Sarajevski arheolog Vejsil Ćurčić u tekstu Starine iz okoline Bosanskog Petrovca, objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH od aprila 1902. godine, ističe da je Bjelaj (Bilaj) utvrda trouglastog oblika koju zovu Velika gradina, dužine 140 metara i širine 110 metara i dodaje kako narodna predaja veli da su bjelajski grad sagradili Mađari. Stari grad Bjelaj ima dva dijela: južni srednjovjekovni i sjeverni osmanski dio

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Na magistralnom putu koji povezuje Bihać i Bosanski Petrovac, nakon skretanja za selo Lipa, s desne strane nalazi se put koji vodi preko Petrovačkog do Bjelajskog polja. Tu je smješten jedan od historijsko-kulturnih bisera Krajine, srednjovjekovna utvrda Bjelaj (Bilaj). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine 2007. godine donijela je odluku kojom se historijska cjelina Stari grad Bjelaj proglašava nacionalnim spomenikom.

Historija krajiških srednjovjekovnih utvrda veže se za reorganizaciju Bosanskog ejaleta i pitanje izbjeglica s područja Like i Krbave. Mirza Hasan Ćeman u svom istraživanju pod naslovom Urgentne urbane intervencije osmanske vlasti na području Bosne i Hercegovine nakon 1860. godine, objavljenom u Zborniku radova Centri i periferije u osmanskoj arhitekturi – ponovno otkrivanje balkanskog naslijeđa od 2010. godine piše da je to bilo novo prognaničko-izbjegličko pitanje koje se može nazvati i krizom.

“Upravo na području zapadne Bosne, konkretno u slučaju naselja Kulen-Vakuf i pripadajućih mu fortifikacijskih objekata, te Bosanskog Petrovca i Bilaja, isprepleli su se upravna i vojna reorganizacija Bosanskog ejaleta, obnova i podizanje novih utvrđenja, ekonomska i društvena kriza, te nastojanja razrješenja prognaničko-izbjegličkog pitanja. Ovdje spomenute nesigurnost na granici i neizvjesna budućnost u pogledu mogućih novih austrijskih i mletačkih napada na područje Bosanskog ejaleta nakon 1699. godine imale su za posljedicu da su središnja i pokrajinska osmanska vlast najveću pažnju posvećivale obnovi i podizanju novih utvrđenja te upravnoj i vojnoj reorganizaciji Bosanskog ejaleta. Cilj je bio postići fleksibilnu odbranu granica carstva na području Bosanskog ejaleta. To je podrazumijevalo obnovu postojećih fortifikacijskih objekata koji su stradali tokom navedenih ratova ili su bili slabi zbog svoje starosti, te podizanje nekih novih na za to važnim mjestima. Reorganizacija i vojno ojačavanje ejaleta podrazumijevali su, pored angažiranja uobičajenih postojećih vojnih efektiva, uključivanje i lokalnog stanovništva u najvećoj mogućoj mjeri. Stanovništvo već postojećih urbanih naselja u najvećoj mjeri bilo je angažirano na popravci starijih i podizanju novih utvrđenja, ali je u slučaju ratnih sukoba bilo uključivano i u aktivnu odbranu prvenstveno područja koje su nastanjivali, a time i cijelog ejaleta”, napisao je Ćeman.

Sva navedena zbivanja u određenoj mjeri utjecala su na pojavu novih naselja na zapadu današnje Bosne i Hercegovine. Prema mišljenjima nekih autora, navodi Ćeman, upravo u ovom razdoblju postavljeni su temelji nekih novih naselja.

“Potrebno je naglasiti da je prognaničko-izbjeglička kriza, kada se već pojavila, bila iskorištena na relativno elastičan način od strane središnje i pokrajinske osmanske vlasti. To je posebno vidljivo na ovom zapadnom bosanskom odsječku dugačke bosanskohercegovačke granice. Tu je u cilju pojačavanja fortifikacijskih uporišta (Ostrovica), osnivanja nekih novih (Bosanski Petrovac, Orašac), kao i za ojačavanja nekih urbanih naselja (Kulen-Vakuf) iskorišten onaj prognaničko-izbjeglički demografski faktor koji je bio prisiljen napustiti izgubljena područja u Dalmaciji i Lici. Najupečatljiviji je primjer Bosanskog Petrovca, gdje je oko novopodignute palanke naseljen određen broj muslimana iz Like. Prema terenskim istraživanjima, sličnu sudbinu doživio je i Kulen-Vakuf zajedno sa svojim satelitskim naseljima seoskog tipa u koja je smješten određen broj fortifikacijskih objekata”, navodi Ćeman.

