U to vrijeme smo osjetili da možemo uraditi puno više, da možemo krenuti u oslobađanje teritorija naše zemlje i od tada smo imali samo pobjede koje su se nizale iz dana u dan, da bismo 1995. godine došli u Sanski Most i oslobodili veliki dio teritorije današnjeg Unsko-sanskog kantona. Danas smo ovdje došli da se prisjetimo naših saboraca koji su na tom putu dali svoje živote. Svi ovi predjeli ovuda oko kasarne natopljeni su krvlju i nema ni jedne jedinice koja ovdje nije dala svoj doprinos i žrtvu”

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Kasarna na brdu Grabež iznad Bihaća pune je dvije godine u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu bila jedno od najzloglasnijih neprijateljskih uporišta. Srpski agresori odatle su svakodnevno sijali smrti lakim i teškim oružjima. Toliko je bila važna srpskim snagama da je tadašnji predsjednik RS-a, a danas pravosnažno osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić jedne prilike izjavio: “Kad padne Grabež, pala je i Republika Srpska.”

Krajem oktobra 1994. godine združene jedinice 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine izvele su kontraudar na nekoliko bojišta i za kratko vrijeme zauzele više od 300 kvadratnih kilometara privremeno okupirane teritorije Bosne i Hercegovine i tadašnjeg Bihaćkog okruga. U potpunosti je razbijen Drugi krajiški korpus Vojske RS-a. Osvojena je kasarna Grabež, nekadašnje najpoznatije i najčvršće uporište Karadžićevih ubica. Sa svakim oslobođenim korakom bosanske teritorije jedinice 5. korpusa bile su dodatno motivirane da idu dalje. Svaki novi pedalj značio je dolazak u posjed velikih količina oružja, oruđa i druge vojne opreme.

Samo u prvim danima kontraudara jedinice 5. korpusa ARBiH zaplijenile su nekoliko tenkova, više desetaka minobacača, veliki broj brdskih topova, motornih vozila i neprocjenjive količine municije. Oslobođena su naselja iz kojih su početkom srpske agresije na Bosnu i Bihaćki okrug protjerani Bošnjaci i Hrvati. S ulaskom jedinica 5. korpusa ARBiH u ova naselja konačno je na vidjelo isplivala prava slika o vandalizmu vojske i paravojske RS-a. Mnoga od tih naselja uništena su još početkom 1992. godine, a neka prilikom samog povlačenja Karadžićeve vojske.

 ZAPLIJENJENE OGROMNE KOLIČINE ORUŽJA

“Najpoznatije uporište u ratu bila je Špicasta stijena u Sarajevu i Grabež u Bihaću. U to vrijeme smo osjetili da možemo uraditi puno više, da možemo krenuti u oslobađanje teritorija naše zemlje i od tada smo imali samo pobjede koje su se nizale iz dana u dan, da bismo 1995. godine došli u Sanski Most i oslobodili veliki dio teritorije današnjeg Unsko-sanskog kantona. Moram da kažem da su svi ovi predjeli ovuda oko kasarne natopljeni krvlju i nema ni jedne jedinice koja ovdje nije dala svoj doprinos i žrtvu. Mi smo vojsku koja se tu nalazila tokom noći doveli u okruženje i onda ih pustili ujutro da izađu kako ne bi naši vojnici ginuli i onda smo ušli u kasarnu. U potezu od dva kilometra našli smo ogromne količine oružja i municije. U Ripču smo zarobili mnogo sanitarnih sredstava i lijekova. Sve to nam je kasnije pomoglo da izdržimo u narednim akcijama”, rekao je Hamdija Abdić Tigar, komandant 502. brigade 5. korpusa ARBiH.

