“U Konjević-Polju zaustavljali su nas čekajući da vide da li će oni koji su otišli preko šuma vršiti proboj. Na stadionu sam vidio hrpu ruksaka i veliku grupu zarobljenika. Taj dan kad smo krenuli, od izlaska iz te hale pa do dolaska na slobodni teritorij, za mene je trajao cijelu vječnost”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Gotovo da ne postoji osoba koja je preživjela srebrenički 11. juli a da o tome nema jedinstvenu i neponovljivu ratnu priču. Najveći broj među njima svoja su dramatična iskustva već odavno naširoko “obejanili”. Drugi, pak, pričaju vrlo rijetko, samo onda kad ih se pita, ili opet samo najbližim i najrođenijim. Međutim, postoje i oni koji i dalje najradije šute, bilo zbog prevelikog bola i tuge, bilo zbog bojazni od mogućnosti ponovnog oživljavanja najbolnijih sjećanja i prizora. Svako od njih ima svoje razloge zašto se opredijelio bilo na kazivanje, bilo na šutnju. Jer, posve je jasno da su sva ta iskustva prevelik teret i cjeloživotni usud koji će ih pratiti sve do smrti. I koliko god bilo jako srce, nije se lahko nositi s tim. Svakim se danom buditi, svake noći lijegati sa stotinama “krvavih” slika i bolnih sjećanja koja vraćaju u 11. juli, ali i dane prije i poslije tog središnjeg datuma, kada se dogodila najveća tragedija proteklog rata i najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Bego Muminović profesor je geografije zaposlen u OŠ “Aleksa Šantić” u Sarajevu. Kao trinaestogodišnjak preživio je srebreničku tragediju, kada je Božijom odredbom i zahvaljujući nižem fizičkom rastu izbjegao odvajanje među one muškarce koji su kao civili na najbrutalniji način pogubljeni u julu 1995. godine. U srebreničkom genocidu Bego je izgubio oca, dok je stariji brat preko neprijateljskog područja uspio prijeći na slobodnu teritoriju. Iako Bego danas živi i radi u Sarajevu, on i ostatak porodice redovno održavaju veze s rodnim zavičajem, naseljem koje se nalazi uz samu obalu Drine. Tu, na porodičnom imanju, skupa s bratom obnavlja porušenu kuću, a na zemljišnim parcelama uzgaja određene ratarske i povrtlarske kulture. Prvi put u javnosti Bego govori o ratnom iskustvu koje je preživio kao maloljetni dječak.

NAPUŠTANJE RODNOG ZALUŽJA

Bego Muminović živio je sa svojom porodicom do početka rata u bratunačkom naselju Zalužje. Osim oca Mede i brata Mevlada, porodicu su činili majka Fatima, sestra Medina te nena Beguna. Rodio se 1982. godine, rat ga je zatekao kao desetogodišnjeg dječaka.

“Početkom rata Srebrenica je bila napuštena od Bošnjaka. Tih dana kod nas u Zalužju bilo je nekoliko izbjegličkih porodica iz Srebrenice. Nakon što su sva okolna muslimanska sela u općini Bratunac spaljena, a stanovnici ubijeni ili protjerani, znali smo da je došao red i na naše selo. Tako smo 10. maja oko ponoći krenuli prema bošnjačkim selima u općini Srebrenica. U navedenim selima ostali smo dvadesetak dana. Tih dana Bošnjaci su se organizirali te na području Potočara napravili prvu zasjedu neprijateljskim vojnicima, nakon čega su Srbi napustili Srebrenicu i povukli se prema Bratuncu. Tim je činom Srebrenica postala jedan od prvih gradova koji su oslobodile jedinice Armije Republike BiH. Onda smo iz sela Stožersko prešli u Srebrenicu, gdje smo se smjestili kod babine amidžične. To je moglo biti u junu 1992. godine”, prisjeća se Bego prvih ratnih mjeseci.