Grad Bjelaj prvi se put u pisanim izvorima spominje 1495. godine. Godine 1528, po osvajanju Jajca, čete osmanske vojske razasule su se u krajevima današnje sjeverozapadne Bosne. Pod Bjelajem (Bilajem) ih je potukla vojska pod komandom bana Ivana Karlovića i braće Vuka i Krste Frankopana, navodi se u podacima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.

Salih Sidki Muvekkit Hadžihuseinović u svom djelu Tarih-i-Bosna, napisanom na turskom jeziku i objavljenom prvi put u prevodu na bosanski kao Povijest Bosne 1999. godine, navodi pouzdaniji podatak da se Bjelaj prvi put spominje 864. godine po Hidžri ili 1459/1460. godine po gregorijanskom kalendaru, te da je u njemu tada stradao bosanski kralj Stefan (Stjepan).

Nadirući prema Bihaću, osmanske vojne jedinice upale su na Bilajsko polje 29. juna 1573. godine. Hamdija Kreševljaković u svojoj knjizi Stari bosanski gradovi napisao je da su Osmanlije, ako ne tada, onda koju godinu kasnije, zauzele utvrdu Bilaj.

“Prema Mittesserovu Izvještaju o sudsko-administrativnoj podjeli BiH iz 1811. godine i sličnom Simbschenovu iz 1818. godine, koje su Kreševljaković i Kapidžić skupa objavili, proizlazi da je Bilaj još početkom 19. stoljeća teritorijalno bio u kadiluku Kulen-Vakufu. Iz Simbschenova Izvještaja kapetan u Bilaju je bio Hasan-beg Hustajbegović, uz napomenu da Simbschen sva prezimena daje tako što na očevo ime dodaje nastavak -ović, pa je izvorno ime tog bilajskog kapetana Hasan-beg sin Mustaj-bega. No u pratećoj napomeni Kreševljakovića i Kapidžića, a ona je rezultat njihova uvida u druge istovremene historijske izvore: ‘Bilaj nije imao kapetana nego je pripadao petrovačkoj kapetaniji.’ Drugim riječima, Bilaj je bio važno vojno utvrđenje tog doba, ali ne i kapetanija. Konačno, tom Hasan-begu opet ne znamo pravo prezime. U Bilaju su još 1833. bila četiri topa, a napušten je kao vojnoodbrambena utvrda godine 1838.”, pišu Midhad Kozličić i Adem Salihagić u knjizi Salihagići iz Bilaja.

Sarajevski arheolog Vejsil Ćurčić u tekstu Starine iz okoline Bosanskog Petrovca, objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH od aprila 1902. godine, navodi da je Bjelaj (Bilaj) utvrda trouglastog oblika koju zovu Velika gradina, dužine 140 metara i širine 110 metara i dodaje kako narodna predaja veli da su bjelajski grad sagradili Mađari. Stari grad Bjelaj ima dva dijela: južni srednjovjekovni i sjeverni osmanski dio.

“Ovo malo predmeta iz Velike gradine daje nam podlogu da možemo zaključiti da je ta gradina postala za bronzanog doba”, piše Ćurčić.

Ime Bilaja jedno je od spornih pitanja. Mirza Hasan Ćeman je na temelju analize kartografske građe i njene toponimije objavljene u knjizi M. Kozličića dao u vrlo dugoj bilješci sve historijske potvrde do početka 18. stoljeća. Pretežno je to W. Welay, kod I. Lučića iz 1688. godine, Bilay, G. Cantelli da Vignole iz 1689. godine. Konkretno, pravi naziv te utvrde i njezinog podgrađa, koje će kasnije prerasti u istoimeno naselje, jeste Bilaj, a ne Bjelaj. To Bjelaj je inačica koju su donijeli sa svojim govorom srpski doseljenici (raniji kmetovi) sa svojom štokavskom ijekavicom na područje koje je tradicionalno bilo sa starosjedilačkom novoštokavskom ikavicom. Taj etnik tek je novije stanovništvo upotrebljavalo, pa treba upotrebljavati stoljećima stari oblik Bilaj. Dodatna potvrda jeste da tako pišu naši renomirani historičari: H. Kreševljaković, H. Kapidžić, H. Šabanović i E. Pelidija.

Stari grad Bjelaj (Bilaj) dobio je ime po bjelini (bijeloj ili biloj boji) kojom se isticao iznad Bjelajskog polja. Mnogi gradovi u Bosni i Hercegovini u svom imenu sadržavali su tu odrednicu, kao Biograd (Akhisar), Biograci i mnogi drugi, navodi se u tekstu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.

