Isprva, kahva nije previše impresionirala Evropljane. Putnici na istok žalili su se na njezin ukus i efekte koje je izazivala. Krajem 17. stoljeća zabilježene su i prve rasprave o kahvi u kojima se evropski konzumenti upozoravaju na nju i preporučuje im se da je uzimaju s velikim oprezom. Međutim, oni koji su putovali na Orijent u 16. stoljeću donosili su priče o čudesnom crnom napitku. Godine 1582. liječnik iz njemačkog Augsburga piše o njezinom učinku nakon svog putovanja na Bliski istok. Izvjesni mletački trgovac osjeća da bi kahva mogla biti dobar poslovni potez i početkom 17. stoljeća donosi kahvu u Veneciju. Godine 1647. u Veneciji je otvoren Café “Florian”. Već 1652. London ima svoju prvu kafanu, 1671. otvara se jedna u Marseilleu, a zatim 1673. u Bremenu, 1677. u Hamburgu i 1683. u Beču. Kafane brzo postaju omiljeno mjesto susreta umjetnika i naučnika
</strong></em></p>
<p>Stoljećima je kahva omiljeni napitak u Bosni i Hercegovini. Prošle smo godine uvezli i polili 23.096,296 kilograma kahve vrijedne 117.510,642 maraka. Uvozimo prženu ili sirovu, s kofeinom ili bez njega, u ljusci ili u filteru, instant ili njezine suplemente. Prije nekoliko godina bila je popularna reklama za kahvu u kojoj je stajalo kako bez nje nema priče. Ali nismo, iako su podaci ponešto stariji, toliko veliki ispijači kahve kakvim se smatramo. Daleko ispred nas su Holanđani, pa Finci, Šveđani, Danci, Nijemci. U Evropi smo, po tim podacima, na 24. mjestu. Na svijetu najmanje kahve popiju Nigerijci.</p>
<p>Ljubav čovječanstva i kahve počela je u 13. stoljeću u Etiopiji. Odatle su je nomadi, koji su žvakali bobice kako bi ostali budni čuvajući stoku, donijeli u Jemen. U toj je zemlji kahva kultivirana i dobila je ime “qahwa”. Raširila se nakon što ju je sufijski mistik Al-Šadili promovirao zemljom, tvrdeći kako mu ona pomaže da provede mnogo više vremena u molitvi i kontemplaciji.</p>
<p>Tvrdile su sufije i kako im ona pomaže da što lakše prebrode poteškoće koje je u ta doba sa sobom nosilo hodočašće u Meku. Kahvu su brzo raširili nomadi, a iz Jemena potječe i njeno ime koje se raširilo svijetom. Riječ <em>qahwa</em> na turskom je postala <em>kaveh</em>, a onda na holandskom <em>koffie</em> prije nego što je postala <em>coffe</em> na engleskom. Holanđani su bili ti koji su prokrijumčarili sjeme kahve iz Jemena u Evropu.</p>
<p>Kahva se prvi put pojavljuje u arapskim rukopisima iz 15. stoljeća. Jemenski sufijski mistici u kahvi nisu uživali onako kako mi u njoj uživamo danas. Okupljajući se, jeli su “kizh”, sirove bobice koje su zalijevali vrelom vodom. Jemen je stoljećima bio jedini proizvođač kahve na svijetu, a iz Jemena je zrno stiglo do Arapskog poluotoka, Otomanskog carstva i Perzije krajem 15. stoljeća.</p>
<p>Muslimanski su učenjaci tog vremena raspravljali o tome je li novootkrivena biljka medicinski preporučljiva i vjerski podobna, da li je njezina konzumacija grijeh poput upotrebe alkohola, opijuma ili hašiša. Godine 1511. vlasti Meke odlučile su zabraniti kahvu. Piće je, naime, izazivalo nesanicu, uzrokovalo glavobolje i, navodno, dovodilo do nemoći. U praksi, međutim, zabrana nije uspjela jer je kahva već postala iznimno popularna. U Kairu je kahva zabranjena 1532. godine, međutim, zabranu su poštovali samo ultrareligiozni, konzervativni imami.</p>
<p>U Egiptu ili Siriji osmišljene su tehnike prženja kahve kakve prakticiramo i danas, a sve kako bi se ublažio njezin gorak ukus. Mlinovi za kahvu izmišljeni su u Siriji u 16. stoljeću. Kahva je bila i predmet rasprava otomanskih vlasti u Istanbulu. Pod utjecajem i na zapovijed propovjednika Mehmeda, utemeljitelja “Kadizade”, fundamentalistički motiviranog antisufijskog pokreta, sultan Murat IV zabranio je kahvu, a onima koji budu kršili zabranu zaprijetio je smrtnom kaznom. Godine 1633. Murat IV je zabranio kafane. One su bile na lošem glasu, ne samo zbog kahve nego zbog ljudi koji su se u njima okupljali. Vlasti su smatrale kako su kafane mjesta susreta zavjerenika i pobunjenika.</p>
