U izradu prve violine 1985. godine Sifet Avdić upustio se bez većih očekivanja, ali s izuzetnim žarom i namjerom da sebi napravi instrument koji neizmjerno voli svirati. Priznaje da ni danas ne može prežaliti što ju je prodao

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Fotografije: Velija Hasanbegović

Uz alat i umijeće Tuzlaka Sifeta Avdića, komad daske za nekoliko sedmica može postati violina, jedan od najskupljih muzičkih instrumenata. Naravno, Sifet violine ne pravi od obične daske, nego od pažljivo odabranog komada drveta koji košta više stotina pa i hiljada konvertibilnih maraka.

Tokom procesa izrade violine, koji počinje odabirom drveta, a završava sušenjem zaštitnog laka, štimanjem i sviranjem instrumenta, Avdić, jedan od rijetkih graditelja violina na našim prostorima, neizmjerno uživa.

“Ovih se dana pripremam da idem na Romaniju zbog sječe smrče. Ovaj je četinar najbolje sjeći u decembru jer tada gubi sok, a sa sokom, za ovo što ja radim, drvo je nekvalitetno. Krajem decembra siječe se javor koji je najkvalitetniji na Konjuhu kod Živinica, Čemernom u istočnoj Hercegovini i na Zvijezdi kod Vareša. Sve to treba završiti do proljeća, do listanja. Inače, što je nadmorska visina viša, to je drvo bolje. Bosna i Hercegovina je bogata kvalitetnim drvetom, a poznato je da je čuveni Stradivari svoje violine gradio od javora iz naše zemlje. Postoji 36 vrsta javora, a treba paziti da ne bude čvorav ili gutav”, pojašnjava Avdić.

Drvo za violinu suši i po 30 godina

Čim dođe u šumu, kaže da zna koje je drvo dobro, no nijedno se ne smije posjeći ako se ne posjeduje odobren zahtjev za obaranjem, a ono koje obori moći će koristiti najranije za sedam godina. Naime, daske se moraju sušiti od sedam do 30 godina.

“Osim drveta, i alat mora biti vrhunski. Bez alata nema zanata, i to je dobro poznato, a on mora biti oštar i precizan, tako da i po najtvrđem drvetu ide lahko. Ne smije biti tup, nego vrlo oštar, a ja kažem da mora biti toliko oštar da bi se njime moglo brijati. Nabavljam ga iz Amerike, Švicarske, Italije i Njemačke. Italija je poznata po proizvodnji alata za izradu instrumenata, i on je vrlo skup. Tu alternative nema. Mogu se naći kineski alati, koji su jeftiniji, ali oni nisu baš kvalitetni”, navodi ovaj nekadašnji učenik Muzičke škole u Tuzli.

Prvu je violinu napravio 1985. godine. Kaže da se u izradu prve violine upustio bez većih očekivanja, ali s izuzetnim žarom i namjerom da sebi napravi instrument koji neizmjerno voli svirati: “Dugo sam je pravio. Čitao sam o tome i radio bez ikakvog prethodnog iskustva, a kasnije sam je dotjerivao. Za prvu violinu, koju sam napravio bez adekvatnog alata i bez previše znanja, mogu reći da je bila odlična. Zvuk je bio fantastičan i veoma žalim što sam je prodao. Trebao sam je ostaviti za uspomenu, ali tada nisam mogao ni pretpostaviti da ću se kasnije baviti ovim poslom. Ne znam koliko sam tačno violina sagradio, ali znam da se nalaze širom svijeta. Također, sarađujem s graditeljima violina i dobro me znaju u Portugalu, Brazilu, Francuskoj, Španiji, Italiji… Komuniciramo putem interneta i ja im šaljem drvo koje mi bude višak.”