Opisujući svoje arheološke nalaze, Vejsil Ćurčić u tekstu objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH od aprila 1902. godine navodi da se zapadno od velike gradine proteže oko 400 metara duga i strma kosa na kojoj niže velike gradine leži velika gomila zvana “mala gradina”, koja je nekoć služila kao mjesto žrtve, a na krajnjem jugozapadnom dijelu leži srednjovjekovna ruševina bjelajski grad, koja se sastoji od samog grada i jednog predgrađa, te ističe da se u dvorištu grada naziru tragovi džamije.

“Nutarnji, po svoj prilici stariji grad ima masivni, okrugli toranj, sagrađen od sedrenih kocaka i visok 16 metara, i gotovo isto toliko visoke gradske zidine sazidane od sedre i lomljena kamena. Uz toranj je gradska kapija sa šipljastim lukom. Dužina grada s predgrađem mjeri 153 metra, širina 40 metara. Predgrađe, čiji su zidovi već opali, potječe svakako iz kasnijeg vremena. Usred tog dvorišta nalazi se džamija, njezini zidovi vrlo su slični zidovima predgrađa i kao da potječu iz istog doba. I jedna čatrnja očuvala se u gradskom dvorištu sve do danas.”

Danas je na mjestu džamije udubina ispunjena gomilom kamenja. Ulaz u obor bio je na sjevernom zidu, nadsveden šiljastim lukom. Na tom mjestu jedva su vidljivi nadzemni ostaci bedema ili samo njegovi tragovi. Najočuvaniji dio bedema iz osmanskog doba jeste južno i sjeverno od srednjovjekovnog jarka, duž zapadne strane platoa. Prema završetku jednog dijela zapadnog bedema, izgleda da je još jedan ulaz bio u tom zidu sjeverno od jarka.

“Duž istočne strane bedema nije sačuvan. Naselje i njegove kuće nekad su bile na gradini, u obzidanom predgrađu odmah do grada. I sada se tamo poznaju temelji kuća i džamije. Vidi se i negdašnje groblje. (…) Potkraj 18. stoljeća skupa s opadanjem vojnog značenja odbrambene utvrde Bilaj formiralo se novo naselje na dnu tog povišenog brežuljka pa su se tadašnji stanovnici Bilaja primakli bliže njiva i polja i dobili laganiji pristup kućama”, navodi P. Rađenović u Srpskom etnografskom zborniku u tekstu Bjelajsko Polje i Bravsko iz 1925. godine u 35. tomu.

Rađenović također navodi da je Bilaj čisto muslimansko naselje. Međutim, Kozličić navodi da, na osnovu službenih austrougarskih popisa stanovništva 1879. godine urađenih godinu nakon okupacije BiH, to nije tako zato što se pod popisnom jedinicom Bilaj te godine obuhvatio i dio okolnih naselja, te se ubrojalo stanovništvo i onoga što ne spada u naselje Bilaj. To se vidi kod Ivana Franje Jukića u njegovom djelu Zemljopis i poviestnica Bosne iz 1851. godine, koji utvrdu u Bilaju uopće ne spominje, ali zato bilježi da se u Bilaju, osim muslimanskih, nalaze i kuće pravoslavnih. Suprotno tome, Gustav Thoemmel u djelu Geschichtliche, politische und topografisch-statistische Beschreibung des Vilajet Bosnien iz 1867. godine, ne spominjući bilajsku utvrdu, ističe da je Bilaj čisto muslimansko naselje.

Prema popisnim podacima iz knjige M. Kozličića o stanovništvu Unsko-sanskog područja od 1879. do 1921. godine, za Bilaj bi prikaz stanovništva bio sljedeći: 1879. godine – ukupno 572 stanovnika, od čega 443 muslimana i pravoslavnih 129 stanovnika; godine 1885. – ukupno je bilo 548 stanovnika i svi su muslimani; godine 1895. bilo je ukupno 647 stanovnika, od čega 642 muslimana i 5 pravoslavnih; godine 1910. bilo je 686 stanovnika ukupno i svi su bili muslimani, te 1921. godine ukupno 554 stanovnika, od čega 538 muslimana i pravoslavnih 16 stanovnika.

Treba istaknuti općepoznatu činjenicu da su od Ostrovice, Kulen-Vakufa, Havale pa do Bilaja i Bosanskog Petrovca sve ključne položaje u odbrambenim utvrdama držali Kulenovići, begovi čije je prapočelo vjerovatno u Kulen-Vakufu, kojem su podarili i svoje ime.