fbpx

JAMILE ME SANDŽIJE

S bolnicama, hvala Bogu, nemam posla već pune dvadeset dvije godine, pa se slabije snalazim. Ne znam doktore i ne znam raspored odjeljenja. Idem hodnicima i kontam: “Dragi Bože, ima li iko zdrav?” Pred svakim vratima hrpa ljudi, mlađeg svijeta, pa i djece. Ovaj u zavojima, onaj na štakama, ovaj u kolicima, onaj na krevetu, jedan šuti, drugi ječi, treći sipljivo kašlje

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI