Nedavno je u Večernjem listu objavljen tekst pod naslovom Na izborima postali Hrvati ili kako su Adnan i Nuko ušli u saziv Gradskog vijeća Sarajevo. U ovom tekstu Večernjak, između ostalih, i Tonija Vukadina optužuje da nije dovoljno dobar Hrvat, ili da se samo predstavlja kao Hrvat, a da to zapravo nije. Novinar Večernjeg lista Vukadina je stavio u isti koš s nekolicinom drugih, ustvrdivši da je, lažirajući hrvatski identitet, ušao u Gradsko vijeće Sarajevo, u kojem djeluje kao “uzdanica najsnažnije bošnjačke stranke – Stranke demokratske akcije”. U tekstu se još i navodi kako su određeni političari, “koji se predstavljaju kao Hrvati”, uplaćivali novac za klanje kurbana, ali i klanjali u obnovljenoj džamiji u Gacku 2011. godine. Magazin Stav u razgovoru s Vukadinom saznao je da postoje ozbiljne indicije da je on, unatoč Večernjaku, izvorni Hrvat. Toni Vukadin ne ide na džumu, ne uzima abdest prije sjednice Općinskog vijeća, a pritom voli svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i rodno Sarajevo

Razgovarao: Edib KADIĆ

Toni Vukadin rodio se 1. oktobra 1984. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2009. godine. Trenutno je na postdiplomskom studiju iz evropskih integracija. Radio je u Općini Novi Grad Sarajevo na odnosima s nevladinim organizacijama. Aktivan je član SDA i na posljednjim lokalnim izborima kao kandidat za Općinsko vijeće osvojio je dvije i po hiljade glasova. Od svih kandidata u Kantonu Sarajevu koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Vukadin je dobio najveći broj glasova. U skladu s izbornim rezultatima, dobio je mjesto u Općinskom vijeću Novog Grada, nakon čega postaje i član Gradskog vijeća Grada Sarajevo.

STAV: Šta znači biti Hrvat u današnjoj Bosni i Hercegovini?

VUKADIN: Kao nekome ko se rodio u Bosni i Hercegovini i u Sarajevu i cijeli život proveo tu, meni to znači isto kao što Bošnjaku znači biti Bošnjak ili Srbinu biti Srbin. U tome ne vidim neku razliku, jer svi živimo u istim problemima i živimo iste brige. Ja sam po rođenju Hrvat i moji preci potječu iz Hrvatske, i nemam drugu opciju nego biti Hrvat. Moja domovina je Bosna i Hercegovina i ni tu nemam drugu opciju.

STAV: Može li se istovremeno biti i Hrvat i član SDA?

VUKADIN: Pa naravno da može. U SDA sam već sigurno petnaestak godina, još iz vremena vladavine Alijanse za promjene. Bio sam potpredsjednik Asocijacije mladih SDA Općine Novi Grad. Šest godina bio sam u Predsjedništvu Asocijacije mladih. Vidite da može, i to vrlo lako. Kada sam odlučio da se politički angažiram, razmišljao sam u koju stranku bih se mogao učlaniti. Za nekog ko se rodio, cijeli rat i cijeli život proveo u Sarajevu, a ko pritom nije ljubitelj socijalizma, tu nisam vidio nikakvu drugu alternativu. SDA je u biti i jedina stranka za koju sam se mogao odlučiti. Bez obzira na to što sam Hrvat, ne mogu biti član HDZ-a jer se HDZ svjesno bori za treći entitet i rušenje Bosne i Hercegovine. Recimo, od ukupnog broja Hrvata koji su prije rata živjeli u Bosni i Hercegovini, njih 80 posto živjelo je u Bosni, a samo 20 posto u Hercegovini. Danas ih više od 80 posto živi u Hercegovini. To je rezultat politike koju HDZ zagovara, i to nije ono što mogu podržati. Još od Daytonskog mirovnog sporazuma i predsjednik Alija Izetbegović zalagao se za provedbu Aneksa 7 Daytonskog sporazuma kako to više ne bi bilo tako. Tako da, mogu vam reći da je biti Hrvat u SDA itekako održiva opcija. Po mom načinu razmišljanja, Hrvat iz Sarajeva ne može imati nijednu drugu stranku.

STAV: Zbog toga što ste aktivan član SDA, da li Vas je neko tjerao da idete na džumu i da li ste svaki put prije sjednice morali uzeti abdest?

