalo tačnim. Između Rio Grandea i rta Horn nalazi se 10.000 kilometara i 33 države, a gotovo su sve u svojoj historiji osjetile kako je to kada se veliki komšija sa sjevera miješa u njihove poslove. SAD pokušavaju s instaliranjem diktatora ili ekonomskim pritiscima, ali postoji mnoštvo primjera kada su se miješali izravnije. Kada Washington nije mogao pronaći suptilan način zaštite svojih interesa, odlučivao se za invaziju.

Ovu su nasilnu metodu SAD nerijetko koristile u svojim odnosima sa zemljama Latinske Amerike. Počelo je godine 1846, kada je tadašnji predsjednik SAD James Polk odlučio da se njegova zemlja proširi, a Meksiko je bilo loše sreće što je bilo s druge strane granice. U dvije godine rata južni susjed SAD izgubio je trećinu svog teritorija, a Amerikanci su uzeli zemlju koja je danas Kalifornija, Utah, Nevada, Arizona i Novi Meksiko.

Godine 1898. predsjednik McKinley je pohlepno napao španske kolonije na Karibima. Američka vojska okupirala je Puerto Rico i ta je okupacija nastavljena do današnjih dana. Također je McKinley prvi put napao Kubu, što je operacija koju će Amerikanci ponoviti nekoliko puta tokom sljedećih 30 godina i ponovno 1961, kada je CIA sponzorirala invaziju u Zaljevu svinja kako bi s vlasti svrgnula Fidela Castra. SAD su gotovo 20 godina držale pod okupacijom Haiti, intervenirali su i u Nikaragvi kako bi stvari stavile pod svoju kontrolu kada se načulo da tamošnja vlast razmišlja o gradnji novog kanala kojim bi bila povezana dva okeana.

Primjer američkih vojnih intervencija u Latinskoj Americi jeste i invazija otoka Grenada, mini rat koji će okončati marksističku vladavinu 1983. i intervencija u Panami 1989. godine. Tamo su američki vojnici srušili diktatora Manuela Noriegu, koji je na vlast došao zahvaljujući obilatoj potpori CIA-e. Zanimljiva je priča i diktator Rafael Trujillo u Dominikanskoj Republici: Amerikanci su ga obučavali za vrijeme okupacije zemlje između 1916. i 1924. godine, ali je nekoliko decenija kasnije CIA snabdijevala njegove suparnike oružjem da ga smaknu 1961. godine. Nekoliko godina kasnije, američke trupe ponovno će se vratiti u zemlju kako bi zbacile navodno “komunističku vladu”.

SAD su posebno revne u odbrani svojih ekonomskih interesa na “svom” kontinentu. Skoro svako zna da je pojam “banana republika” korišten za definiranje statusa niza zemalja Srednje Amerike u kojima je “United Fruit Company of United States” poslovala s potpunim monopolom. Pojam “banana republike” prvi je upotrijebio pisac T. S. Eliot kada je govorio o Hondurasu, zemlji u kojoj su SAD početkom 20. stoljeća intervenirale sedam puta kako bi spriječili brojne štrajkove i revolucije koje su dovodile u opasnost unosne poslove s voćem.

U susjednoj Gvatemali “United Fruit” kontrolirao je glavnu državnu luku i željezničku mrežu, te posjedovao 42% zemljišta. Njihova bajatost i svijest da mogu raditi nekažnjeno bila je tolika da ne samo da nisu plaćali poreze nego je i tokom diktature Jorgea Ubicoa ta firma mogla legalno smaknuti svoje radnike. Kada je predsjednik Jacobo Árbenz došao na vlast i pokušao napraviti agrarnu reformu, državni udar CIA-e izbacio ga je s puta i označio početak tri desetljeća dugog građanskog rata. To je samo dio tragične baštine američke industrije banana u Latinskoj Americi, jer je, primjerice, nasljednička tvrtka “United Fruit” također priznala da je plaćala pripadnike odreda smrti u Kolumbiji.

Različite američke vlade nerijetko su vojno intervenirale ili sponzorirale državne udare u Srednjoj Americi i na Karibima, ali nešto teži izazov bio je instaliranje svojih poslušnika i utjecaja u daljim velikim i daleko stabilnijim zemljama Južne Amerike. S početkom hladnog rata Washington je odlučio da je najpraktičniji način kontrole Južne Amerike maksimiziranje veza s oružanim snagama tih zemalja. Nije bilo potrebno slati svoje vojnike ako su već tamo bili drugi vojnici. Kroz programe razmjene i obuke zlokobne škole “Amerika” prošlo je više od 60.000 vojnika iz više od dvadeset zemalja, uključujući poznate mučitelje poput Noriege i Torriosa iz Paname, Huga Banzera iz Bolivije ili Leopolda Galtierija iz Argentine. Kada je u ovoj zemlji došlo do državnog udara 1976. godine, Bijela kuća ne samo da je zahvaljujući CIA-i znala što će se dogoditi nego je jedan od vođa udara održavao sastanke u američkoj ambasadi u Buenos Airesu kako bi tačno objasnio proceduru i dogovore pojašnjenja i detalje akcije koje je trebalo doturiti američkim medijima.

Washington ne samo da je pristao na dolazak argentinske vojne hunte već je bio savršeno svjestan “prljavog rata” i prisilnih nestanaka mnogih Argentinaca. No, tu je čak njihov angažman bio mnogo manji nego u slučaju Čilea, gdje je Augusto Pinochet došao na vlast tri godine ranije. SAD su prvo pokušale na hiljadu načina da spriječe socijalistu Salvadora Allendea da ne dođe na mjesto predsjednika, a nakon što je Allende stupio na dužnost, radili su aktivno na njegovom rušenju. I tu nije bila riječ samo o ekonomskim pritiscima, nego o isporukama oružja, planiranju ubistava i drugim barbarstvima, što su kasnije potvrdili dokumenti.

Zahvaljujući dokumentima, znamo da su SAD bile svjesne operacije “Condor”, mehanizma kojim su diktatori dijelili informacije kako bi uništili protivnike. Dio tog procesa bili su, osim Čilea i Argentine, također i Brazil (gdje su SAD promicale državni udar kojim je zbačena socijalistička vlada), Bolivija (gdje je američka vojna pomoć bila ključna u odluci vojske da preuzme vlast) i Paragvaj i Urugvaj. Ukratko, SAD je napao nekoliko zemalja Latinske Amerike, pridonio je opterećivanju demokratije u nekoliko drugih i upetljao se u unutarnje poslove gotovo svih tamošnjih država. Ono što je danas razorno jeste naslijeđe svih tih politika različitih administracija pa sada južnoameričke nacije imaju više nego opravdane razloge da sumnjaju u američke nakane u različitim prilikama. Nepovjerenje je raslo stoljećima i trebat će mnogo vremena da bi se raspršilo.