Jedini član Begine porodice koji je ostao u Zalužju bila je nena Beguna, koja se zbog starosti i bolesti nije usudila krenuti na tako dug i naporan put. “Nena je zajedno s očevom strinom Zehrom, koja je imala kifozu kičme, ostala u porodičnoj kući, vjerujući i nadajući se da će opasnost ubrzo proći i da ćemo se mi vratiti. U selu su bili ostali jedino starci i oni koji su naivno vjerovali da rata neće biti. Sutradan, kad je počeo napad i kad su srpske snage počele paliti selo, došli su vojnici i rekli im da idu prema autobusu. Međutim, krećući se prema autobusu, njih dvije su se usput sakrile u jedan žbun u kojem su boravile naredni mjesec. Po kasnijem strininom pričanju, ponijele su sebi kilu šećera koji su jele zajedno s travom. Strina je uspjela preživjeti, a nena je umrla od gladi. Inače je bila poznata po tome što je voljela nahraniti prolaznika, upitati svakog u selu je li gladan. Sudbina je htjela da umre baš od gladi. Iako su tih noći naši vojnici silazili u selo, tragajući za hranom, ali i preostalim civilima, njih se dvije nisu smjele javiti, bojeći se da su to neprijateljski vojnici koji možda upravo njih traže. Kad je nena umrla, strina je tu ostala još neko vrijeme hraneći se travom. Nakon što je shvatila da tako neće moći preživjeti, prešla je prvo u našu staru kuću, a nešto poslije i u svoju kuću. Tu je živjela neko vrijeme sve dok po nju nije došao transporter. Prebačena je u logor u kojem je provela nekoliko mjeseci, nakon čega je razmijenjena. Po dolasku u Srebrenicu ispričala nam je sve za nenu, kako je umrla i gdje je ostalo njeno tijelo. Onda su rahmetli babo i još neki ljudi preko noći otišli u naše selo, pronašli nenino tijelo, ukopali ga i klanjali joj dženazu”, priča Bego ono što je slušao od strine Zehre.

TROGODIŠNJI ŽIVOT U SREBRENICI

Bego je tri ratne godine proveo u Srebrenici, gdje je završio tri razreda osnovne škole. U tom periodu s porodicom je živio na dvije lokacije. “U početku nije bila organizirana nastava u školi. Kasnije, kad je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom UN-a, krenuo je nastavni proces po skraćenom planu i programu, po kojem je školska godina trajala približno tri mjeseca. Tu sam završio 4, 5. i 6. razred. Nismo imali nikakvih knjiga, a osnovni školski pribor donirali su nam unproforci. Hrane i odjeće bilo je nedovoljno. U prvoj godini rata se donekle imalo hrane, ali dvije posljednje godine vladala je velika nestašica. Živjelo se isključivo od humanitarne pomoći i od onog što se moglo proizvesti u bašči. Imali smo malu parcelu u Potočarima, udaljenu nekih osam kilometara od mjesta stanovanja. Tu je mama sadila bašču, a mi djeca odlazili po dospjele usjeve. Nekad su iz aviona bacali pakete pa sam odlazio u šumske vrleti ponad Srebrenice i pronalazio poneki paket. Veliki problem bio je i nedostatak soli, što je dovodilo do manjka joda u organizmu i pojave različitih oboljenja”, prisjeća se Bego uvjeta života u opkoljenoj Srebrenici.

Snage Armije RBiH koje su branile Srebrenicu u prvoj godini rata uspjele su znatno proširiti teritorij. Međutim, zbog nedostatka hrane, municije i ostalih materijalno-tehničkih sredstava, nisu je mogli sačuvati, a krajem februara 1993. godine krenula je ofanziva u kojoj su učestvovali i korpusi iz Srbije. I napadi su izvođeni s teritorije Srbije, a od tenkovske granate ispaljene iz mjesta Podnemić, između ostalih, ubijeni su Begin tetić Mensur Ahmić te amidžić njegovog oca Vekaz Muminović. Kako kaže, u tom periodu jedinice Armije RBiH postepeno su se povlačile, pritom gubeći dosta teritorije. Sve je to trajalo do dolaska francuskog generala Filipa Moriona, koji je Srebrenicu proglasio zaštićenom zonom.