VUKADIN: Ne, naravno da nije. To je smiješno. Mnogo mojih prijatelja ide na džumu i prakticiraju svoju vjeru i oni su moj ponos. Mirza, Adis, Vedad, to su moji prijatelji i skoro pa moja braća, ali daleko od toga da je iko ikad od njih rekao nešto na ovu temu ili prokomentirao. To su ljudi kojima najviše vjerujem, jer onaj ko je vjernik nikada ti ne želi zlo, uvijek će gledati da ispravno postupi i da te ispravno posavjetuje. Definitivno mogu kazati da me još niko nije tjerao da idem na džumu. Što se samog uzimanja abdesta tiče, nisam ni za to čuo, za to da se nekoga tjeralo da uzima abdest, niti da je stajalo u nekom pravilniku da je to obveza. Ne, nikako.

STAV: Kakvo je Vaše mišljenje o “uvjetima” da neko bude Hrvat? Morate li imati člansku kartu HDZ-a da biste bili priznati Hrvat i, ako je već nemate, da li to znači da ste na neki način felerični?

VUKADIN: Prema mišljenju HDZ-a, mora se imati njihova članska karta da bi se “priznalo” da je neko Hrvat. Stoga sam ja u pripremi jednog zahtjeva ili molbe, moram to još prilagoditi, koju ću poslati na centralu HDZ-a da me oni prihvate kao Hrvata. Iskreno se nadam da ću od njih dobiti neku potvrdu u kojoj će pisati da sam pravi Hrvat, pa da mogu mirno spavati. Po njihovom mišljenju, sve dok ne dobijem tu potvrdu, sve dotad ću biti feleričan ili neću nikako moći biti Hrvat. Međutim, zanimljivo je da sam svih ranijih godina, dok sam bio samo u organima SDA, bio sasvim u redu i pravi Hrvat. Onog momenta kada sam na izborima dobio glasove od ljudi, i Hrvata i Bošnjaka i Srba, onda tek postajem problematičan. Valjda, ako ste Hrvat i raste vam broj glasova na određenim izborima, a niste u HDZ-u, sve više postajete felerični. Mada, možda se tu krije još nešto. Vidite, možda se gospodin Dragan Čović malo prepao da me SDA ne predloži za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, pa da mu ne preuzmem mjesto. Ako sam samo u jednoj općini osvojio dvije i po hiljade glasova, šta bi se tek desilo kada bih se kandidirao na državnom nivou?! Sad za sad, može Čović mirno spavati, neću se još kandidirati za člana Predsjedništva BiH, jer na mjestu gdje se sada nalazim ima još posla za uraditi.

STAV: Kako gledate na suživot Hrvata i Bošnjaka u BiH danas?

VUKADIN: U Sarajevu mislim da suživot itekako postoji. Odrastao sam s Bošnjacima, neki od mojih najboljih prijatelja su Bošnjaci. Igramo nogomet, družimo se, surađujemo i živimo zajedno. Suživot apsolutno postoji. S druge strane, u manjim sredinama sigurno da ima problema gdje je više izražen nacionalizam. Tu je najveći problem nedostatak komunikacije. Osobno, mene nikada nijedan Hrvat iz Sarajeva nije pitao zašto sam u SDA. To me uglavnom pitaju Hrvati iz manjih sredina koji ne poznaju određene stvari, tako da je nedostatak znanja tu najveći problem. Onda se tu stvore određeni stavovi koji kasnije u komunikaciji stvaraju značajne probleme. Ono što mi trebamo i što nam je obveza, ovdje govorim kao Hrvat, jeste da svake godine odemo u Ahmiće i da obilježimo tu godišnjicu. Tek kada Hrvati priznaju svaki zločin koji su uradili, ili bilo koji narod, onda će suživot biti znatno bolji i krenut će razvoj države. Evo, naprimjer, Njemačka je poslije Drugog svjetskog rata bila totalno uništena. Kada je Konrad Adenauer postao kancelar Njemačke, u tim se godinama Njemačka sasvim obnovila, upravo zbog određenih stavova. Jedna od stvari koje je on uradio već na početku svog mandata jeste to što je obišao sve kojima je Njemačka nanijela zlo i tražio oprost. Po mom mišljenju, jedna od ključnih stvari za suživot jeste prihvatanje svoje greške i, ako ovdje govorimo o narodima, onda govorimo i o prihvatanju greške svog naroda. Mislim da većina ljudi iz naroda nikada ne podržava zločine, riječ je samo o pojedincima. Pripadnici jednog naroda koji ne podržavaju zločine trebaju razgovarati o tome, a ne negirati određene stvari. Treba pričati o predstavnicima i pripadnicima svog naroda koji su počinili zločine kako se oni u budućnosti ne bi ponovili. Mislim da je to vrlo važno. Mislim da je dobar primjer za to i pokušaj ukidanja vjeronauke u osnovnim i srednjim školama prije nekih četiri ili pet godina. Tada sam imao stav da bi vjeronauka u cijeloj Bosni i Hercegovini trebala biti obavezan predmet. Nju bi zajednički trebale uređivati vjerske zajednice s obrazovnim sistemom, pa bi djecu u školama učili ljudi koji su obrazovani za to. Onda u biti djeca ne bi naučila ništa loše, već bi naučila i o drugim religijama. Izbacivanjem vjeronauke iz škole došli bismo u situaciju da djecu o tome uče priučeni svećenici, hodže i popovi koji će to izvrtati i prenositi uz vjeronauku i dozu nacionalizma. To nikako ne doprinosi ovom suživotu. Mislim da svi ljudi u Bosni i Hercegovini trebaju učiti šta to znači vjera i preko ovoga bi se odnosi umnogome popravili.

