Lideri SDP-a su birokratski, politikantski reagirali, samo toliko koliko im je potrebno da se zaštite od posljedica što su presuđenom ratnom zločincu ukazali funkcionersko povjerenje. Nisu se okuražili da suštinski ispravno reagiraju povodom izjava u medijima koje je beskrupulozno, kukavički iznosio presuđeni zločinac Zornić. Izgledalo je da su se lideri SDP-a rasplakali isto kao i Zornić, a zaboravili su da većina ratnih zločinaca odbacuje krivnju, upravo kao i Zornić. Gotovo svi, i Karadžić, i Mladić, i Krajišnik, i Prlić... također odbacuju krivnju za ratne zločine, i to baš onako kako to čini i Zornić, prebacujući svoju krivnju na autoritete odbrane RBiH

Piše: Damir HADŽIĆ

Sve su učestalije situacije iz kojih se vidi duboka kriza u koju je SDP došao, između ostalog rasipanjem članstva, te odlaskom i isključenjem iskusnih političara iz ove stranke. Očevidno, sve je manje SDP-ovih kadrova koji mogu obavljati značajne funkcije u politici, privredi i drugim društvenim djelatnostima, a one koje imaju ne poznaju dovoljno niti više raspolažu kvalitetnim mehanizmima za njihovu provjeru. U takve situacije svrstava se i “afera” o zahtjevima za smjenu direktora sarajevskih “Toplana” Envera Zornića, koji je na tu funkciju postavljen kao kadar ove stranke.

Nesposobnost SDP-ovih lidera ogleda se i u lošem reagiranju u aferama u kojima glavne uloge imaju njihovi kadrovi. Da su imali sluha, drugačije bi se ponijeli u situaciji kada je izašla u javnost informacija da je Zornić još tokom rata osuđen za ratni zločin nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti. Trebali su, a nisu, taj slučaj iskoristiti kako bi se domaćoj i međunarodnoj javnosti i na tom primjeru pokazalo da sistem odbrane na čelu s Predsjedništvom RBiH nije tolerirao zločine, jer su sankcionirani, što je izraz pravednih osnova i ciljeva odbrane Bosne i Hercegovine. Pri tome su mogli naglasiti i činjenicu da je tadašnji predsjednik SDP-a kao član Predsjedništva RBiH dao tome izravan doprinos.

Umjesto da samokritički sagledaju propuste u kandidiranju i imenovanju kadrova iz svojih redova, iz usta njihovog funkcionera uslijedile su klevete protiv pozitivne prakse koju je imao politički i vojni vrh RBiH da se u toku rata otkrivaju i sankcioniraju razna djela organiziranog kriminala i ratnih zločina. To klevetanje, pokriveno autoritetom SDP-ovog kadra, događa se u politički vrlo osjetljivom i vrlo lošem kontekstu prebacivanja krivnje s glavnih krivaca za sukobe u Bosni i Hercegovini, na autoritete odbrane RBiH koji su se zalagali za afirmaciju zajedničkog života ljudi raznih nacija i vjera u svojoj domovini. Više političke zrelosti i odgovornosti prema vrijednostima odbrane RBiH SDP-ovi lideri pokazali bi odbacivanjem kleveta koje je počinio njihov izabranik Zornić, nego što su iskazali jasnim stavom da će Zornića smijeniti s funkcije. On će, htjeli ili ne htjeli, biti smijenjen, to će proći, ali ostaje od SDP-a nezapažena dubina i težina Zornićeve klevete da su kadrovi iz vrha sistema odbrane RBiH činili štetu međunacionalnim odnosima.

Lideri SDP-a su birokratski, politikantski reagirali, samo toliko koliko im je potrebno da se zaštite od posljedica što su presuđenom ratnom zločincu ukazali funkcionersko povjerenje. Nisu se okuražili da suštinski ispravno reagiraju povodom izjava u medijima koje je beskrupulozno, kukavički iznosio presuđeni zločinac Zornić. Izgledalo je da su se lideri SDP-a rasplakali isto kao i Zornić, a zaboravili su da većina ratnih zločinaca odbacuje krivnju, upravo kao i Zornić. Gotovo svi, i Karadžić, i Mladić, i Krajišnik, i Prlić, i… također odbacuju krivnju za ratne zločine, i to baš onako kako to čini i Zornić, prebacujući svoju krivnju na autoritete odbrane RBiH, čime se čine zadovoljnim agresorske strane koje, u okviru iskrivljenog predstavljana uzroka i posljedica agresije na RBiH, žele izjednačiti “sukobljene strane u građanskom ratu”, kako to ističu u svojoj propagandi radi maskiranja Agresije na RBiH.

Lideri SDP-a trebaju znati da su u uvjetima totalnog vojnog okruženja u Sarajevu djelovale razne kriminalne grupe, od kojih su brojne svoj kriminal pokrivale uniformom i simbolima Armije RBiH, što je u toku kritične 1992. i 1993. godine eskaliralo u ogroman sigurnosni problem, bez čijeg se rješavanja dovodio u pitanje moralni i patriotski integritet Armije RBiH. To su bili teški napadi na temeljne moralne i etičke osnove sistema odbrane od oružane agresije.

Narod u Sarajevu dobro zna koji su kadrovi u sistemu odbrane i sigurnosti imali najistaknutiju ulogu u zaustavljanju nereda u Sarajevu. Autoriteti odbrane RBiH, u pogledu eskalacije kriminala i samovolje, neposlušnosti prema faktorima komandiranja, kritične ratne 1992. i 1993. godine, na jedan način bili su u sukobu s kriminalnim grupama u gradu Sarajevu, a na drugi s agresorskim snagama oko Sarajeva. Nažalost, Zornić je pripadao grupi koja se, prema izrečenoj mu presudi, svojim ponašanjem, praktički sukobila sa zakonima RBiH, ali i s autoritetima i institucijama koje su na osnovu zakona branile RBiH. Izgleda da je sudbina bosanskih branitelja i danas da imaju posla s onima koji pokušavaju svoja zlodjela odbaciti od sebe i adresirati ih ni manje ni više nego upravo na branitelje. U sukobu s kriminalcima u svojim redovima sistem odbrane RBiH izašao je kao pobjednik.

Kukavičluk je što se nakon gotovo dvije i po decenije presuđeni ratni zločinac javi s negiranjem izrečene mu pravosudne presude. Zašto u redovnom postupku nije dokazao da je nevin na način kako to želi dokazati sada kada mu je “prigustilo” jer je motiviran da po svaku cijenu zadrži povjerenu mu direktorsku fotelju. Zornić treba znati da u svojim bezobzirnim napadima u smjeru u kojem to ne bi trebao, ako mu je imalo još išta ostalo od časti, neće proći tek tako lahko. Zornićevo kukavičko ponašanje dobar je povod da se njegova uloga u ratu, kada je učinjeno djelo ratnog zločina za koje je pravomoćno presuđen, dobro rasvijetli, odnosno da se rasvijetli i mnogo štošta drugo iz njegovog tokom ratnog ponašanja.