Pojašnjavajući način gradnje, Avdić kaže da počinje od pravljenja obruča, odnosno okolice, koja je standardnih dimenzija. Taj se “kalup” stavlja na dasku i ocrtava se, a zatim se kruži. Šabloni su razni i ima ih četiri-pet vrsta od različitih proizvođača, tako da naručitelj može izabrati “Stradivari”, “Schneider” ili neki drugi. “Sve se mjeri, kontrolira, provjerava, i to je precizan posao jer je debljina na nekim dijelovima dva i po milimetra. Onda slijedi lijepljenje, pa šmirglanje i dotjerivanje. Od jedne vrste drveta prave se drška, okolica i vrat, npr. sve bude od javora, a samo je gornja daska od smrče. Kada violina poprimi svoj budući izgled, slijedi lakiranje, što je vrlo važan dio posla. Lakira se šelakom, posebnim lakom za instrumente koji ne sadrži hemikalije i raščinjava se s 96 postotnim alkoholom, jer alkohol prolazi kroz drvo i izbija vlagu. Žice koštaju od 15 do 300 KM, a strune su najbolje od konjskog repa, i to samo konjskog, ne smiju biti od kobile zbog određenih prirodnih i organskih utjecaja na dlaku uslijed kojih ona puca. Strune se mogu nabaviti iz Kine za 60 KM, ali one su od sintetičkih materijala. Uglavnom, najviše vremena i sredstava odlazi na pripremu za gradnju i ona je najzahtjevnija”, objašnjava nam Sifet Avdić.

Svaka je violina, ističe, posebna i, kako je riječ o ručnom radu, nemoguće je napraviti dvije identične: “Ono što je presudno za violinu jeste, naravno, ton. Svi šablonisti mogu napraviti i ukrasiti instrument, da on divno izgleda, ali kakve koristi od tog ukrasa ako ne svira.”

 Umijeće uz koje nervoza ne ide

Dok se gradi ovaj instrument, njen graditelj mora biti odlično raspoložen i veseo. U suprotnom, šteta je ogromna. “Nikad, ali nikad se instrumentu ne prilazi nervozan, ljutit ili zamišljen. Rekao sam da je riječ o vrlo preciznom poslu, a u slučaju ljutnje ili nervoze, sad pa sad upropastite dasku od hiljadu eura. Radi se u miru i tišini. Ja sam po prirodi smiren i veseo, a ovaj posao radim iz ljubavi i uživam u njemu”, navodi Avdić, koji je poznat i cijenjen u krugu ljubitelja izvorne muzike, iako, navodi, podjednako voli i sevdalinku.

Koliko god kompleksno djelovao način gradnje, mnogo je teže popraviti pokvarenu violinu: “Debljina je daske od dva i po do tri milimetra i teško je popravljati ih, a donosili su mi razbijene violine ili izvaljene hvataljke. Svirači previše stežu, a uslijed toplote, to se samo izvali. Izuzetno je teško popravljati takve kvarove.”

U gradnju violina, najmanjeg od svih gudačkih instrumenata, a koji proizvodi najviše tonove, Avdić je prije tri godine uključio i sina Mensura. “On je od djetinjstva pokazivao sklonost prema izradi predmeta. Pravio je suvenire i male sazove. Sada je brži, a i bolje vidi od mene, samo što on nije svirač pa svaki instrument moram ja naštimati. Kada je rekao da bi volio pokušati napraviti violinu, dao sam mu neki kladić koji mi je ostao. Bio sam iznenađen onim što je napravio. Poučen mojim iskustvom, prvu je violinu ostavio sebi, a druga je u Beču. Uglavnom, svaka je naredna bolja. Međutim, on je zaposlen pa nema mnogo vremena za violine”, kaže Avdić.

Visoka je cijena ovih instrumenata koji su nastali u 16. stoljeću u Italiji, ali imajući u vidu platežnu moć građana u Bosni i Hercegovini i okruženju, Avdić kaže da ne gleda toliko na materijalnu stranu i s mušterijama se dogovara. Gradeći i prodajući violine, sagradio je, kaže, dvije kuće, a u jednoj se nalazi i atelje u kojem svakodnevno radi. Ulazak u radionicu dopušten je svima koje zanima njegov rad, osim unucima, a oni su, ističe najradoznaliji: “Zbog obrade drveta, u zraku uvijek ima mnogo lebdećih čestica koje su opasne za zdravlje, naročito kod djece, jer se poput iglica zabadaju u disajne puteve i pluća. I sam tokom jednog dijela gradnje violine nosim masku kako bih se zaštitio.”

Iako je mnogo zaradio gradeći, prodajući i svirajući violine, Sifetu Avdiću porodica je najveće bogatstvo: “I dok sam bio mlađi, imao sam svoj pravac, ali sam uvijek slušao samo roditelje. Sa suprugom Razijom lijepo živim 34 godine, a sinovi, snahe i unučad su mi sve. Naročito najmlađa unučica koja najviše vremena provodi s nama. Porodica i muzika moje su najveće ljubavi i radosti.”