Nema mnogo smisla potcjenjivati uspjeh Nacionalnog saveza u Ankari i Istanbulu, kako zbog “simbolične geografije”, tako zbog realnog značaja tih metropola. Međutim, isto tako ih ne treba precjenjivati. Naprimjer, ako za gradonačelnika Ankare bude proglašen CHP kandidat Mansur Yavaş, ne bi se smjelo izgubiti iz vida da je, od 25 općina glavnog grada, vlast u 19 pripala AKP-u, a samo tri CHP-u

Piše: Bojan BUDIMAC

Dok pišem ove redove, utorak 2. april, službeni rezultati lokalnih izbora u Turskoj nisu poznati. U redovnim prilikama obično nema (velike) razlike između preliminarnih i zvaničnih rezultata. Međutim, kada se u megalopolisu (Istanbul) s 10.570,939 glasača razlika između vodećih kandidata svede na nekoliko hiljada glasova, to nisu uobičajene okolnosti. Kada je o sudbini izbora u Ankari i Istanbulu riječ, stvar je u rukama Visoke izborne komisije, koja je primila žalbe Partije pravde i razvoja (AKP). Zvanični rezultati, ako u međuvremenu neko od vodećih kandidata ne prizna izborni poraz, najvjerovatnije neće biti poznati ni kada ovaj broj Stava bude u prodaji.

No, to ne smeta stranoj i dijelovima turske štampe da dodjele Ankaru i Istanbul opoziciji i pomalo orgijastički slave njenu “pobjedu”. Uz minimalne izmjene, zapadni mediji mogli bi reciklirati tekstove (pune seirenja) iz juna 2015. godine, kada su (ti isti zapadni mediji) gubitak nekoliko procenata na parlamentarnim izborima proglasili “presudnim porazom” AKP generalno i predsjednika Erdoğana posebno. Površnost tih ready made analiza već novembra te 2015. godine pokazala se beznadežno pogrešnom. Međutim, lekcije nisu naučene i teško da će ikada biti, tako da rezultati lokalnih izbora u Turskoj (opet) služe da se proglasi “pobjeda” opozicije i “poraz” AKP generalno i predsjednika Erdoğana posebno (ponavljanje namjerno).

Pritom je najpatetičnija teza o “referendumu” o Erdoğanovoj vlasti. Hem su svi izbori i referendumi (petnaest komada) od novembra 2002. proglašavani “referendumima”, hem u ovoj posljednjoj instanci – baš kao i na ovim prije toga, ako se gledaju konkretne brojke, a ne geografska simbolika – opozicija na njima nije pobijedila. Jednostavno rečeno, na nivou zemlje Narodni savez, odnosno savez AKP i Partije nacionalističkog pokreta (MHP), osvojio je (opet) većinu od 51% – AKP 44,4%, a MHP 7,2%, što čini 51,6%, da budemo precizniji.

Nasuprot tome, Nacionalni savez, odnosno onaj njegov zvanični dio – Republikanska narodna partija (CHP) i Dobra partija (İP) – osvojila je 37,6%. CHP je osvojio 30,1%, a İP 7,5%. Čak i kada se dodaju nezvanični dijelovi ovog besprincipijelnog saveza, tzv. “kurdska” Demokratska partija naroda (HDP), s njenih 4,2% i Saadet partija (SP) s njenih 2,7%, to je tek 44,5%. Referendum? Pa ako je i referendum, to je uvjerljiva pobjeda. Uvjerljivija od mnogih EUropskih referenduma, uključujući i famozni “Brexit”.

KOME SU “PRIPALE” ANKARSKE I ISTANBULSKE OPĆINE

Nema mnogo smisla potcjenjivati uspjeh Nacionalnog saveza u Ankari i Istanbulu, kako zbog spomenute “simbolične geografije”, tako zbog realnog značaja tih metropola. Međutim, isto tako ih ne treba precjenjivati.

Naprimjer, ako za gradonačelnika Ankare bude proglašen CHP kandidat Mansur Yavaş, ne bi se smjelo izgubiti iz vida da je, od 25 općina glavnog grada, vlast u 19 pripala AKP-u, dok je partiji koja ga je kandidirala (CHP) pripalo svega tri (i brojem 3) – slučajno isti broj koji je osvojio MHP. Dakle, devetnaest + tri = dvadeset dvije ankarske općine u kojima će vlast obnašati Narodni savez, naspram tri u kojima će to isto činiti Nacionalni savez i. e. CHP. Stvar s gradskom skupštinom stoji slično. AKP s 42% dominira tim tijelom, a kada se doda drugi član Narodnog saveza (MHP), taj je procent 48%, što čini solidnu (relativnu) većinu. Nacionalni savez, pak, (zvanični dio CHP + İP) osvojio je 45%, a ako mu se doda nezvanični član besprincipijelne tajne koalicije, HDP s 1,1%, to je opet manje.

