Osnivanje Tkaonice ćilima 1888. godine u Sarajevu predstavlja veliku prekretnicu u proizvodnji i ekspanziji bosanskohercegovačkog ćilimarstva upravo zbog industrijalizacije i tehnološkog napretka koji sa Austro-Ugarskom dolaze u Bosnu. Ovu Tkaonicu ćilima osnovali su Filip Hass i sinovi iz Beča

Tkaonica ćilima Sarajevo

Tkalje za vertikalnim tkalačkim stanom

Kotlovi za bojenje vune

Tkalja za horizontalnim tkalačkim stanom

Grubo izrađene vunene prostirke, ukrašene i izrađene jednostavnom tehnikom pretkivanja “u dva nita“ bile su prisutne na području Bosne i prije dolaska Osmanskog carstva. Dolaskom Osmanlija na prostor Balkanskog poluotoka proširila se upotreba ćilima i prostirki orijentalnog porijekla koje su i tehnički i ornamentalno bile bolje urađene od domaćih. Ono stanovništvo koje je prihvatilo islam, prihvatilo je i nove načine uređivanja svojih domova, stoga su ćilimi, serdžade i makati postali neizostavan dio skoro svakog domaćinstva u Bosni. Zbog ove povećane upotrebe vunenih prostirki u kućama, povećala se i potreba za njihovom proizvodnjom, a nove vještine izrade ljepših i kvalitetnijih ćilima postepeno su se prenosile i na domaće tkalje. Vremenom su se oformili i centri u kojima je proizvodnja bila veoma intenzivirana. Prvi poznati ćilimarski centri bili su Rogatica, Bosanski Petrovac, Bjelaj, Gacko i Glamoč. Pojavili su se, pored proizvodnih, i trgovački centri u Sarajevu, Zenici, Banjoj Luci, u kojima su se prodavale sve vrste ćilima proizvedenih u Bosni, ali i onih koji su uvezeni iz raznih dijelova Osmanskog carstva.

Osnivanje Tkaonice ćilima 1888. godine u Sarajevu predstavlja veliku prekretnicu u proizvodnji i ekspanziji bosanskohercegovačkog ćilimarstva upravo zbog industrijalizacije i tehnološkog napretka koji sa Austro-Ugarskom dolaze u Bosnu. Ovu Tkaonicu ćilima osnovali su Filip Hass i sinovi iz Beča. Osim do tada poznatih centara, kućno ćilmarstvo se u austrougarskom periodu proširilo i na druge gradove, a kasnije i na sela koja su bila u uskoj vezi sa tim gradovima. Boljem i bržem širenju zanata izrade ćilima dodatno je doprinosilo i školovanje tkalja, ali i udaja djevojaka iz pojedinih ćilmarskih centara u razne krajeve Bosne. Nekoliko godina kasnije u Sarajevu je otvorena i Zemaljska škola za tkanje ćilima. Nakon toga je Tkaonicu ćilima preuzela Zemaljska vlada i predjela joj ime u Zemaljska tkačnica. U Tkačnici su se proizvodile tri vrste ćilima: glatki – bosanski, uzlani – perzijski i goblenski. Također je organizirano i skupljanje originalnih ćilima, pregača, šarenica i ostalih predmeta širom Bosne, kako bi se naspram njih napravili stalni uzorci za potrebe Tkačnice. Perzijaneri su pravljeni po uzoru na klasične perzijske ćilime. Među prvim uzorcima bio je ćilim iz Prozora iz prve polovine 19. stoljeća. “Petrovačka zilija“ (zapadna Bosna), “Beogradsko kolo“ (istočna Bosna), “Ćilim na kola s patkama u ćenaru“ (okolica Ćelebića i Konjica), sve su ovo nazivi za isti uzorak u kućnom ćilimarstvu za čiju je izradu poslužio ćilim orijentalnog porijekla.

U bosanskoj kući ćilim je imao mnogobrojne funkcije. Njime se ukrašavala soba, služio je i kao prostirka na podu, za zastiranje sećija, za prekrivanje kreveta i ukrašavanje zidova. Česti su slučajevi da je na zid okrenut prema Kibli u pravcu svete Kabe u Meki okačena serdžada na kojoj je oslikan mihrab. Takve prostirke su služile i za obavljanje namaza. Za vrijeme Austro-Ugarske, ćilime su u kućama imali i muslimani i kršćani, dok su ih na selu koristili samo Bošnjaci. Ako nisu bili imućni, onda su nastojali da im makar jedna ovakva prostirka krasi pod dnevne sobe. Ćilimi su se smatrali izuzetno vrijednim darom, pa su darivani džamijama, rjeđe crkvama, a i članovima porodice prilikom ženidbe i useljenja u novu kuću.

Tkačnica je vremenom izvršila veliki utjecaj na kućno ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini na način da su tkalje kopirale uzorke sa ćilima direktno iz Tkačnice, pa su onda te tkalje koje bi usavršile izradu određenog uzorka prenosile svoje znanje na druge tkalje. Nerijetki su slučajevi da su tkalje vršile svojervsnu improvizaciju, pa su na osnovu tih ustaljenih uzoraka nastajali novi motivi. U koloritu kućnog ćilimarstva zadržan je pastelni kolorit biljnih boja, a ornamentima su davana narodna imena: iđolska kola, kandiljaš, bešikaš, na baklave, tablaš, lepiraš, lalaš itd.

Po završetku Prvog svjetskog rata ćilimarstvo se i dalje širilo, a raširila se i upotreba vertikalnog tkalačkog stana. Ovo je omogućilo izradu velikih ćilima iz jednog dijela, a usljed utjecaja ženskih stručnih škola i same Tkačnice, počela je izrada ćilima sa najnovijom ornamentalnom kompozicijom. Najtraženiji ćilimi iz ovog perioda dolazili su iz Bosanskog Petrovca, a prodavani su u Bosanskom Petrovcu, Sarajevu i Gacku. Ćilime su također prodavali i trgovački putnici, pa su ove majstorije iz Bosanskog Petrovca stigle do svih krajeva bivše Jugoslavije.

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do modernizacije u radioničkoj i kućnoj proizvodnji ćilima. Također je uvedena i mašinska proizvodnja sa kojom je kreirana i nova ornamentika. Dolazi do naglog razvoja tekstilne industrije koji je prouzrokovao krizu u radioničkoj proizvodnji. Javila se potreba na tržištu za jeftinijim ćilimima mašinske proizvodnje, pa se 1960. godine počela graditi prva fabrika Tkaonice mašinskih ćilima na Ilidži koja je počela sa radom 1962. godine. Pokrenuta je i tzv. proizvodnja “na sic“, da bi se ublažila kriza, ali i pojeftinila cijena ćilima. Tkalje su radile kod kuće, a od fabrike su dobijale stan (za tkanje), predivo i uzorak prema kojem su tkale. Oko 1975. godine radionice za ručno tkanje ćilima konačno prestaju sa radom.

Preuzeto iz kataloga „Bosanskohercegovački ćilimi“ izdavača Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, autorice Marice Popić-Filipović (viši kustos)