Prvih je ratnih godina “Merhamet” pružao pomoć za ono malo preostalih Bošnjaka i Hrvata. Gotovo suludom hrabrošću, aktivisti “Merhameta” odlazili su čak i do Zagreba i vraćali se natrag u prijedorski pakao s paketima pomoći, pismima rodbine ili dokumentacijom neophodnom da se pobjegne iz Prijedora. Danas, bez pomoći gradske vlasti, brinu za oko 700 prijedorskih porodica

Piše: Sudbin MUSIĆ

U jeku najgorih akcija etničkog čišćenja područja Prijedora, u ovom je gradu u julu 1992. godine osnovan “Merhamet”. Tadašnja je srpska vlast pod pritiskom svjetske javnosti popustila, a grupica najhrabrijih Bošnjaka, preostalih aktivista i članova prijedorskog Odbora Islamske zajednice, preuzela je na sebe tešku zadaću. I veoma opasnu. Od tada pa do danas, jedna od rijetkih vrata na koja građani mogu pokucati kada “dođe do grla” jesu vrata prijedorskog “Merhameta”.

Prvih je ratnih godina “Merhamet” pružao pomoć za ono malo preostalih Bošnjaka i Hrvata. Gotovo suludom hrabrošću, aktivisti “Merhameta” odlazili su čak i do Zagreba i vraćali se natrag u prijedorski pakao s paketima pomoći, pismima rodbine ili dokumentacijom neophodnom da se pobjegne iz Prijedora. I u takvim okolnostima sve do 1995. godine, ponekad i pod puščanom paljbom, uspijevalo se nekako organizirati opremanje dženaza i ukop preminulog prijedorskog Bošnjaka ili nekog od ubijenih u dugim strašnim prijedorskim noćima. Kraj rata najradosnije je dočekala posljednja grupa Bošnjaka preživjelih u Prijedoru nakon posljednjeg progona početkom oktobra 1995. godine.

PREVIŠE MUKE I POSLA

Straha za život barem više nije bilo. Ostale su samo teške traume i borba za preživljavanje. Sve do početka povratka u Prijedor. U organizaciji i u prostorijama prijedorskog “Merhameta”, kojim je tada predsjedavala Zinajda Hošić, već početkom 1998. godine klanjana je prva poslijeratna džuma, kojom se nagovijestilo neko novo, bolje vrijeme. U narednim godinama povratka rastao je i padao broj korisnika pomoći dirigiran brojem povratnika, ekonomskom situacijom u zemlji, njihovim preseljenjem na ahiret ili odlaskom iz Prijedora.

Od 2001. godine predsjednica “Merhameta” je Mesudija Selman. Uz čaj i grijalicu, u prilično neuvjetnoj prostoriji opremljenoj tek toliko da liči na pristojan ured, priča o onoj drugoj strani povratka, kamufliranoj lijepim fasadama kuća Bošnjaka rasutih širom svijeta, iza kojih se tu i tamo u kućercima krije ona prava povratnička stvarnost. “Bila sam digla ruke od svega, prepustila drugima i ponovo se vratila jer naprosto nema ko. Previše je muke i posla, a malo te ko razumije”, govori nam.

Danas “Merhamet” ima više od 700 redovnih i povremenih korisnika pomoći. “Ovdje se radi o porodicama, tako da znate, dakle, više od 700 porodica, domaćinstava s različitim brojem članova.” Iako je ovo jedino zvanično registrirano “muslimansko dobrotvorno društvo” koje funkcionira bez stanke dugih 25 godina, prijedorske vlasti nikada nisu pokazale razumijevanje za potrebe “Merhameta” i uvrstile ga u korisnike budžetskih sredstava. To je, kaže Mesudija, ružna poruka koja otežava rad. “Znali su koliko radimo. Znali su da smo paralelni ured za socijalnu zaštitu tolikog broja građana i pri tom se nikada ne osvrćemo na, ne daj Bože, nečiju nacionalnu pripadnost. Oni su to do sada uporno odbijali. Nekada nam daju nešto skromno, jednokratno i iz nekih posebnih stavki za hitnu pomoć. Eto da se kaže kako nam ipak daju. Novi gradonačelnik Milenko Đaković čvrsto je obećao da će nas uvrstiti. Vidjet ćemo”, ogorčena će Mesudija.

Nekada se preko “Merhameta” moglo organizirati mnogo toga, čak i operativni zahvat ili liječenje u bihaćkoj bolnici za najteže slučajeve. Danas su fokusirani na hitnu socijalnu i medicinsku pomoć, bilo prehrambenim paketima ili povremenom ljekarskom podrškom. Opstaju samo vlastitim zalaganjem i projektima. Praksu podjele pomoći u posljednje vrijeme, kaže nam, morali su promijeniti. “Nekada je to bila podjela ispred prostorija, pa se tu stvore gužve, galama i odjednom se pred vašim očima ukaže sav povratnički jad i čemer, s njima sva romska zajednica i naši ugroženi sugrađani srpske i hrvatske nacionalnosti, i onda se slomim i fizički i psihički pa ne spavam danima.”

