Ne treba nikakav dokaz da su vaše glave prepune korektorskih grešaka. Onih tipičnih. Časopis se zove Stav i samo u korektorskim greškama, s dodatim r, može postati Stvar ili Strav. A to r valjda je od rog i rogat. Posve vidljivo. Ostalo je nevidljivo

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Ni rukama, ni očima. Postaje to očigledno nakon što sam ušao. Nakon toliko vremena. Ili me nisu prepoznali. Otpala mi je kosa, brkovi, obrve i trepavice (o ostalom ovaj put ništa).

Skrivam se djelomično jednom od brojnih ljetnih kapa koje su mi uglavnom ostale iz ranijih vremena. Međutim, nije to u pitanju. Za jednim stolom sjede H. i Jusuf H. i zaista se trude pokazati kako me ne primjećuju. Očito su pročitali ono što sam objavio i uvrijedili se. Svi ostali šute. Iščekuju šta će se dogoditi.

Najednom u čitavu priču uskoči tajanstveni Čarlama. To me iznenadilo. Nije mu to bio običaj. Sjeo je veselo s njima i dozivao me da i ja tu sjednem. Kao da je znao o čemu je riječ i to ga je uveseljavalo. Možda je i pročitao? Počelo mi je bivati neprijatno što sam uopće svratio. Na kraju sam ipak sjeo. Neka se stvar razjasni.

– Vi ste kao ljuti? – započe Čarlama bez uvoda.

– Nadovezao se na nas u časopisu.

– Koji časopis?

– Mislim da se zove Stvar – reče Jusuf H. – i nas dvojicu po ko zna koji put tamo spominje.

– Je li pod pravim imenom?

– Nije to nikakva Stvar, nego Strav – upade H., a onda nadoda s dodatnom žestinom – njega navodi kao Jusuf H., a mene samo kao H.

– I šta je sad u tome sporno? Pseudonimi se koriste za uočljive likove. Čak i sami pisci pišu pod pseudonimom.

– Pisci?!

– Jedva dronjavi kolumnisti.

Baš su bili bijesni. Nasmija se i Čarlama.

– I kako ste se prepoznali?

– Zar je to teško? – dobaci neko s drugoga stola. Svi su izgleda pratili sa zanimanjem.

– Napisao je da sam ćelav i …

– I jesi ćelav.

– Što jest – jest. Jesam. Ipak je to bezobrazno.

– A ja sam rogat?! Hoćeš li i to dokazivati?

– Misliš da treba?

– Zašto ne? Danas sve treba potkrijepiti dokazom.

– Onda ću samo reći da su nevidljivi.

– Ko?

– Rogovi.

– To je bilo kao duhovito?!

Odlučih se da pokušam završiti ovaj razgovor.

– Ne treba nikakav dokaz da su vaše glave prepune korektorskih grešaka. Onih tipičnih. Časopis se zove Stav i samo u korektorskim greškama, s dodatim r, može postati Stvar ili Strav. A to r valjda je od rog i rogat. Posve vidljivo. Ostalo je nevidljivo.

– I cinker je.

– Ko je, bolan, cinker?

– On. Napisao je da pušim u bolnici. A to je strogo zabranjeno. I objavio u tom svom časopisu.

– I svima je jasno da si to ti?

– Nije baš tako, ali zna se.

Onda smo svi zašutjeli. Neka se sjena nadvila nad nama. Kao teška optužba. Zaista sam to napisao, ali to je poznata stvar. Igra s bolešću, kućnim redom i sa samim sobom. U svakom slučaju, daleko od bilo kakve denuncijacije. Možda se uplašio? Zašto sad? Daleko od kućnog reda jer je ovdje u svom kućnom redu.

Napokon, nakon zaista dugog i neizvjesnog razmišljanja, Jusuf H. progovori nekako kao da reže, slog po slog, jasno, glasno i neopozivo. Zvučalo je kao presuda.

– Ne zovem se Jusuf H.

– To je u počast.

– Počast?! Kome?

– Kafki. Kome bi drugom?

– Tako, znači, njemu počast, a nama… – i on izuzetno teatralno pokaza svoj srednji prst.

– Sve je ovo pogrešno. Nije to tekst o vama, nego o nama. Kako živimo i razmišljamo. Šta nam se događa.

– I sve to u počast?!

Čarlama je odavno umuknuo i sad je samo gledao u zid kao da je tamo otkrio nešto izuzetno zanimljivo.

A priča u “Išaretu” bivala je sve tamnija i tamnija.

– Ponavljam ti, čovječe! Ne zovem se Jusuf H. To je suština.

– Nije se ni Jozef K. zvao Jozef K.

– Kakve to sad ima veze?!

H. odgurnu stolicu i ceremonijalno ustade. Pogleda na sve četiri strane oko sebe i podsmješljivo reče:

– Ni ja se ne zovem H.

Nije izgledalo nimalo uvjerljivo.