“Jedno vrijeme je skoro cijeli prostor općine Srebrenica bio slobodan, osim naselja Perućac. To je moglo biti u zimu početkom 1993. godine. Tad je oslobođeno dosta teritorije, veliki dijelovi općine Bratunac, pa i naše Zalužje. U neprijateljskim rukama ostali su samo Bratunac i još dva sela u njegovoj blizini. Otac Medo u to je vrijeme kao borac odlazio na liniju i sudjelovao u nekim akcijama. Nakon što se krenulo u oslobađanje naselja Perućac, stvari su se okrenule u neprijateljsku korist. Do tada je naša vojska oslobađala velike površine, uz vrlo malo poginulih vojnika. Zbog učestalog granatiranja, uglavnom su ginuli civili. A kad su naši u februaru 1993. godine napali Perućac, nakon nekoliko dana uspješnih borbi uslijedila je silovita kontraofanziva u kojoj je sudjelovalo izuzetno mnogo neprijateljskih snaga. Uslijedio je gubitak velikog dijela teritorija. Za kratko vrijeme sve je krenulo nizbrdo. Prednost neprijateljskih jedinica u naoružanju i u broju vojnika bila je očigledna. S naše strane nisu postojale utvrđene linije i prilično se nespremno dočekao taj kontraudar. Do marta 1993. godine izgubljeno je nekoliko sela. Ostao je slobodni prostor prema Konjević-Polju, Cerskoj i Vlasenici. Potom su došli unproforci da se pregovara. Jedan od njihovih prijedloga bio je da zaštićena zona bude u Konjević-Polju. Kasnije se pokazalo da bi to bila mnogo bolja opcija od Srebrenice, zbog svega onoga što je uslijedilo 1995. godine. Kad je general Morion došao u Srebrenicu, narod ga je držao u izolaciji sve dok u martu 1993. godine nije Srebrenicu proglasio zaštićenom zonom UN-a. Ta zona iznosila je uzdužno dvadesetak kilometara, a u njoj je živjelo više od 40.000 stanovnika. Nešto poslije, padom Cerske i Konjević-Polja, jedan dio stanovništva odatle je došao u Srebrenicu, drugi je otišao prema Tuzli. Također, dio je stanovništva u toku 1993. i 1994. godine putem humanitarnih konvoja izišao iz Srebrenice”, podsjeća Bego.

Nakon dobijanja statusa zaštićene zone, sve vojne jedinice Armije RBiH razoružane su i od tada nisu postojale odbrambene snage u Srebrenici. Sigurnost stanovnika zavisila je isključivo od snaga UNPROFOR-a. “Tek rijetki pojedinci, oni koji su to uspijevali vješto sakriti, imali su nešto oružja. Naredne godine bilo je uglavnom mirno, uz vrlo rijetka granatiranja. Međutim, prvo iskušenje bilo je 1994. godine, kada je UNPROFOR organizirao neko druženje i sportske aktivnosti, kojom se prilikom iskupilo dosta naroda. Taj dan palo je nekoliko granata pred osnovnoškolski i srednjoškolski centar, pri čemu je poginulo više od sedamdeset civila. Na sve to nije bilo nikakvih značajnih reakcija međunarodne zajednice, što je srpskoj strani bio jasan signal o nivou brige međunarodne zajednice za stanovništvo u zaštićenoj zoni. I onda je došla 1995. godina, kada su iz Srebrenice u Tuzlu prebačeni Naser i još tridesetak oficira na doškolovanje. Oni su uspjeli izići helikopterima, preko Žepe, pa onda dalje prema slobodnom teritoriju koji je držala Armija RBiH. Tim helikopterima koji su došli po Nasera i ostale oficire u zaštićenu zonu dobačeno je nešto oružja, što ukazuje na činjenicu da je bilo nekih saznanja ili barem predviđanja da bi moglo biti vojnih aktivnosti u području Srebrenice. To je bilo u maju, otprilike dva mjeseca prije 11. jula. Naser se kasnije trebao vratiti, ali nije uspio. Veze između Srebrenice i Tuzle su prekinute, i sve je ostalo tako.”