<p>Isprva, kahva nije previše impresionirala Evropljane. Putnici na istok žalili su se na njezin ukus i efekte koje je izazivala. Krajem 17. stoljeća zabilježene su i prve rasprave o kahvi u kojima se evropski konzumenti upozoravaju na nju i preporučuje im se da je uzimaju s velikim oprezom. Međutim, oni koji su putovali na Orijent u 16. stoljeću donosili su priče o čudesnom crnom napitku.</p>
<p>Godine 1582. liječnik iz njemačkog Augsburga piše o njezinom učinku nakon svog putovanja na Bliski istok. Izvjesni mletački trgovac osjeća da bi kahva mogla biti dobar poslovni potez i početkom 17. stoljeća donosi kahvu u Veneciju. Godine 1647. u Veneciji je otvoren Café “Florian”. Već 1652. London ima svoju prvu kafanu, 1671. otvara se jedna u Marseilleu, a zatim 1673. u Bremenu, 1677. u Hamburgu i 1683. u Beču. Kafane brzo postaju omiljeno mjesto susreta umjetnika i naučnika.</p>
<p>Arapi i Turci dugo su ljubomorno čuvali kao državnu tajnu način uzgajanja, prženja i mljevenja kahve. Međutim, poduzetni Holanđani koriste se lukavstvom i mitom kako bi se dočepali biljke koju žele uzgajati u svojim staklenicima. Početkom 18. stoljeća počinju je saditi u svojim kolonijama, u današnjoj Šri Lanki i Surinamu. Portugalci odlučuju isto napraviti u Brazilu, Englezi na Jamajci, a Španci, između ostalog, u Gvatemali, Meksiku, Kolumbiji i Portoriku.</p>
<p>Isprva, kahva je u Evropi bila luksuz. Međutim, brzo postaje svima dostupna. Ostat će zabilježeno kako je u Njemačkoj na početku industrijalizacije kahva postala suplement za hranu radnicima koji su je svakodnevno konzumirali jer ih je oporavljala od gladi i iscrpljenosti.</p>
<p>Njemački vladar Friedrich Veliki bio je jedan od evropskih plemića koji je shvatio kako može profitirati od te misteriozne biljke. Proglasio je državni monopol na uvoz i pečenje kahve 1780. godine. Kahvu je, zahvaljujući tom zakonu, bilo dopušteno destilirati samo u kraljevskim trgovinama. Imenovani su posebni nadzornici koji su kontrolirali monopol.</p>
<p>Ipak, hotelijer Christian Gottlieb Förster saznaje kako postoji “mediteranska cikorija”, biljka iz porodice tratinčica koja je izgledala poput kahve i imala okus sličan kahvi. Nakon smrti Friedricha Velikog, prava kahva postaje iznimno popularno piće oko 1850. u Njemačkoj. Otvaraju se mnogi kafići, kao što su “Alster Pavilion” u Hamburgu, Café “Reichard” u Kölnu ili Café “Bauer” u Berlinu. Skoro dva stoljeća nakon što je u Istanbulu otvorena prva kafana.</p>
<p>Prije Njemačke, London je već imao mnogobrojne kafiće, a historičari se i danas spore oko toga gdje je, nakon Istanbula, otvorena prva kafana, u Londonu ili u Njemačkoj. U Parizu, Londonu i Amsterdamu zrna kahve naveliko se prodaju u trgovinama a brzo postaje popularna i kao dodatak kolačima ili kao liker. Godine 1905. Ludwig Roselius dobio je patent za proizvod bez kofeina nazvan “Kaffee HAG”.</p>
<p>Godine 1938. “Nestlé” je tržištu ponudio instant-kahvu, a nakon Drugog svjetskog rata kahva postaje simbol obnove i njemačkog gospodarskog čuda. Tada je piti kahvu značilo da osoba zarađuje dovoljno kako sebi može priuštiti i malo luksuza. Ipak, kahva je bila i ostala izvorno arapska i njezino pripremanje oduvijek je tamo smatrano znakom velikodušnosti prema gostima. Danas je “qahwa” kulturna baština koju je zaštitio UNESCO. U muslimanskom svijetu poslužiti visokokvalitetnu kahvu je dužnost. Loša kahva smatra se sramotnom.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
