Gledao sam u njene male, nejake šake kojima me je onako snažno podigla ispod nogu pobješnjele rulje i, odjednom, obuze me zebnja i strah. – Zašto si rekao ono u parku? – upita gledajući me mirno u oči. – Morao sam. Sve što je rekao potpuna je laž. – Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti! – Da, mogao sam. – Sreća tvoja da sam bila ondje! A tvoj je istup koliko ispravan toliko i glup! Ovdje nisi siguran, moraš odmah otići

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Čitam A. liriku napisanu na poleđini računa iz marketa. Tipično za nju. Znala je, u bojazni da joj ideja ne pobjegne, napisati pjesmu na bilo čemu, a potom, nezadovoljna napisanim, zgužvati je i baciti. Ipak, ovu sam, srećom, sačuvao:

O, čovječe, budi oprezan!

Nikad nećeš – prije no što bude kasno,

saznati u čijoj si mreži slučajnog pamćenja ostao.

Izdan znakom dragocjene ti slobode,

krivo protumačene

srcima vojske licemjera.

 

Dakle, tako – rekoh poluglasno. Ovako žive i skončavaju, pokošeni bolešću, bešćutnošću i smradom ljudskih pogani, oni koji su od života željeli tako malo, oni koji ovom svijetu, zapravo, nikad nisu ni pripadali. Tako dakle.

Te noći usnio sam grozomoran san.

U prostranom, meni nepoznatom parku, ugledao sam ogromnu masu ljudi okupljenu oko nekog čovjeka koji je s kamenog postolja držao vatreni govor i svako malo bivao prekidan aplauzima i uzvicima odobravanja. Otmjeno odjeven, tvrdih crta lica na kojem su se isticale ledeno hladne sive oči, zadovoljno se smješkao i nehajnim pokretima ruke pozdravljao one najgrlatije u publici.

– Vrijeme je – povika govornik kroz zaglušujuću buku – vrijeme je da promijenimo ovaj svijet sazdan od patnje, tuge, nepravde, mržnje! A kako?! Vi se pitate kako?! Reći ću vam: slijedite mene! Podarit ću vam lijek za sve vaše patnje, uništit ću nepravdu i mržnju, jer ja sam istina i ljubav! Samo ja! Podarit ću vam obilje koje ni sanjali niste i otkrit ću vam novi svijet lišen smiješnih vrijednosti koje nosite kao težak i nepotreban teret!

Masa je klicala i odobravala, a ja sam govorniku prilazio sve bliže.

– Slijedite me – nastavljao je – i ja ću vaše neizvjesno sutra učiniti bezbrižnim još danas! Slijedite me i ja ću…

– Lažeš, gade, lažeš – povikao sam iz sveg glasa i žamor je umah prestao, a sva su se lica okrenula prema meni. Tišina je kratko trajala. Nakon prvobitnog šoka, rulja je ponovo zaurlala i bijesno, poput stampeda, potrčala ka meni. Nisam ni pokušao bježati. Začudo, nisam se ni uplašio. Samo sam prošaputao: “Gotovo je.”

Prije no što sam od prvih udaraca pao na zemlju, vidio sam kako se kroz gomilu žustro probija starija žena i čas molećivim, čas zapovjednim glasom neprestano uzvikuje:

– Ne, ne, pustite ga! Ne smijete ga povrijediti! Bolestan je, ne zna šta govori! Ne smijete bolesnog čovjeka povrijediti! Sklonite se, ostavite ga!

Rulja je zastala kao hipnotizirana, a ona me snažnim rukama podiže i hitro izvede iz parka. Uskim i pustim ulicama, bez ijedne izgovorene riječi, stigli smo do neke kuće. Ušli smo u prostrano i lijepo uređeno dvorište, a ona mi reče da sjednem za baštenski sto i sačekam. Ruke su mi drhtale i htjedoh zapaliti cigaretu, ali pepeljare nije bilo. Nervozno sam se okretao tražeći pogledom pepeljaru, praznu konzervu, bilo šta, ali ne nađoh ništa. Sve naokolo bilo je nestvarno uredno i čisto, pa, postiđen neprikladnom željom, brzo vratih cigarete u džep.

Žena se pojavi noseći poslužavnik s kahvom i sokom. Sjela je, šutke točila kahvu i tek tada sam je pažljivo osmotrio. Kratka sijeda kosa, sitne, mrežaste bore oko smeđih očiju, male šake osute staračkim pjegama… Gledao sam u njene male, nejake šake kojima me je onako snažno podigla ispod nogu pobješnjele rulje i, odjednom, obuze me zebnja i strah.

– Zašto si rekao ono u parku? – upita gledajući me mirno u oči.

– Morao sam. Sve što je rekao potpuna je laž.

– Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti!

– Da, mogao sam.

– Sreća tvoja da sam bila ondje! A tvoj je istup koliko ispravan toliko i glup! Ovdje nisi siguran, moraš odmah otići!

– Kamo? Ne znam ni gdje sam! I, konačno, ko si ti?

– Vrati se ondje odakle si pobjegao, a ko sam ja, to uopće nije bitno!

– Ali, odakle sam pobjegao?

– Iz Tuzle!

– Nisam pobjegao iz Tuzle!

– O, da, jesi! I nije ti prvi put! A sada idi! Traže te i brzo će doći!

– Ali, bar mi reci…

– Požuri, idi! Nemaš mnogo vremena!

Izašao sam na ulicu i krenuo suprotno od smjera kojim smo došli. Ubrzo sam izbio na mali trg oivičen dvospratnim kamenim kućama i s fontanom u središtu iz koje su šikljali snažni mlazovi vode. Sve je bilo pusto. Tek tada se sjetih da od događaja u parku nisam vidio nigdje nikoga. Sjeo sam na ivicu fontane, umio natečeno lice i tromim koracima krenuo dalje. Iznenada, iz jedne od uličica koje su se lepezasto širile uokolo, pojavila se velika grupa ljudi.

– Eno ga, eno ga, za njim – zaurla jedan od njih.

Potrčao sam, napravio nekoliko koraka, ali naglo otežale, olovne noge nisam mogao više pomjeriti. Okrenuo sam se, pogledao u njihova izobličena, izbezumljena lica i, uz težak uzdah, probudio se potpuno mokar.

– Sve je u redu, sve je u redu – mrmljao sam u bradu, brisao mokrom majicom znojno lice, a zapitanost “u čijoj sam mreži slučajnog pamćenja uhvaćen ostao”, šta li mi ovaj i ruhani i šejtani san poručuje, bistrila se i razbistrila. Sve mi bi jasno: moj san, to sam ja, pravi ja.