U radnju je zakoračio povisoki bradati deba u kožnoj jakni sa zlatnim lancem oko vrata. Brzim koracima prišao je pultu gurajući usput sve ostale kupce kao bilijarske kugle. “Pa đe si ti, evo čeka te panja odjutros”, reče mu prodavačica. Deba zgrabi hljeb, odgrize vrh zubima i kroz zalogaj podviknu: “Nemam sad para, platit ću ti sutra”
, koje se od pribadača nisu najbolje razaznavale. S kasom je uvijek bilo nekih problema, zato su u nju stalno udarali. Poslije se pokvarila pa je više nisu ni koristili osim za držanje para.</p>
<p>Bio sam klinac i plašio sam se glasa prodavačice. Njene zelene i opake oči šarale su naokolo u potrazi za nekim znakom smirenja i olakšanja koji nikako nisu dolazili. Manično je zatezala struk i podizala brushalter, pogotovo kada se morala saginjati i uz psovke s dna frižidera dohvaćati mlijeko ili rezati parizer. Čiko ispred mene gurao je kupljene proizvode u plastičnu kesu, uzimao kusur, a ja sam se znojio. U sebi sam ponavljao riječi koje trebam izgovoriti, pokušavao zapamtiti sve što je bilo na listi da ne bih morao čitati s cedulje, što bi moglo možda izazvati dodatnu nelagodu, usporiti čitav proces, dodatno uznemiriti prodavačicu i time povećati neprijatnost koju sam osjećao.</p>
<p>“Dobar dan!”, rekao sam stidljivo. “Imate li…” – “NEMA!!!, prekinula me je usred riječi, a noge su mi se ispod koljena iste sekunde odsjekle. “Hljeba nema!”</p>
<p>Pogled mi je pao na štruce poredane na polici, ali se nisam usudio upitati kome su namijenjene. Od straha sam zaboravio šta još trebam kupiti pa sam pogledao u cedulju. Taman kad sam htio poručiti sljedeću stvar, prodavačica mi je brzim pokretom istrgla papir iz tuke i kolutajući očima počela prikupljati sve po listi. Stajao sam skamenjen čekajući da se stvar što prije završi. U radnju je zakoračio neki povisok bradati deba u kožnoj jakni sa zlatnim lancem oko vrata. Brzim koracima prišao je pultu gurajući usput sve ostale kupce kao bilijarske kugle. “Pa đe si ti, evo čeka te panja odjutros”, reče mu prodavačica. Deba zgrabi hljeb, odgrize vrh zubima i kroz zalogaj podviknu: “Nemam sad para, platit ću ti sutra!”</p>
<p>“Evo ti kesa!”, dodade mi prodavačica sve namirnice osim hljeba kojeg “nije bilo”. Dao sam joj novčanicu od 10.000 dinara, ona je nešto promrmljala, promeškoljila dno od kase gdje su obično odlagali krupnije novčanice i vratila mi kusur. Od teške neprijatnost više je nisam smio pogledati u oči. Mahinalno, bez gledanja, zgrabio sam kusur i strpao ga u novčanik. Brže-bolje izletio sam napolje, prešao ulicu kako treba, dogegao se do kuće s cekerom u kojem nije bilo hljeba.</p>
<p>“Šta je ovo?”, upitaše me roditelji. Kusur je bio mnogo kraći od očekivanog. Moja je neprijatnost eksplodirala, a ispod mene se ukazala provalija bez dna. Više nisam znao šta je gore: prodavačica (aždaha) ili pridike. Nabrzinu sam smislio priču kako sam zastao s drugarima da zamijenim sličice, da mi je pritom ispao iz džepa novčanik i da je “neko od raje” izvukao pare prije nego što mi je vratio novčanik. Bilo mi je lakše slagati nego se suočiti s istinom.</p>
<p>Trideset godina poslije, išao sam New Yorkom u potrazi za sijalicama. Ušao sam u samoposlugu i kupio štedne neonke, dosta skuplje od onih običnih. Vratio sam se kući, uzeo prvu sijalicu i uvrnuo je. Pritisnuo sam na prekidač, kad ono – ništa. Uzeo sam sljedeću. Radila je. Požalih se supruzi da jedna od sijalica ne radi.</p>
<p>“Pa ništa, ako ne radi, idi nazad u radnju i vrati je.” Ja se tu skamenih. Čuj, ja da se vratim u radnju i da tražim pare natrag.</p>
<p>“Da!”, kaže ona. “Vrati se i uzmi svoje pare.” Tada sam shvatio da ona to ozbiljno misli. Krenuše me oblijevati hladne vode. Ko će se vraćati na noge prodavačici.</p>
<p>“Ma zašto ti ne odeš, imam posla preko glave”, slagah. Ona podiže pogled s knjige koju je čitala i reče: “Pokupi se fino pa zamijeni sijalicu i uzmi pare nazad. Svakako ideš tim putem svaki dan.” Pokušao sam napraviti još par finti, ali nijedna nije upalila.</p>
<p>Prilazio sam lagano prodavnici. Ušao sam unutra u svoj svojoj neprijatnosti, spreman na novo poniženje. Ljepuškasta prodavačica bila je raspoložena i prema mušterijama se odnosila s poštovanjem. Red ispred mene se topio i konačno sam skrušen došao na red.</p>
<p>“Dobar dan, što želite”, upitala me je preko osmijeha. “Kako vam mogu pomoći?”</p>
<p>“Ja… ja bih… htio… (gulp)… da… vratim ovu sijalicu… ne… ne radi… ako je to ikako moguće… oprostite…”, odgovorio sam tiho očekujući uobičajeni udarac sjekirom u vrat.</p>
<p>“Kako da ne! Imate li račun?”</p>
<p>“D… d… da… imam…”</p>
<p>Izvadih račun iz novčanika znojavom rukom i pružih joj. Ona ga uze, otipka nešto, zatim skenerom očita bar kod na proizvodu, izbroja pare i stavi ih na pult ispred mene: “Have a nice day!!!”</p>
<p>Vratio sam se kući s neviđenim olakšanjem, pun samopouzdanja. Ponosno svojoj supruzi ispričah kako sam uspješno vratio sijalicu. Umjesto Nobelove nagrade koju sam očekivao za svoje ogromno psihološko dostignuće, dobih na poklon pogled i jedno jedino: “O.K.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Nesanica se ne liječi pretresanjem starih kutijaSljedeći članak
ŽIVOT I/ILI SUŽIVOT
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo