Današnje mjesto se s onim od prije sto godina ne može ni porediti, a tome svjedoče Čamdžića kuća i Hram sv. Ilije Proroka

Tekst i fotografija: Izet PERVIZ

Gore, na brežuljku ponad ravnice kojom se rastegla zmijolika Spreča pa se na toj ravni raširila puračićka čaršija, zagubljena među krovovima od crvenog crijepa, u sjeni raskošnih orahovih krošanja, čuči već stoljećima Čamdžića kuća. S jedne strane pritijesnila je, sa svim svojim pomoćnim objektima, skromna jednospratnica ozidana betonskim blokom i stjerana pod dvosljemeni krov. Između njih je razvučena bodljikava žica, eto, tek toliko da se označi da tu završava jedno, a počinje drugo domaćinstvo.

A ustvari, ovdje, nekom nevidljivom linijom, zategnutom baš uz tu žicu, počinje jedno, a dovršava se drugo vrijeme zauvijek zarobljeno na licu te starinske kuće, pod limenim krovom, koja neizostavno podsjeća na brižnu staricu zagrnutu crnom maramom, i gleda tako, smjerna, niz polje i, sva napeta u strepnji, iščekuje povratak sinova iz nekog od ratova koji je davno minuo i koji su svi već zaboravili. Stručnjaci kažu da je njena najveća vrijednost u tome što predstavlja rijetku dobro očuvanu brvnaru s čardakom u krovnim gredama u cijeloj Bosni. Neki od njih, iz tih drvenih demira u pendžerima i kružnih merdevina kojima se vere u čardak, izvlače pretpostavku da je građena u 16. stoljeću, dok drugi tvrde da ju je izgradio neki beg koji je pobjegao iz Budimpešte nakon revolucije 1848. godine. Ali i jedni i drugi slažu se da su Čamdžići bili bogata i ugledna familija i obavezno spominju kako je načelnik Puračića u vremenu između svjetskih ratova bio Mehmed Čamdžić zvani Mehaga.

S druge strane Čamdžića kuće, ovamo gdje je ulaz do kojeg se nekada uspinjalo kamenim postoljem, gdje nema nikakve ograde, u zajedničkom dvorištu nalazi se ista jednospratnica kao i na drugoj strani. I ona strpljivo čeka svoju fasadu. To je nova kuća Hasana Čamdžića. Pristupa joj se s ceste koja vodi ka izletištu Ljuštak i dalje kroz Caparde na jezero Modrac. U dvorište se ulazi kroz starinske tarabe, kroz ružičnjak; dotjerano je, sve se njiše u zelenilu orahovog lišća i miriše na tek pokošenu travu. Iza kuće, tamo otkud izniču gorostasni orasi, teren naglo pada i završava se udolinom kroz koju druga ulica iz puračićke čaršije kreće da osvoji svoj brijeg. Među voćkama koje grčevito, kao da se otimaju nekoj strašnoj sili, hrle ka nebu stisnuli se stari nišani. Tu su sahranjeni neki od Čamdžića.

Njihov potomak Hasan, penzionirani mašinski inžinjer, običava sjediti uza zid, pod golim balkonom, koji ga štiti i od kiše i od sunca. Ovdje, zagledan niz put, ali i u drvena vrata kuće u kojoj je odrastao, provodi on svoje slobodno vrijeme. A ima ga napretek. Otkako je otišao u penziju, sva njegova obaveza sastoji se u tome da dvorište održava urednim. Kaže da je sve pokosio vlastitim rukama. Ustao bi prije nego se oglase prvi pijetlovi pa prionuo. U vedrini jutra lakše je mahati kosom koju bi dan ranije poklepao, zalegavši tu, pod orah. A i trava lakše liježe dok je na njoj rosa. Govori da ga fijuk kose smiruje, kao što ga smiruje pogled na ta vrata kroz koja je nekad istrčavao noseći u ruci krišku kruha namazanu zašećerenom pavlakom, jer nije se imalo vremena čekati da ručak bude gotov, kakve su sve važne igre i velika pitanja čekala tada na jednog radoznalog dječaka. A kuća se ova protresala od smijeha i dječije cike, bujao je u njoj život i nadolazio sa svih strana kao tijesto. Hasanov otac Osman proveo je cijeli svoj život ovdje, i djed Mustafa, i pradjed Osman, koji je umro 1920. godine i sahranjen je dolje, ispod kuće, u voćnjaku, a grob mu je obilježen skladnim nišanom s turbanom i natpisom na arapskom.