BORAVAK U POTOČARIMA

Bego se prisjeća situacije koja je u Srebrenici vladala pred 11. juli 1995. godine, a kojoj je lično svjedočio i o kojoj je dosta slušao od brata Mevlada i rahmetli oca Mede. “Početkom jula 1995. godine u okolini Srebrenice počinju pucnjave. Snage UNPROFOR-a nijednom nisu reagirale, već su se odmah povukle bez pokušaja da se oružjem zaštiti goloruko stanovništvo. Prethodno su srpske snage zarobile nekoliko vojnika UNPROFOR-a, što je još više utjecalo na njihovo povlačenje. Među preostalim starješinskim kadrom u Srebrenici nije bilo jedinstvenog stava kako se postaviti jula 1995. godine. Kada je 10. jula počeo neprijateljski napad, jedni su bili za to da se organizira odbrana, a drugi da se poštuje odluka UNPROFOR-a i volja međunarodne zajednice jer se naivno vjerovalo da će međunarodna zajednica nešto poduzeti oko zaštićene zone. Mi smo tada živjeli u kući u jugoistočnom dijelu Srebrenice. Kad su krenula dešavanja oko 11. jula, ja sam imao 13, brat Mevlad 16, a sestra Medina 20 godina. Dan prije zauzimanja Srebrenice već smo vidjeli neprijateljske vojnike na okolnim brdima. Uzeli smo ruksake s osnovnim stvarima i povukli se u sjeverozapadni dio grada, kod mamine tetke. Tu u stanu prespavao sam s mamom i sestrom noć s 10. na 11. juli. Iako smo trebali prespavati skupa, babo je prenoćio kod rođaka, a brat u zgradi pošte, gdje je grupa vojnika i starješina dogovarala pružanje otpora te proboj jednog dijela naoružanih Srebreničana i odlazak iza neprijateljskih položaja. Nakon što su, po bratovom kazivanju, dogovorili da se krene u tu akciju, pojavio se holandski oficir Karremans, sugerirajući im da to ne rade jer će navodno NATO snage sutra bombardirati vojsku koja se bude kretala u tom prostoru, pri čemu bi i oni vrlo lahko mogli biti meta. Još im je rekao da, ako se njega pita, ne bi trebali ići u tu akciju. I odustali su oni od te kontraofanzive, dočekujući jutro u zgradi pošte. Jutro je bilo mirno. Po priči brata Mevlada, komandant UNPROFOR-a, koji je bio stacioniran u zgradi pošte, rekao im je da će NATO snage bombardirati srpske položaje u 6 sati ujutro, ali udara nije bilo. Tješio ih da će udari biti u 10 sati, međutim, ni tada se nisu pojavili NATO avioni. Ponovo je rekao da će NATO avijacija vršiti bombardiranje u 12 sati, da bi, nakon što se ni tad avijacija nije pojavila, kazao da su srpske snage previše blizu i da avioni ne mogu djelovati po njihovim položajima. Tek oko pola tri nadletio je jedan NATO avion, ali bez bombardiranja.”

