fbpx

Kako bi se Evropa trebala boriti protiv “islamskog ekstremizma”?

Macron je tačan u velikom dijelu svoje dijagnoze uzroka nasilne radikalizacije: utjecaj vanjskog financiranja, 'getoizacija' i mala državna potpora u siromašnim područjima. Ali glavno rješenje leži u vrstama inicijativa koje su već u tijeku u Evropi.

 

U posljednja dva mjeseca Evropom se širi gnjev zbog “islamskog ekstremizma”. Prvo je francuski predsjednik Emmanuel Macron predstavio svoj plan u pet tačaka za borbu protiv “islamskog separatizma”. Potom je nekoliko terorističkih napada pogodilo Pariz, Dresden, Conflans-Sainte-Honorine, Nicu i Beč, među njima i posebno brutalan i užasan napad na profesora Samuela Patyja. To je potaknulo izjavu ministara unutarnjih poslova Evropske unije (EU) o načinu borbe protiv terorizma. Javna rasprava o terorizmu je prepuna rizika i potencijalno kontraproduktivnih ideja.

Među predloženim inicijativama je osnivanje evropskog Instituta za obučavanje imama što je ideja koju je promovirao predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel. Projekt implicitno ne poštuje postojeće islamske institucije u Evropi, kako je ustanovio Hisham Hellyer. Jednako važna, ideja je nepraktična jer religija pod nadzorom države rađa ekstremizam, kao što se može vidjeti u nekoliko zemalja s većinski muslimanskim stanovništvom.

Primjerice, egipatska država zabranjuje vjerske skupine poput Muslimanske braće još od pedesetih godina 20. stoljeća: ona strogo trenira i licencira imame i diktira ono što će se govoriti na džumi. Rezultat je gotovo stalna borba između države i ekstremista, što dovodi do veće autoritarnosti, a zauzvrat proizvodi intenzivniji ekstremistički odgovor kao dio začaranog kruga.

To se događa zato što religija pod nadzorom države nema vjerodostojnost i autentičnost; ona tjera vjernike prema onome što se čini kao istinski putevi vjerske inspiracije, poput onih koje nude teleevanđelisti. Umjesto da religiozne odgovore traže u službenim fetvama  koje kontrolira država, mnogi muslimani odgovore traže na internetu, sada najvećoj “kući fetvi” na svijetu. Ta se kuća teško može kontrolirati.

Stoga samo vjerodostojne lokalne vjerske vođe i institucije mogu biti influenceri koje Evropska unija traži. A te se institucije ne mogu socijalno dizajnirati putem protuterorističkih fondova (čak i ako možda više ovise o europskim državnim poticajia za obrazovanje nego o dobrotvornim organizacijama).

Čini se da evropski čelnici još uvijek vrlo malo razumiju religiju, posebno islam. Paul Tillich, njemačko-američki filozof i teolog, opisao je religioznost kao stvar “krajnje zabrinutosti”. Mislio je na to da je o vjerskim stavovima izuzetno teško pregovarati ili ih kontrolirati, ali oni snažno utječu na odluke i politiku.

Neposredno prije odlaska s dužnosti visoke predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku EU, Federica Mogherini učinila je posljednji pokušaj da pomogne Uniji da razumije vjerske stavove, uključujući i islam, stvaranjem platforme pod nazivom “Globalna razmjena o religiji u društvu”, ali inicijativa nije završila s uspjehom.

Politički gledano, islam je “najprotestantskiji od velikih monoteizama, uvijek je sklon reformaciji (islam bi se, zapravo, mogao opisati kao trajna reforma)”, kako je to rekao Ernest Gellner. Stalno se transformira i izmiče dogma.

Ništa ne vodi radikalizaciji više od osjećaja neprijateljskog političkog okruženja. Ipak, narativ koji su promovirali Macron, Michel i ministri unutarnjih poslova EU stvara upravo to. Targetiranje islama dovodi do onoga što je Zygmunt Bauman nazvao “adijaforizacijom” muslimana: tretirajući ih kao autsajdere, koji ne razumiju “naše vrijednosti” ili sekularizam, koji se ne mogu integrirati u društvo i skloni su radikalizaciji i nasilju.

Samo pročitajte istraživanje Vincenta Geissera da biste vidjeli koliko je stvarnost različita. Na primjer, u Francuskoj je većina muslimana dobro integrirana kulturno i socijalno, dok 70% njih smatra da mogu slobodno prakticirati islam.

Macron je tačan u velikom dijelu svoje dijagnoze uzroka nasilne radikalizacije: utjecaj vanjskog financiranja, ‘getoizacija’ i mala državna potpora u siromašnim područjima. Ali glavno rješenje leži u vrstama inicijativa koje su već u tijeku u Evropi.

U Danskoj se čini da Aarhusov model antiradikalizacije i deradikalizacije dobro funkcionira (na primjer, broj dobrovoljaca na stranim ratištima znatno se smanjio svake godine od početka programa). Nadovezujući se na lokalne strukture, uključuje široku mrežu roditelja, socijalnih radnika, učitelja, radnika omladinskih klubova i policajaca koji su obučeni da odgovor osobi koja je možda radikalizirana.

Projekat suorganizira Odjel za psihologiju i bihevioralne znanosti Univerziteta Aarhus. Cilj mu je preusmjeriti potencijalno štetni aktivizam dalje od radikalizacije uz inkluziju: značajno sudjelovanje u zajedničkom kulturnom i društvenom životu. Tim iz Aarhusa u redovnom je kontaktu s raznim muslimanskim zajednicama, organizacijama i džamijama..

Možda je najzanimljivije da se Arhusov model temelji na akademskoj pretpostavci da se sva ljudska bića, bez obzira na spol, vjeru, kulturno porijeklo , životnu historiju ili socijalnu situaciju, suočavaju s potpuno istim temeljnim zadacima u životu. Osjećaj uključenosti i jednakosti omogućuju im da izvršavaju ove zadatke kad im se poremeti život. Najmanje što evropski čelnici mogu učiniti je da ne povećaju osjećaje isključenosti mnogih muslimana, da ovo ne bi ugrozilo socijalnu koheziju. Najviše što mogu je lokalno primijeniti pametna rješenja poput Aarhusa. Za takva rješenja treba vremena, truda i istraživanja, ali vrijede.

Patrycja Sasnal direktorica je istraživanja za Bliski Istok u Poljskom institutu za međunarodne poslove (PISM) i članica Vijeća Evrope za vanjske poslove. 

 

 

 

 

 

 

Sljedeći članak

Džamijski čovjek

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!