Drugim riječima, Mansur Yavaş (ako bude proglašen pobjednikom) neće imati mnogo prostora da se, najblaže rečeno, razmaše kao gradonačelnik Ankare. Malo grublje, neće moći prstom mrdnuti bez podrške Narodnog saveza. Zašto su ti “detalji” zanemareni u stranoj štampi, a dio ovdašnje trudi se da ih “zaboravi”, možete sami zaključiti. Bitno je ispinovati stvar u smjeru “presudnog Erdoğanovog poraza”, a činjenice su u spinovanju u desetom planu.

Istanbul nije mnogo različita priča. Od 39 istanbulskih općina, vlast u svega 15 pripalo je CHP-u ili Nacionalnom savezu, dok je u ostalih 23 pripala AKP-u i u jednoj MHP-u. Gradska skupština daje malo kompliciraniju sliku, u kojoj Narodni savez ima 47,69%, a zvaničan Nacionalni savez 42%. Stvari se kompliciraju dodatno kad se dodaju nezvanični dijelovi Nacionalnog saveza – HDP s 4% i Saadet partija s 2,6%. Međutim, u toj skupštini s 1,2% bit će i Velika partija unije (BBP), koja je, ideološki gledano, bliska kako MHP-u, tako i AKP-u, odnosno neka je vrsta amalgama tih dviju partija.

Ironija eventualnog razvoja situacije u kojoj Nacionalni savez osvaja gradonačelnička mjesta u Ankari i Istanbulu, a istovremeno ne i vlast u većini općina i većinu u gradskim skupštinama jeste da su upravo protivnici predsjedničkog sistema glasali za njega (Nacionalni savez). Naime, sva je prilika da će se (ako budu proglašeni) njihovi kandidati suočavati sa sličnim problemima blokade kakvim je bio sklon sistem “stare Turske” na nivou zemlje. Te blokade neće se dešavati ako naprasno nauče da rade u korist naroda, ali ja ne bih zadržavao dah. Postoji videoklip u kojem Mansur Yavaş prije prethodnih lokalnih izbora (2014), koje je izgubio, “objašnjava” zatvorenom krugu saradnika da usluge gradske vlasti neće dobiti općine koje nisu glasale za njega. Čisto sumnjam da se taj mentalni sklop može promijeniti. A i Yavaş i İmamoğlu na mene ostavljaju utisak ljudi koji su u stanju da pokvare i čekić, što ne govori ništa o njihovoj bezazlenosti – naprotiv.

Na nivou zemlje AKP osvojila je vlast u 778 općina, uključujući 16 velikih gradova, što čini 56% od svih općina Turske. Teško da se to može podvesti u rubriku poraz. “Imali smo neke dobitke i neke gubitke, a dobici i gubici dio su demokratije”, rekao je predsjednik Erdoğan tokom tradicionalnog govora s balkona sjedišta AK partije u Ankari.

Generalno, ovi izbori bili su neobični. Neobični po tome da je mnogo općina i gradova izmijenjalo partije na vlasti. Neobični po tome da je na izuzetno mnogo mjesta (uključujući i Istanbul) potrebna fotofiniš mašina da se utvrde rezultati.

KURDI VEĆINOM UZ AK PARTIJU

Jedna od stvari koja će biti svjesno ignorirana od stranih medija jesu izborni rezultati na jugoistoku zemlje, koji su po ko zna koji put pokazali da HDP, “prodavana” u inostranstvu (i dijelu ovdašnje javnosti) kao “kurdska”, nema tapiju na kurdske glasove. Pobjede AKP-a u provincijama Şırnak, Bitlis i Ağrı i preuzimanje njih od HDP-a to najjasnije pokazuju. Mislim, to i najveći duduk glede turske političke stvarnosti vidi “iz prve” na onim mapama s provincijama u partijskim bojama. Ono manje vidljivo jesu detaljniji rezultati koji (opet po ko zna koji put) pokazuju da je AKP najveća “kurdska” partija u Turskoj i da unutar provincija koje su pripale HDP-u itekako ima općina koje su pripale AKP-u. U svakom slučaju, teško da će snimci Kurda koji slave pobjede AK partije u Şırnaku, Bitlisu i Ağrıju obići svijet (s preciznim opisom šta je na njima).