Bego je to jutro ostao sam u stanu jer mu je majka rano ujutro otišla do kuće u kojoj su živjeli da napravi ručak. Kad su počele padati granate, uzeo je svoj ruksak i istrčao napolje. “Nastupio je haos. Do mene je došla informacija da odrasli muškarci trebaju da idu prema Buljimu, a žene i djeca prema Potočarima. Nakon što su počeli granatiranje i pucnjava, narod se okupio ispred UNPROFOR-ove baze u gradu, nakon čega smo se popeli na unproforske kamione. Na svakom kamionu bilo je po dvjestotinjak osoba. Malo dalje sam vidio mamu i jedva sam je dozvao. Rekla mi je da ostanem na kamionu, a ona i sestra pošle su pješice prema Potočarima. Jedna žena u kamionu, koja je bila s dvoje djece, rekla je mami da će me pripaziti”, priča nam Bego.

S ostalim civilima, ženama i djecom Bego je oko podne stigao u Potočare, gdje je naredne dvije noći proveo u tvornici akumulatora.

“Nakon što smo smješteni u hale u Potočarima, unproforci su nam dijelili slatkiše. Govorili su da puno ne hodamo i ne dižemo paniku. Kad sam im rekao da nemam nikog, poveli su me da obiđemo halu ne bi li pronašao koga poznatog. Nisam nikog prepoznao u cijelom kompleksu. Onda su me odveli kod ranjenika. Ni tu nisam našao nikog koga znam. I tako sam s ruksakom na leđima hodao s unproforcima. A bio sam malešak, nižeg rasta. Uz Božiju odredbu, vjerovatno me niži rast i spasio smrti jer su mnogi krupniji momci moje dobi odvedeni na strijeljanje. Onda su me pitali da li bih išao izvan te zone da potražimo nekog poznatog. Pitam ih: ‘Kako?’ Kažu: ‘Sam.’ Rekao sam da ne želim. A bilo je predvečer. Jer, da sam izišao, vjerovatno ne bih ni došao do druge zone. S tim ženama sam proveo dvije noći u prijeratnoj tvornici akumulatora. Bilo nas je oko 6.000 u toj hali. Prvu noć spavali samo na betonu i bilo je solidno. Sutradan su u halu dovezli cisternu vode, pa se voda prosula i bilo je mokro. Onda smo morali spavati na željeznoj kamionskoj prikolici. Oj, kako je tu noć bilo hladno. Te dvije noći bile su za mene pravi horor. Jeziva hladnoća osjećala se na sve strane. Jauci i plač, bol i tuga ključna su sjećanja koja me podsjećaju na boravak u tvornici akumulatora. Po cijelu noć trajala je vriska žena i djece. Bilo je neopisivo zagušljivo. Svako malo se neko gubio i padao u nesvijest. Od velike gužve jedva sam se mogao okrenuti. Zbog odvedenog muža, u mojoj blizini jedna žena objesila se o željeznu šipku. To mi je bio najstravičniji prizor.”

PRELAZAK NA SLOBODNI TERITORIJ

Neprijateljski vojnici danima su kontrolirali cijelo područje, odvajali koga su htjeli i radili šta im je bilo po volji. Bego je imao sreću da se sa ženama uspio provući do autobusa kojim su prevezeni na slobodni teritorij.