STAV: Smatrate li nacionalnom izdajom Hrvata u BiH to što lider HDZ-a BiH i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović nije podržao podnošenje zahtjeva za reviziju presude donesene po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid?

VUKADIN: Prije svega, mislim da je to izdaja žrtava. Da sam bio na njegovoj poziciji, dok ijedna preživjela žrtva postoji, treba pokušavati da istina izađe na vidjelo. On je rekao da tu reviziju nije podržao iz razloga što bi onda možda uslijedila i tužba Bosne i Hercegovine protiv Hrvatske. Pa šta sad? Ako je Hrvatska kao država počinila zločin, treba je tužiti. Ako je Bosna i Hercegovina kao država počinila zločin, treba je tužiti. Treba tužiti svakoga ko je učinio zločin. Smatram da je to prava izdaja žrtava i kao pravnik se uvijek zalažem za pravo. Kada god se neko o nečemu ne može dogovoriti, treba to svoje pitanje predati na sud, jer u sudovima imaju ljudi koji su završili školu za to, pa neka se to ondje fino rješava. To je sasvim pravno pitanje, nikako političko.

STAV: Kako se osjećate kao “nositelj evropskih vrijednosti”?

VUKADIN: Ponosno. Mi svi pričamo o evropskim integracijama, a gledamo na to kao na nešto što visi u zraku i nismo ga svjesni. Mi se, prije svega, trebamo zalagati za evropske vrijednosti u političkom sistemu, u pravnom sistemu. Kada to prihvatimo, bez obzira na to da li već bili u Evropskoj uniji ili ne, bit ćemo de facto u Evropskoj uniji. Mi trenutno i nismo tako daleko od toga. Nama cilj prvenstveno treba biti prihvatanje određenih vrijednosti. U biti, najteže je da promijenimo sami sebe i naš način razmišljanja. Uvijek kada razgovaram s ljudima, na stalne kritike nastojim dati odgovor šta određena osoba može dati od sebe i šta je uradila. Vidite, mi se vrlo malo trudimo i ulažemo minimalne napore da promijenimo naše stanje. Prošle godine sam bio u Švedskoj i iz Göteborga nas je taksi vozio za neki manji grad. Vozio nas je momak od tridesetak godina i usput nam je ispričao da je završio ekonomiju, da je oženjen i ima dvoje djece. Kada je završio fakultet, s trojicom prijatelja otvorio je taksi‑firmu. Tada su imali četiri vozila. Nakon sedam ili osam godina, imaju više od 40 vozila i stalno se broj povećava. Ali, on svaki dan ustaje u 5 ujutro, od 6 do 12 vozi taksi. U 12 sati ide u firmu, predaje vozilo i sjeda da završava papirologiju. Između 2 ili 3 sata popodne završava radni dan. Nažalost, kod nas se malo ko može pohvaliti ovakvim ili sličnim pristupom poslu. Kod nas ljudi otvore piljaru i prva stvar koju urade jeste da kupe stolicu koju će staviti ispred radnje. Tu će sjediti po čitav dan ne radeći ništa, a zaposlit će čovjeka koji će im za 300 konvertibilnih maraka raditi. To iz temelja treba mijenjati, ovdje mislim i na Hrvate, i na Bošnjake, i Srbe. Čim se javi potreba za prikrivanjem ozbiljnih problema o kojima treba mnogo razmišljati, planirati, gdje treba zasukati rukave i raditi, onda se ljudi u BiH stavljaju u torove i bude im mnogo lakše, a još niko ništa ne radi. Kada izađem na izbore u najvećoj općini u Bosni i Hercegovini i budem visoko pozicioniran, na dvanaestom mjestu, i kada dobijem glasove, sve te priče o hrvatstvu, nehrvatstvu, ugroženosti Hrvata u Sarajevu, sve to pada u vodu. Ako se trudite i radite, ljudi to prepoznaju i onda ostvarujete određene rezultate. Onda postanete trn u oku jer niko više iz, naprimjer, Širokog Brijega ne može doći i reći kako su Hrvati ugroženi u Sarajevu i kako su ugnjetavani. Ja sam živi dokaz da to nije istina.