Obilježavanju godišnjice oslobađanja kasarne Grabež prisustvovao je i Ermin Zulić, ministar za pitanja boraca u Vladi Unsko-sanskog kantona. “Iduće godine ovdje, ako Bog da, planiramo napraviti spomen-park Grabež. Ovdje se branio grad Bihać i Unsko-sanski kanton i odavde je počelo oslobađanje našeg kantona. Treba odati počast našim najboljim sinovima koji su dali svoje živote za odbranu grada, ali i našim veteranima. Ovo je datum koji je možda u novijoj historiji grada Bihaća jedan od najvažnijih i najsretnijih dana kada je oslobođen Bihać. Zbog toga bi svaki građanin Bihaća trebao da dođe ovdje kako bi čuo i vidio kako se branio Bihać tada. Naši oslobodioci su bili takvi da su ovdje držali cijeli jedan bataljon u okruženju, nisu ih htjeli ubiti niti zarobiti već su ih pustili da se povuku i mirno napuste ovo mjesto. I zbog toga je zaista nedopustivo da se takve ljude i heroje pokušava ocrniti i prikazati kao zločince. Mi to nećemo dopustiti”, poručio je Zulić.

MJESTO S KOJEG SU UBIJANI CIVILI

Senad Šarganović Šargan ratni je komandant Odreda za specijalna dejstva 5. korpusa Armije RBiH i čovjek koji je pet puta ranjavan tokom odbrane Bihaća i Bosne i Hercegovine. Iza njegovog odreda stoje brojne historijske pobjede koje su odigrale vrlo značajnu ulogu u odbrani i oslobađanju Bihaća i tadašnjeg Bihaćkog okruga. Upravo je Šargan prvi čačkao agresorske jedinice na Grabežu, pokušavajući da ih makne s tog mjesta. Za Grabež ga, kaže, veže najprije ružno sjećanje, jer su s ovog mjesta granatirana mnoga bihaćka naselja i granatama ubijani civili. Oni ljepši, sretni trenuci vezani su za dan osvajanja zloglasne kasarne Grabež i trajnog uklanjanja sijača smrti s tog područja.

“Početkom 1992. godine ovdje na Grabežu je bila kasarna s materijalno-tehničkim sredstvima, odakle su išle kolone i napadana obližnja sela. Nama je prijetila opasnost da oni zauzmu selo Čekrlije, Založje i brdo Maskara iznad Bihaćke pivovare, kako bi se u jednom općem napadu stavilo grad u okruženje i zauzelo ga se. Tek u julu 1992. godine formirane su naše brigade, a položaji su postavljeni tek u septembru mjesecu, neko je morao da brani grad (bio je tu na Grabežu upravo Šargan sa svojim jedinicama, op. a.). Jedan od najvažnijih rezultata odbrane je odbrana grada Bihaća 16. juna 1992. godine od općeg napada na Bihać, koji su htjeli po kratkom postupku zauzeti. Danas se osjećam slobodno, na slobodnoj teritoriji oslobođenoj od tog zla. Osjećam se ponosno što sam imao čast da s nemoguće hrabrim ljudima učestvujem u oslobađanju kasarne Grabež.

Kada smo stavili u okruženje Ključki bataljon VRS-a, koji se bio uklinio tamo prema naselju Spahići i kontrolirao komunikaciju Bihać – Pokoj, pustili smo ih da napuste tu teritoriju, razvukli smo bili puškomitraljeze i mitraljeze i gledali dok su se oni izvlačili u koloni po dvojica tenkovskim putem ispod Alibegovića Kose i oni koji su tu bili, a još ih je puno živih, to dobro znaju. To zna njihov komandant bataljona i njihovi komandiri četa. Ni jednog metka na tu opkoljenu kolonu nismo ispalili. Nama nikad nije bio cilj da bilo koga ranimo ili ubijemo osim ako na to nismo bili prinuđeni. Dakle, samo u nuždi i samoodbrani kada smo morali pucati. Imali smo puno pravo, ali nismo pucali po toj koloni i oni to vrlo dobro znaju. Meni su komandant tog Ključkog bataljona i komandiri četa nakon rata poslali poruku u kojoj se zahvaljuju na tom činu”, prisjetio se legendarni komandant Šargan.