Danas, kaže nam, pomoć dostavljaju na kućnu adresu, privatnim autima aktivista ili, ako je neka veća količina u pitanju, plate prijevoznika. “Bosna i Hercegovina je daleko od socijalne države, a u manjem bh. entitetu stvorio se taj paralelni povratnički svijet kojem smo mi, ustvari, paralelno i ured za socijalnu zaštitu, dušobrižnici i prva adresa za hitnu pomoć. Nepodnošljivo je to. Pri tom se trudimo da nedjeljom redovno ovdje imamo doktoricu Elviru Đaković, a po potrebi obiđemo korisnika i na kućnoj adresi. Često puta ustanovimo da je ta naša posjeta i otvaranje vrata nekoj našoj nani važnija od svega onoga što smo i donijeli, ili tog besplatnog ljekarskog pregleda. Ljudi moji, shvatite da je svaki penzioner u BiH socijalni slučaj.”

LJUDE ZBLIŽI NEVOLJA

“Merhamet” akcijama s drugim organizacijama ponekad povratniku osigura plastenik, nešto sitne stoke. Posljednji takav slučaj pomoći bio je kada su povratniku, demobiliziranom borcu Armije BiH, donirali kravu koja život znači. Sav višak robe koju imaju podijele s drugima. “Znaju to naši sugrađani, sjajni ljudi iz centra ‘Sunce’ koji rade s djecom i omladinom s lahkom, umjerenom i teškom mentalnom retardacijom, pa i iz centra za mušku djecu i omladinu ometenu u razvoju, ali iz centra ‘Neven’. U januaru smo podijelili 530 paketića i potrudili se da svi oni dobiju. Ljude najviše zbliži nevolja, svuda pa i u Prijedoru.”

Podijele i medicinsku opremu, lijekove, bolničke krevete ili ortopedska i invalidska pomagala, posteljinu i deke. Pritisak na “Merhamet” je, kaže nam Mesudija, otvaranjem javne kuhinje u Prijedoru malo opao. “Moramo shvatiti da je svaki nezaposlen čovjek u stanju socijalne potrebe. Postoji ogroman broj starijih lica bez ičije pomoći. Pa i ona koja imaju djecu sve su češće prepuštena sama sebi. Djeca rasuta po svijetu ne shvataju da je tim starijim ljudima potrebna svakodnevna pažnja. Omladina nam odlazi, a s njom i sve ono što je mentalno i fizički spremno da se uhvati u koštac sa životom i radom u zajednici. Ostaju nam samo asocijalni, bolesni i nemoćni. Tamo gdje djece i ima, radi se u dosta slučajeva o problematičnim i asocijalnim roditeljima s puno djece. Ma to da vidite, to vam je tek posebna priča.”

Mesudija naglašava da je Prijedor kompleksno područje te da “Merhamet” pokriva i područje Kozarca, prijedorske čaršije, Mataruškog Brda, ali i gradića Ljubija, koji je, kaže nam, tek priča za sebe. “Ovaj nekada bogati gradić sa svojom okolinom nekada je bio najbogatiji dio grada, a danas pruža surovu sliku stvarnosti i propasti sistema. U njemu danas živi veliki broj izbjeglih Srba, a Bošnjaci na tom području posebno su teška i tužna priča.”

Za razliku od lokalne vlasti, u entitetskom budžetu postoji stavka za “Merhamet”. Međutim, ona je s 200 hiljada maraka prošle godine spala na svega 80 hiljada. Taj novac dijeli oko 20 organizacija. S novcem koji tako dobije prijedorski “Merhamet” pokrpi osnovne potrebe kancelarije. Sva sreća, ističe Mesudija, pomoć pojedinaca i organizacija iz inostranstva ne izostaje.

“Mirsad Selman iz Danske sa svojom porodicom i prijateljima sve češće organizira akcije pomoći, šalje pakete ili odradi neku konkretniju stvar za nas. Adnan Karupović iz Francuske isto tako. Mirsad Duratović nam je preko njemačkog IGFM-a do sada dopremio šest šlepera pomoći u garderobi i pokućstvu. Ima ih svakako još. Moram istaći podršku ‘Merhameta’ iz Njemačke. Postoje humanitarne organizacije iz inostranstva fokusirane na Prijedor, ali svi nekako djeluju samostalno i povodeći se za svojim nekakvim viđenjem situacije, bez neke koordinacije s nama ovdje. Ali, i oni ipak pomažu kako znaju i umiju. Stvarnu socijalnu sliku stanja u Prijedoru ima zaista samo ‘Merhamet'”, naglašava Mesudija.

Kaže nam kako joj i u trenucima kada stigne neka konkretna pomoć problem predstavlja preraspodjela.

“Hvala Bogu i tom dobrim ljudima koji šalju. Ali, znate, meni neko u najboljoj namjeri pošalje, recimo, 40 paketa hrane, a ja imam 700 porodica. Hajde se ti tu snađi. Onda ja to nekako podijelim, pa se to pročuje po mahalama, pa me onda psuju, galame, kunu. Košta to zdravlja i živaca i niko te ne razumije. A ja opet sve njih razumije. Ljudi, situacija je preteška.”

Mesudija ne krije strah za budućnost povratnika u Prijedoru. Ogorčena je jer je priča o “Merhametu” zapravo dokaz kako država i njeni entiteti nemaju razumijevanja stvarnih potreba povratnika. Posebno brine talas odlaska mladih. “Vidim da se naš narod ovdje topi i nestaje. Ostaje nam onaj najugroženiji dio, nesposoban da sam o sebi povede računa. Institucije sistema nema ili su zakazale. Problema je sve više, aktivnih sve manje. Ja još dugo jednostavno neću moći. Šta ćemo za godinu-dvije kada tu i neće ostati niko osim onog najtužnijeg sloja povratničke populacije? Ovdje je neko odavno trebao upaliti alarm.”