Na kraju, kada je završio radni vijek i kada su ga kolege iz lukavičke koksare ispratile u penziju, Hasan nije mogao podnijeti da bude odvojen od ove kuće. Zato se vratio, kao da čovjek mora zaokružiti krug i na kraju obreti se ondje gdje je i počeo. Neko vrijeme živio je u staroj kući, ali je iz godine u godinu ova oronula starica, prije stotine godina postavljena na četiri kamena, sve više popuštala. Naprosto nije mogao gledati kako taj neobični krov, koji kuću njegovih djedova obmotava kao da je marama stegnuta oko staračkog lica, sve više propada, a kiše prodiru bez milosti. Naposljetku je, kazuje, od onih zaostataka koji se dobiju na komad kada penzija bude odobrena, kupio najkvalitetniji lim i platio najbolje majstore. Tada, a ima tome već desetak godina, skinuo je istrošenu šindru i stavio taj limeni krov. Država je, kao inače, šutjela.

Da nije Hasana, i ova bi kuća, kao toliki nacionalni spomenici širom ove zemlje, bila prepuštana sama sebi, vremenu, beskućnicima i psima. Ovako, jedno je zasigurno jasno: dok je Hasan u životu, i stara Čamdžića kuća, izgrađena bez ijednog eksera, stajat će tu sred dotjeranog dvorišta i svjedočiti životu koji se odmotava u ravnici pod njom i kazivati o nekadašnjoj slavi ovog naselja koje se silovito upinje da postane grad.

Kažu da se današnji Puračić s onim od prije sto godina ne može ni porediti. A i u osmansko vrijeme živjelo se dobro na ovoj plodnoj ravnici. Pogotovo kada je probijena Carska džada, koja je vodila čak do Istanbula. A tek kada su se dosjetili da svakog oktobra organiziraju godišnje dane pijace… Kažu da tako odaju počast Huseinu Gradaščeviću, koji je šest godina prije nego će povesti Bosnu u ustanak posjetio Puračić i lično otvorio pijacu. Tako je nastao čuveni vašar koji se održava svake godine i traje tri dana, 11, 12. i 13. oktobra. Priča se da je pronio slavu Puračića sve do Istanbula i da su svake jeseni otud dolazili karavani pretovareni svilom i kadifom i štojekakvim đakonijama, pa su istanbulski trgovci prodavali svoju robu ovdje, a onda kupovali so u Tuzli i vraćali se kući prije prvih snjegova. Prošle godine održan je 159. vašar, a mediji su pisali da se okupilo 50.00 ljudi, dok ih se u godini u kojoj dani vašara padnu na vikend zna sjatiti i do 150.000. Glavni je proizvod, kao i prije 159 godina, halva. Kažu da onom ko ne kupi halvu i ne donese je kući niko neće vjerovati da je bio na vašaru, čak ni onaj koji je išao s njim. Jedini svjedok koji je gledao kako se ljudi iskupljaju na prvi vašar danas je Čamdžića kuća, dublje starine Puračić nema.

Može se Puračić pohvaliti i da se prva kugla u Bosni zakotrljala baš ovdje. Historija kazuje da su Austrijanci, čim su došli u Bosnu, dolje, na obali Spreče, izgradili pilanu. Švabu, vlasnika, narod je nazvao Tuponja, te ga je i historija upamtila tako. Kažu da je pored pilane izgradio barake za radnike iz Slovenije i Austrije, a sred njih kuglanu. Ubrzo je zvuk kotrljajuće kugle osvojio mnoge mladalačke uši, pa se kuglalo bez prestanka, u tri smjene, kao u pilani. Mora da su i ovdje, u ovoj kući, u praskozorje potmulo škriputale šarke na vratima koja je otvarala ruka puna strepnje što se valjala u nekom od mlađahnih Čamdžića koji se polupijan, pregladnio, na prstima, prikradao do boščom pokrivenog sahana u koji mu je mati ostavljala večeru, i to kradomice, da ne vidi otac, jer on nije blagonaklono gledao na tu lakrdiju s kuglama koje je donio Švabo i zarazio omladinu i butum cijelo selo.