“Većina muškaraca izdvojena je iz kolone. Čak i oni koji su bili lakše ranjeni. Izdvajali su i djevojke koje bi im se svidjele. Najviše su tražili novac i zlato. Lično sam svjedočio tim stvarima, toj neviđenoj muci i patnji nemoćnih i nedužnih civila. Prebacivanje je počelo 13. jula. Neki su prevoženi kamionima, a neki autobusima. Nekoliko puta su nas zaustavljali. U autobusu sam se sakrio ispod sjedišta zaklanjajući se dimijama nekih žena koje su sjedile. Većina žena na taj je način zaklanjala djecu bojeći se da na narednom zaustavljanju vojnici ne izvedu nekog od dječaka. U Konjević-Polju zaustavljali su nas čekajući da vide da li će oni koji su otišli preko šuma vršiti proboj. Na stadionu sam vidio hrpu ruksaka i veliku grupu zarobljenika. Taj dan kad smo krenuli, od izlaska iz te hale pa do dolaska na slobodni teritorij, za mene je trajao cijelu vječnost. Došli smo do Tišče, gdje smo izišli iz autobusa i opet smo morali prolaziti pored neprijateljskih vojnika pješačeći pored rijeke Drinjače u smjeru Kladnja. Cesta je bila zakrčena oborenim stablima drveća. U koloni nas je bilo nekoliko hiljada. I tu su ponovo odvajali koga su htjeli. Kad smo prošli tunel u Kladnju, sreo sam jednog komšiju iz Zalužja i pitao ga za svoje. Rekao mi je da se majka i sestra nalaze u Živinicama. U Kladnju je po nas došao nov autobus. To mi je bilo čudno jer u Srebrenici tri godine nisam vidio autobus. Uglavnom se išlo pješice ili zapregom. Od motornih vozila najčešći su bili traktori i motokultivatori. Nešto goriva što je bilo uglavnom se uspijevalo nabaviti preko unproforaca. Kad sam sjeo u autobus, odmah sam zaspao. Učinilo mi se da me neko zove nakon nekoliko minuta. Pitam vozača: ‘Šta je sad?’ Kaže mi: ‘Ustaj, stigli smo!’ Pitam: ‘Pa tek smo ušli.’ Kaže: ‘Vozili smo se više od dva sata.’ Ja sam taj put u cijelosti prespavao. U Živinice, na aerodrom Dubrave, stigli smo kasno uvečer. Tu sam stigao s tom ženom i djecom što smo bili zajedno još od Srebrenice. Dobili smo jedan šator u kojem sam s dvije porodice boravio nekoliko dana. Onda je došao tetak i s njim sam otišao u Živinice do ostatka porodice. Bili su smješteni u Drugoj osnovnoj školi. Koliko se mama samo obradovala kad me vidjela! Ja sam došao osmi dan, a brat je stigao dva dana prije. Sjećam se koliko sam se iznenadio kad sam u Živinicama prvi put od početka rata vidio da prodavnice normalno rade. U školskim učionicama živjeli smo do početka septembra. Kad je počela školska godina, prebacili smo se u školsku salu, gdje je bila velika gužva. Tu smo ostali do decembra 1995, nakon čega smo prešli u kuću koju je obnovila neka humanitarna organizacija. Četvero nas je živjelo u jednoj sobi, a kuhinju i toalet smo dijelili s ostalim stanarima”, svoju priču nastavlja Bego.

Dok je boravio u tvornici akumulatora u Potočarima, kako kaže, sve vrijeme čula se po okolnim brežuljcima i brdima pucnjava. Tek poslije saznao je da su mu otac i brat krenuli preko šuma.

“Babo i brat išli su s kolonom muškaraca pokušavajući preći na slobodnu teritoriju. Već od samog početka krenuli su odvojeno. Mevlad je pošao s tetkom i dva tetića. Svi su uspjeli preći jer su bili blizu prištapske zone. Otac Medo, nažalost, nije. On je bio u zadnjem dijelu kolone i, po pričama preživjelih, vazda je zastajao tražeći brata i mene, jer nije znao ništa o nama, gdje smo, jesmo li krenuli. Sve to ga je poprilično usporavalo i vrlo vjerovatno je zbog toga gubio koncentraciju. Valjda je bio krenuo prema Žepi, pa se vratio. Po svemu sudeći, tih dana je i poginuo, u svojoj 40. godini. Dvije godine poslije, u masovnoj grobnici u Cerskoj pronađeni su posmrtni ostaci njegovog tijela. Pronalasku je pomoglo svjedočenje tetića Keme Ibiševića te komadić odjeće pronađen u blizini Cerske. Kasnije su DNK analizom utvrđeni posmrtni ostaci. Tetić ga je posljednji put vidio u blizini Cerske, u jednoj grupi koja je naletjela na zasjedu. On je uspio pobjeći iz zasjede, a babo očigledno nije. Po Keminom kazivanju, babo je bio ranjen u ruku, što se poslije i potvrdilo na pronađenoj jakni probijenoj na rukavu. Očeva dženaza i ukop obavljeni su 31. marta 2003. godine.”

