Antonello da Messina), Portret Arnolfinijevih (Jan van Eyck), jedna od najstarijih uljanih slika, Kartaši (Caravaggio) ili Stari gitarist (Pablo Picasso). Tu je i Leonardo da Vinci, te nekoliko Rembradtovih slika.

Glas sa zvučnika govorio mi je da iziđem i potražim nova vrata za nastavak leta. Pošao sam iako nisam imao vizu za Holandiju. Najednom se pojavila policija i sve je postalo vrlo neugodno. Vjerovali su da su spriječili ilegalni ulazak.

Onda sam odlučio biti bezobrazan.

I bio sam.

Jer nisam ni najmanje bio kriv za glupi nesporazum.

Nisu ni oni. Stvar je bila u tome što su htjeli biti štedljivi. Od dva poluprazna aviona sastavili su jedan puni. Nisu mogli znati ko ima vizu, a ko nema. Niti ih je zanimalo. Pokazali su policijsku osjetljivost tek kad su pomislili da pokušavam ilegalno ući u njihovu zemlju. To me zaista razbjesnilo. I zato sam bio zaista bezobrazan. S pravom, čini mi se i danas.

Tako je to bilo u Amsterdamu.

Čovjek kojeg sam sreo zvao se Grebo.

I ništa u svemu tome, po svemu sudeći, nije bilo slučajno.

Čak ni moja šetnja nekoliko dana kasnije po impresivnom Vigelandovom parku skulptura u Oslu.

I izgrebane uspomene.

Sve je bilo pentimento.

Sve je bilo palimpsest.

Arnolfinijevi prsti trepere, jedan Caravaggiov kartaš skida šešir i ponovo ga stavlja na glavu, a dama s hermelinom gleda sve to u čudu…

Vidio sam originale nekih od tih slika, ali tad nisam bio svjestan svih tajni koje kriju. Onu u galeriji u Amsterdamu nikad nisam vidio. Taj pentimento ostaje doslikan/naslikan u mom sjećanju.

Kao što kroz mnoge stvari koje pamtimo izviruju i neke koje nam se čine nejasnima.

Nigdje se ne vide tako dobro kao u snovima.

Iako ih najčešće ne uspijevamo razumjeti.

Gologlavi kartaš sprema zamku.

Caravaggiova Gatara krade prsten.

Leonardova dama sanja bundu od hermelina.

Pablov stari gitarist i dalje svira.