S bolnicama, hvala Bogu, nemam posla već pune dvadeset dvije godine, pa se slabije snalazim. Ne znam doktore i ne znam raspored odjeljenja. Idem hodnicima i kontam: “Dragi Bože, ima li iko zdrav?” Pred svakim vratima hrpa ljudi, mlađeg svijeta, pa i djece. Ovaj u zavojima, onaj na štakama, ovaj u kolicima, onaj na krevetu, jedan šuti, drugi ječi, treći sipljivo kašlje
. Pokazuje mi noge koje su poprilično natekle. Ulazi doktorica i zove me u svoju kancelariju. Priča da je malo agresivan i da ga je teško kontrolirati. Znam da je on sve, samo ne agresivan, ali znam da ga bolnica čini nervoznim. Govorim mu da sluša doktore i da će brzo kući, ali samo ako bude dobar. Preda mnom je čovjek s cijelih 67 ljeta na leđima, a imam osjećaj da je to dijete od dvije ili tri godine. Priča da će slušati, a suza mu se kotrlja iz oka. Drugi dan se pravo prepao. U sobi mu je umro neki čovjek. Doktori, valjda, pokušali reanimaciju i ostalo što ide, ali bez uspjeha. On je to doživio na svoj način. Dobro ga znam. Ne boji se ničega osim smrti. Reci mu šta god hoćeš i uvrijedi ga kako ti padne napamet, sve će ti oprostiti, osim jednog: ne pričaj da je đuturum i da se čaršijom mota Azrail koji vreba na njega. Tad će ti se poštenski nagovoriti, pri čemu neće birati riječi.</p>
<p>U drugom dijelu grada, u Južnom logoru, leži mi još jedan prijatelj. Red mi je otići i do te bolnice. S bolnicama, hvala Bogu, nemam posla već pune dvadeset dvije godine, pa se slabije snalazim. Ne znam doktore i ne znam raspored odjeljenja. Na recepciji mi kažu koji sprat i koji je odjel u pitanju. Idem hodnicima i kontam: “Dragi Bože, ima li iko zdrav?” Pred svakim vratima hrpa ljudi, mlađeg svijeta, pa i djece. Ovaj u zavojima, onaj na štakama, ovaj u kolicima, onaj na krevetu, jedan šuti, drugi ječi, treći sipljivo kašlje…</p>
<p>Na kraju nađem prijatelja. Doima se veselo i opušteno. Ipak, vidim da je utučen. Fino mu, paze ga, ali, kaže, došao da liječi jedno, a usput mu otkrili još nešto, sasvim drugo i neočekivano. Eto ga sad! Pokušavam ga razgovoriti. Možda sam i uspio, a možda se i on vješto zakamuflirao pa mi se tako samo učinilo. Izlazim. Prolazim dugačke hodnike. Neurologija, pulmologija, interno, pedijatrija… Krajičkom oka bacam, hvatam unutrašnjost soba čija su vrata odškrinuta.</p>
<p>Kontam, baš je ovaj insan neko nezahvalno i razmaženo biće. Ako je iole zdrav, ili barem nepregledan, kako bi to rekao onaj moj prijatelj s početka priče, nije ni svjestan koliko je bogat i šta sve ima. A, recimo, mogao bi, kad se malo zanese, nakratko skoknuti do bolnice. Bilo koje. Ne mora ići nikome posebno. Dovoljno je tek da prošeta hodnicima.</p>
<p>Čista katarza!</p>
<p>A moje sandžije?</p>
<p>Mostarci bi na to rekli: “Niđe veze!”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