Važnost tih pobjeda nemoguće je precijeniti, jer HDP kao političko krilo PKK-a ne samo da hoće da uzme tapiju na kurdske glasove nego i na teritoriju jugoistočnih provincija. Predizborna izjava kopredsjednika HDP-a Sezaija Temellija (koji, uzgred rečeno nije Kurd), “Mi ćemo osvojiti Kurdistan, a na zapadu ćemo učiniti da AKP i MHP izgube”, pokazala se kao loša kalkulacija iz jednostavnog razloga što je HDP bez nasilja PKK-a relativno slaba politička opcija koja privlači kurdske ultranacionaliste, turske salonske ljevičare i liberale.

Kada se pogledaju procenti koje je HDP dobio na nacionalnom nivou na ovim izborima, može se bez muke zaključiti da je ta partija najveći gubitnik. Međutim, kao prvo, treba imati u vidu da ovo nisu bili parlamentarni izbori, kao drugo, da je HDP bio dio tajne (besprincipijelne) koalicije, da nije imao kandidate na zapadu zemlje te da su glasovi njihovih pristalica napuhali izborne rezultate CHP-a, İP i u nekim provincijama Saadet partije.

Druga čuvena predizborna izjava spomenutog kopredsjednika HDP-a Temellija jeste: ako Yavaş i İmamoğlu osvoje Ankaru i Istanbul, to će biti zahvaljujući glasovima HDP‑a, te da će narečeni (parafraziram) biti dužni. To nas dovodi do pitanja opstanka, toliko diskutiranog u predizbornoj kampanji. Prema tvrdnjama ministra unutrašnjih poslova Suleymana Soylua, više od trista kandidata Nacionalnog saveza za gradske i općinske skupštıne imaju, najblaže rečeno, nezdrave odnose s terorističkim grupama koje operiraju u Turskoj, a najviše s PKK-om. Neki su bili i krivično gonjeni, za neke su istrage i/ili sudski procesi u toku. Kao digresiju, moram napomenuti da su kriteriji za izborne funkcije na lokalnim izborima mnogo niži od parlamentarnih te da formalno‑pravno ljudi koji su, naprimjer, svojevremeno bacali molotovljeve koktele na policiju i/ili vojsku na demonstracijama “HDPKK-a”, ako nisu osuđeni za teža krivična djela, mogu biti birani na lokalnim izborima.

E sad, tvrditi da to punjenje lista kandidatima kojima je PKK tako drag nije ustupak, ili cijena koju su CHP i İP imale ispuniti da bi zauzvrat dobili glasove HDP-a, baš kao što je Temelli rekao, te da je sve to “slučajnost”, mnogo je više od potcjenjivanja inteligencije. Infiltracija PKK-a u CHP, pri čemu je HDP “samo” prijenosni mehanizam, ne bi trebala začuditi eksperte za tursku politiku. Naime, prethodni dugogodišnji lider CHP-a Deniz Baykal ukazivao je na brisanje jasnih granica između CHP-a i HDP-a još prije tri godine. Podsjećanja radi, Baykal je sklonjen spletkom terorističke organizacije gülenista (FETÖ) 2010. godine.

IZBORNE KRAĐE

Ne treba sumnjati da će u narodnom periodu AKP do detalja izanalizirati rezultate izbora i, shodno tome, napraviti potrebne korekcije i korake. U svakom slučaju, rezultati koje je ova partija pokazala poslije sedamnaest godina na vlasti nisu poraz zbog kojeg bi njene pristalice trebale očajavati, biti ljuti ili bilo šta slično. To je jedna od bitnih poruka koje je Erdoğan uputio s balkona u Ankari.

No, ja bih stavio akcent na riječ rezultati. Pritom mislim na rezultate poštenog brojanja.

Kada je Binali Yıldırım proglasio pobjedu 31. marta oko 23 sata, učinio je to na osnovu rezultata partijske kontrole izbora. Poslije sedamnaest godina i petnaest izbora / referenduma to nije neiskusan tim, a čak i svi prisutni u inače više nego za CHP navijačkom studiju CNN-Türka saglasili su se da Yıldırım nije osoba koja bi bez “tvrdih” podataka uletjela u neki avanturizam prerano proglašavajući pobjedu.