OPJEVANO HEROJSTVO

Mirsad Selmanović početkom 1992. godine napustio je JNA i vratio se u rodni Bihać, u kojem se uključuje u organizaciju otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Obavljao je dužnosti komandanta 501. brdske brigade 5. korpusa ARBiH i načelnika Štaba 5. korpusa, dva je puta ranjavan u odbrani Bihaća i domovine Bosne i Hercegovine. Opjevan u poznatoj ratnoj pjesmi Besmrtna je Prva bihaćka brigada kao vođa i komandant bez premca, na Grabežu se prisjetio dana kada je sve mirisalo na pobjedu 5. korpusa nad daleko nadmoćnijim neprijateljima.

“Na Alibegovića Kosi, pet-šest dana prije osvajanja kasarne Grabež, zarobljen je vojnik. Pitam ga koja je četa, a on odgovara da je četa ABHO Drugog korpusa VRS-a. Znači, probijaj tu i tih smo dana skrojili plan gdje će ko i šta će raditi. Tako smo otišli do Kulen-Vakufa. Problem je bio 10.000 vojnika od Tršca do Radića Mosta i žestok napad iz RS-a zajedno s Fikretom Abdićem. Ponovo je Velika Kladuša pala i odavde smo izdvajali jedinice. Tamo je ostala samo naša 506. brigada i jedan manji dio 517. brigade, sve je bilo ovamo upotrijebljeno. Razmišljali smo, nismo bili toliko naivni, da bi otud mogla neka četa da udari, ali je UNPROFOR ondje bio i nisu valjda tolike budale da kroz njih probijaju tolike snage, tenkovi i minobacači. Tada smo regrutni bataljon poslali, u toku probijanja linija ovdje, da idu od Tršca duž granice sve do Velike Kladuše i svugdje da dođu u kontakt sa stanovništvom i govore da su 516. brigada, i to je prilično uspjelo, našli smo im na kartama 516. brigadu, koju mi nismo ni imali.

E sad ovamo, prvo je intervenirao na nas Kninski korpus, pa Lički, a ovamo je već bio Banijski i Kordunski. Vojska Republike Srpske bila je već došla ovdje kad smo se mi dogovorili, ispali su gore na Tihotini prvo, pa dolje, ostalo su sve radili ovi drugi. Tada se već vidjelo da su oni. Ta SAO Krajina istrošena i, gdje god su se dogovorili Republika Srpska i SAO Krajina, nisu ispoštovali to. Ta Vojska RS-a bi pala, nije mogla to ispoštovati, a onda je došao Manojlo Milovanović ovamo kada su oni bili ušli u Sokolac nadomak Bihaća. Molio sam Hadžifejzovića da mi osigura gostovanje s njim na FACE TV da ga pitam otkud on ovamo. Gdje je to on probio liniju i došao do Bihaća? Dakle, zloupotrijebljena je SAO Krajina tada i Fikret Abdić, što je dovelo 5. korpus ovdje. To je bilo jedno nenormalno iskustvo za jedinice 5. korpusa. Više ova kasarna nije pala. Ovdje je to zaključano i to smo dobro branili i opstali smo tu”, naglasio je Selmanović.

U vrijeme zauzimanja kasarne Grabež u potpunosti je razbijen Drugi krajiški korpus Vojske RS‑a, što je jedinicama 5. korpusa ARBiH osiguralo napredak ka daljnjem oslobađanju okupiranih teritorija. Ovogodišnje obilježavanje godišnjice oslobođenja Grabeža održano je u organizaciji Planinarskog društva “Grabež”. Na ovaj način, ističu iz ovog udruženja, postignut je cilj očuvanja historije i dodaju kako neće odustati od njenog očuvanja i toga da ona ostane upamćena i kod budućih generacija.