Ostatke hrane nosili su komorati redovno miševima koji su za njima stigli čak do otkopa. Veliki grijeh bio ih je ubijati jer su miševi imali istančan njuh da osjete miris opasnog plina metana i predskažu druge opasnosti. Kada bi miševi krenuli bježati prema izlazu iz jame, za njima bi krenuli i komorati
, a lagumaš Pejo u njih gurao štapine s barutom i dobro ih nabijao ilovačom.</p>
<p>Dok se jama tresla od eksplozija, komorati su na sigurnom mjestu i odstojanju brojali eksplodirane šuse i komentirali koliko je koji uglja donio. Slijedilo je čekanje da dim izađe iz otkopa i da se prašina slegne. Ovaj kratki predah koristili su da iz svojih torbi izvade i pojedu što su im njihove kuharice (supruge) pripremile. Mato i Franjo jeli su skoro redovno hljeb i slaninu, kopaču Reši obrok je bio komad pite kupusnjače preostale od sinoćnje večere, dok je Džafer iz Obodnice redovno obročio komad prohe i skuhani, ocijeđeni grah trešnju u obliku povećeg grumena. Ostatke hrane nosili su redovno miševima koji su za njima stigli čak do otkopa. Veliki grijeh bio ih je ubijati jer su miševi imali istančan njuh da osjete miris opasnog plina metana i predskažu druge opasnosti. Kada bi miševi krenuli bježati prema izlazu iz jame, za njima bi krenuli i komorati.</p>
<p>Komorati ne vole vidjeti žensko u jami jer vjeruju da to donosi nesreću. Čak su i svetoj Barbari, zaštitnici rudara, oduzeli oreol svetosti i vide je kao ružnu i zlu ženu koja donosi nesreću. Nekom prilikom, dok je išao kroz jamu, komoratu Džaferu “prikazala” se Barbara. Videći je onakvu ružnu i nikakvu, Džafer se dao u bijeg u strahu vičući: “Bahira! Bahira!” Bahira je bilo ime Džaferove supruge, krupne žene, prijeke naravi, koje se on, onako sitne građe, s pravom plašio.</p>
<p>Na dan kad su se dijelile plaće ili fošus (predujam), komorate su redovno na kapiji rudnika sačekivale supruge da spase zaradu od bifedžija, prodavača rakije i povjerilaca koji su čekali komorate s tekama. Znajući šta ih čeka, komorati su se pred kapijom na razne načine dovijali da od svoje zarade sačuvaju nešto i za sebe. Nakon što bi od muževa primile zaradu, supruge su odlazile i kod kuće, zavisno od debljine muževe koverte, komentirale: “Majko moja, za kog se ja udadoh!”; “Dabogda crk'o, s ovim ne mogu ni sapuna kabaša kupiti da njega izmijem i haljinku mu operem”; “Mašala, neka mi je zdrav i živ moj Salko!” Za to su vrijeme komorati već bili u obližnjem bifeu, čučali ispred prodavnice, ispijali iz flaše rum ili rakiju brlju uz pjesmu: “Mi rudari ne pijemo vina, samo vodu, rušimo gospodu.”</p>
<p>Sutradan izjutra na frlezi (prozivci), poslovođa jame Ban prvo je sebi i komoratima s kojima je sinoć pio upisivao u šihtericu izostanak s posla, a onda i ostalima za koje bi procijenio da su sinoć prepili pa ih vraćao kućama da liječe mahmurluk.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sličnosti i razlike između Milorada Dodika i mog komšije ZahiraSljedeći članak
Tranzicijski put od druga do hadžije
PROČITAJTE I...
Sarajevo ‘84: Kako je izložba iz“Sirano” kafane stigla do Lozane
Nekoliko dana nakon što je moja izložba postavljena u kafani “Sirano”, u posjetu je došao predsjednik Izvršnog komiteta XIV zimskih olimpijskih igara drug Branko Mikulić s olimpijskom svitom. Provlačeći se između kafanskih stolova i iznenađenih i začuđenih gostiju, drug Branko razgledao je izložene karikature. Nakon razgledanja, kazao mi je da izložbu obavezno treba vidjeti gospodin Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, ali da ga ne može dovesti ovdje, u kafanu
U ZMAJEVOM GNIJEZDU
Neka mi oproste sve sarajevske i stambolske aščije, ali ovakvu krzatmu, kao u Gradačcu, nigdje nisam jeo. Iz mrtvih vraća