Međutim, svjedoci smo da je i İmamoğlu proglasio pobjedu nekih 12 sati poslije, tvrdeći da je dobio izbore u Istanbulu s oko 22 hiljade glasova razlike.

Šta se tačno desilo, utvrdit će, nadajmo se, Visoka izborna komisija. Binali Yıldırım ukazao je u izjavi za novinare sljedećeg prijepodneva na visok broj nevažećih listića i inžinjerski (što je njegov stil) dodao: da je samo jedan glas po glasačkoj kutiji pogrešno brojan, to bi bilo više od razlike o kojoj govori İmamoğlu. Naime, na izborima u Istanbulu bilo je 31.136 glasačkih kutija.

Popodne 1. aprila novinarima se obratio predsjednik AKP provincije Istanbul Bayram Şenocak i ukazao na primjere beskrupulozne manipulacije: Glasovi za Yıldırıma izbrojani iz određene kutije na izvještaju s izbornog mjesta volšebno su pripisani İmamoğluu. “Imamo takvih primjera mnogo”, rekao je. U kombinaciji s 320.000 nevažećih listića, vjerovatnoća da je na djelu pokušaj prevare nije mala. Naime, napraviti glasački listić nevažećim uslijed kompliciranog procesa u kojem listići, koverte moraju biti ispečatirani od različitih instanci izbornog procesa (svojevremeno sam pisao detaljno o tome) vrlo je jednostavno. Dovoljno je ne udariti pečat, a toj je mahinaciji CHP sklon.

No, kako bilo, na izbornoj komisiji je da utvrdi šta se zaista zbilo, kako u Istanbulu, tako i u Ankari.

ČIJI SU MEDIJI

Ono što ovi izbori definitivno potvrđuju, a to će također biti ignorirano u inostranstvu, jeste činjenica da je blebetanje o neslobodi medija koje “Erdoğan drži pod apsolutnom kontrolom” samo to – blebetanje. Blebetanje Evropskog parlamenta, “Freedom Housea” i sličnih “nezavisnih” organizacija koje sve rade u interesu, pa što ne reći, zapadnog imperijalizma.

Ako je Ekrem İmamoğlu, kojeg ni likom ni imenom nije prepoznavalo ni 5% stanovnika Istanbula devedeset dana prije izbora, unatoč činjenici da nije ništa korisno učinio ni za općinu u kojoj je bio predsjednik, došao u poziciju da bude (ne)ozbiljan rival Binaliju Yıldırımu, koji je toliko mnogo učinio za Istanbul i cijelu zemlju u posljednjih četrdeset godina (nepotrebno je reći da bi se teško našao stanovnik Turske koji ga ne prepoznaje i likom i imenom), pričati o Erdoğanovoj kontroli medija više je nego besmisleno.

Isto važi i za slučaj Mansura Yavaşa. Ako su anti-AKP mediji mogli da ignoriraju, izbijele i retuširaju kriminalne radnje dostojne dona Vita Corleonea, poput prijetnji prevarantu koji ga je prevario, a koje je (da apsurd bude veći) priznao na TV-u s nacionalnom pokrivenošću, onda se može zaključiti da su oni (anti-AKP mediji) i dalje moćniji od onih koji se smatraju pro-AKP i/ili onih koji se hine neutralnim.

Završio bih uzdahom olakšanja što je Seyfettin Yıldırım, kandidat CHP-a za istanbulsku općinu Çekmeköy, izgubio izbore (naravno, od AKP kandidata). Video “prezentacije” njegovog genijalnog “projekta” postigao je čak i određenu viralnost na društvenim mrežama. Okupljenim pristalicama s krova izbornog autobusa obećavao je: “Napravit ćemo narodne apoteke! Skupit ćemo od građana lijekove koje nisu iskoristili, lijekove kojima je prošao rok trajanja i davat ćemo ih besplatno onima kojima trebaju.” Izbornim porazom spasao je od trovanja nepoznat broj ljudi. No, šalu (?) nastranu, to je perfektna ilustracija CHP-ovog mentalnog dometa.

Bez obzira na ishod natezanja oko izbora u Ankari i Istanbulu, pobjeda AKP i Narodnog saveza velika je i čista. Naslovi tipa “Erdoğan izgubio kontrolu nad…” hem nisu tačni, hem je neće umanjiti.