Ustvari, Puračić više nije bio selo. Uskoro je od Tuzle povučena pruga. Iz ove kuće mogao se vidjeti dim koji bi, kuljajući iz crnog ćire, ovio cijeli kraj. Onaj koji bi, čibučeći, sjedio uz pendžer, ovdje, na čardaku, kada bi začuo prodornu pisku lokomotive, mahinalno bi potegnuo rukom prema džepiću na prsluku i izvadio sahat jer se sada tako određivalo vrijeme između dvaju ezana s munare drvene džamije izgrađene, kažu, još 1672. godine. U Tuzlu, i u Doboj, i za Sarajevo, sada se išlo vozom, a Puračić je proglašen općinom, protegla se ona od Spreče do Krivaje i skroz do obronaka Konjuha pa joj pripao i teritorij današnjih Banovića. Trgovina se ubrzala pa su i u Čamdžića kući začandrkali porculanski tanjiri, jer je najstariji, glava ove kuće, napokon popustio pod pritiskom ženskadije koja je oči sve više okretala i povodila se za suprugama carskih oficira i službenika, sanjajući o raskošnim haljinama, šeširima s velom i pomadama koje mirišu na lavandu, ali sofra da se zamijeni sa stolom – e to jok, za njegova života to se među zidovima ove kuće gledati neće.

Nažalost, od one džamije izgrađene od hrastove japije danas je ostala samo priča. A i ona je, onakva, s bogatim rezbarijama, kako se priča, svjedočila bogatstvu Puračića kroz stoljeća. Kazuje se da je bila tako prostrana da je mogla primiti više i od 200 vjernika. Nakon 249 godina i milione namaza, odlučeno je da se sruši, a na njenom mjestu da se ozida džamija s vitkom munarom. Kakve su misli prolazile kroz glavu onome koji je sjedio uz prozor ovdje na čardaku i gledao kako najamni radnici odvaljuju daske i ruše munaru i skidaju šindru s krova džamije u kojoj je bezbroj puta klanjao i čiji mu se miris zavukao duboko pod kožu? Je li i najskrovitijom mišlju pomislio na to kako je i ova kuća dotrajala i kako bi je trebalo zamijeniti s jednom od onih modernih koje niču u čaršiji, zidaju ih opekom, a krovove prekrivaju limom i crijepom?

Četrnaest godina prije toga, poneseni hukom modernog vremena, koje se pokazalo plodnim za razvoj vještih trgovaca, pravoslavci su srušili drvenu crkvu u kojoj se Božija služba nije odvijala ni punih petnaest godina. Kažu da se nalazila u srpskoj varoši koja je brojala desetak kuća i da je bila skromna, bez ornamenata. Izgradnju današnje crkve, ili Hrama sv. Ilije Proroka, finansirao je bogati Dimitrije Starčević, a radove je izvodio majstor Gavro Gajić. Hram je dovršen 1903. godine. Preživio je tri rata i ni u jednom nije oštećen, tek su Austrijanci pred kraj Prvog svjetskog rata skinuli zvono i pretopili ga u top. Među stručnjacima i ljubiteljima starine nadaleko se hvali unutrašnja ornamentika: drveno raspelo na zvonolikom postolju, drveni ikonostas s četrnaest slika rađenih uljem na platnu i tron u čijem je naslonjaču ikona Svetog Save prikazanog kao sijedog starca, a na sjedištu kompozicija koja prikazuje sv. Iliju Proroka kako raširenih ruku stoji u dvokolici koju vuku konji propinjući se k nebu. Zahvaljujući ovom hramu, Puračić se danas može pohvaliti s dva nacionalna spomenika.

Šta se u ovoj kući govorilo i o čemu se mislilo kada je rušena drvena crkva i građena nova od opeke, s modernom fasadom i krovom? Ta, ko će to znati… Ali jedno je očito: ovdje se opiralo novinama, a ljudi koji bi se rađali u njoj i provodili ovdje cijeli svoj život tako duboko saživljavali bi se s njenom ugodom, mirisima i glasovima da nikako nisu mogli zamisliti život u modernoj kući sa zidovima od opeke. Jer, da nije bilo tako, ni ona ne bi dočekala današnje doba, kao što ga ne dočekaše drvena džamija i crkva. Sve okolo preoblikovali su nemilosrdni dlanovi vremena, ali ova je kuća ostajala ista, ukorijenjena u starinu, da poput kakvog nijemog svjedoka bilježi te mijene koje su donosile plime novih društvenih i političkih uređenja i nove ideologije koje su bezobzirno crtale svoje znakovlje po obrisanim znakovima onih ideologija što su prije njih nastojale usmjeravati život u pravcu koji se činio ispravnim njihovim zagovornicima. Ona je samo svjedočila, a i danas samo to čini.