PORATNE GODINE I VEZA SA ZAVIČAJEM

Bego je u Živinicama završio sedmi i osmi razred, a poslije toga Behram-begovu medresu u Tuzli te Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu. U međuvremenu se s porodicom preselio u stan, a nekoliko godina kasnije i u novosagrađenu kuću u Sarajevu. Kao nastavnik geografije, prvo zaposlenje imao je u Jezerskom kod Bosanske Krupe, pa onda u Sarajevu, gdje je u proteklih jedanaest godina radio u desetak osnovnih škola.

“Bio sam blizu da se 2007. godine vratim u Bratunac, međutim, u međuvremenu mi se ukazala prilika za posao u Sarajevu. Ako Bog dadne da dočekam penziju, planiram se vratiti u rodno mjesto. Iako nakon rata nismo uspjeli dobiti nikakvu donaciju, svih ovih godina ulagali smo u obnovu kuće te u čišćenje i održavanje imanja. Najviše koristimo ljetinu, voće i povrće koje ubiremo s naše zemlje. Ove smo godine zasijali i jednu parcelu kukuruza. Kad je počeo povratak 2001. godine, bilo je ponuda da prodamo svoju zemlju. Neki Srbi su to tražili od nas. Ni ja ni brat nismo na to pristali. Neko vrijeme nakon rata, sve do 2005. godine, oni su bez odobrenja obrađivali našu zemlju. Poslije smo im to zabranili, a svoju zemlju davali smo na korištenje našim povratnicima. Posljednjih nekoliko godina i sami radimo na vlastitoj zemlji. Sedmero djece od mene i brata najmanje jednom ili dva puta godišnje dolaze s nama u Potočare i na naše imanje pored Drine. Ipak je povratak u Podrinje i dalje velika neizvjesnost za svakog onog ko se odluči ondje živjeti i djecu podizati. Ali, bez obzira na sve, mora postojati neka linija ispod koje se ne smije ići. Kod mene je to da moji sinovi Tarik, Ensar i Faris i kćerka Emana zadrže kontakt s Podrinjem, s imanjem, da razviju svijest o važnosti očuvanja vlastitog identiteta, te da znaju sve neophodne činjenice o proteklom ratu, o genocidu u Srebrenici i agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Budući da radim u osnovnoj školi, u proteklih 12 godina mnogo sam vremena i truda uložio da se na tom planu uradi ono što je neophodno. Dovodio sam mnoge generacije učenika iz Sarajeva u Potočare. Svakodnevno pričam o tome u školi. Bilo je dosta zanimljivih iskustava s učenicima koji su dolazili na ekskurzije. Bez obzira na nacionalnost, učenici bi nakon dolaska u Potočare pokazivali interes za ono što se dešavalo, uz primjetnu dozu pozitivnih emocija i saosjećanja. U nekim školama u kojima sam radio nije bilo organizirane posjete Srebrenici pa sam uspio pokrenuti aktivnosti da se posjećuje Memorijalni kompleks u Potočarima.

Trudim se da istina o Srebrenici nađe svoje mjesto u srcima što većeg broja dobronamjernih ljudi. Srebrenica se nikad ne smije zaboraviti, naša je trajna obaveza da djeca uče o tome, da imaju sve informacije. Jer, ovaj prostor je trusan što se tih stvari tiče. I naredne generacije trebale bi vazda biti spremne na ta dešavanja. Valja nam stalno podsjećati nova pokoljenja na sve ono što se desilo u proteklom ratu, kako se srebrenička stranica historije nikad i nikom više ne bi ponovila.”