U probosanskim, uglavnom bošnjačkim intelektualnim krugovima prisutna je dilema treba li insistirati na etničkom, nacionalnom identitetu kao posebnosti, ili je za opstanak bosanskohercegovačkog društva i države Bosne i Hercegovine korisnije potiskivati ili barem ne naglašavati nacionalnu posebnost Bošnjaka za ljubav građanske Bosne kao ideala moderne i sretne višenacionalne društvene zajednice
dejtonskog političkog i ustavnopravnog sistema. Zato danas u svakom zrelom političkom djelovanju i akademskom promišljanju čuvanje i jačanje bosanskohercegovačkih državnih atributa mora biti nezaobilazna tema jer bez svoje matične države bošnjački narod, kao uostalom i većina drugih naroda širom svijeta, teško može preživjeti. Istovremeno, smisao postojanja nacionalne politike, bilo gdje, a posebno na Balkanu, jeste jačanje nacionalnog bića, očuvanje jezičkih, kulturoloških i tradicijskih posebnosti, svega onoga što jedan narod čini narodom.</p>
<p>U široj javnosti, posebno onoj akademskoj, s vremena na vrijeme u fokusu se nađe pitanje u kojoj mjeri (i da li uopće) Bošnjaci trebaju razvijati i čuvati svoje nacionalne institucije, odnosno jesu li im kao najbrojnijem narodu dovoljne one zajedničke, bosanskohercegovačke, koje bi trebali dijeliti s drugima. Može se to kazati i ovako – u probosanskim, uglavnom bošnjačkim, intelektualnim krugovima prisutna je dilema treba li insistirati na etničkom, nacionalnom identitetu kao posebnosti ili je za opstanak bosanskohercegovačkog društva i države Bosne i Hercegovine korisnije potiskivati ili barem ne naglašavati nacionalnu posebnost Bošnjaka za ljubav građanske Bosne kao ideala moderne i sretne višenacionalne društvene zajednice.</p>
<p>Takvo se pitanje, naravno, postavlja samo (u) Sarajevu, Tuzli, Zenici, dijelu Mostara, odnosno ondje gdje su Bošnjaci apsolutna većina. S druge strane, među srpskim i hrvatskim intelektualcima, javnim djelatnicima i političarima, na područjima gdje su Bošnjaci iz različitih razloga manjina, takva promišljanja uopće nisu na dnevnom redu, ali zato jeste kontinuirano osporavanje svega što je i bošnjačko i bosanskohercegovačko.</p>
<p>A Bošnjaci i dalje međusobno polemiziraju treba li im vlastita akademija nauka ili im je dovoljna bosanskohercegovačka, da li će u obrazovnim institucijama insistirati na bošnjačkoj književnosti i kulturi ili to treba izbjegavati za račun bosanskohercegovačke tradicije koju bi zajedno s bošnjačkom trebale činiti srpska i hrvatska…</p>
<p>Javnu polemiku otvorila je i nedavna inicijativa Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) o uspostavi javnih institucija za bosanski jezik i bošnjačku književnost u Bosni i Hercegovini, budući da takve institucije još ne postoje. Na inicijativu je reagirao član VKBI akademik Esad Duraković, iznoseći stav da takav pristup za bosanskohercegovačko društvo može biti štetan i da će doprinijeti njegovoj daljoj podjeli. Time se, ustvari, pred Bošnjake postavlja izbor – ili afirmacija nacionalnih institucija, kakve imaju drugi bosanskohercegovački narodi, ili potiskivanje vlastitih identifikacija kako bi se sačuvale odrednice i nominacije koje bi mogle predstavljati zajedničke vrijednosti svih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.</p>
<p>Čini se, ipak, da nije ni pošteno ni pravedno, a svakako nije korisno i dugoročno dobro, pred Bošnjake i njihovu političku i kulturnu elitu uopće postavljati takvu dilemu, suprotstavljajući bošnjački nacionalni bosanskohercegovačkom državotvornom konceptu.</p>
<p>I to iz više razloga. Prvo, bošnjačka nacionalna i kulturna tradicija ni u kom slučaju ne podrazumijevaju negiranje ili relativiziranje bosanskohercegovačke, nego su ove dvije pojave međusobno komplementarne. Drugo, hrvatska i srpska elita, u bilo kojoj sferi, nemaju nijednu nedoumicu kada je riječ o odnosu prema bosanskohercegovačkom društvu i državi Bosni i Hercegovini jer je kod njih, nažalost, politika jasna – na razbijanju Bosne i Hercegovine uradit će sve što mogu, a jedini ograničavajući faktor im je upravo snažna bošnjačka politika i garancija (kakva takva) međunarodne zajednice, u prvom redu Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Pronađu li prostor, hrvatske i srpske politike u Bosni i Hercegovine učinit će sve, uz pomoć prekograničnih susjeda, da Bosne ne bude, bez obzira na to kakvu će Bošnjaci politiku voditi.</p>
<p>Bošnjaci su svoju državotvornost i težnju za zajedničkim pluralnim društvom do sada potvrdili na mnoštvu primjera: u državne organe biraju nebošnjake, u školama uče o srpskim i hrvatskim piscima, a kao muslimani s punim poštovanjem i uvažavanjem, u Sarajevu, naprimjer, neradom obilježavaju i nemuslimanske blagdane. Ali to ipak nije odobrovoljilo nacionalne politike druga dva naroda da na Bosnu i Hercegovinu gledaju kao na svoju zemlju, nego ih integrativni bošnjački pristup dodatno radikalizira i homogenizira.</p>
<p>A barem stogodišnje iskustvo pokazalo je da se do zajedničkih i općih vrijednosti ne može doći negiranjem niti potiskivanjem etničkih i nacionalnih posebnosti. Prije bi se reklo da će demokratski utemeljena afirmacija i njegovanje nacionalnih posebnosti bošnjačkog naroda, uspostavljanje i jačanje kulturnih i obrazovnih institucija s nacionalnim predznakom doprinijeti jačanju, a nikako slabljenju bosanskohercegovačkog društva u cjelini.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Zločin s potpisom RusijeSljedeći članak
Vrhunska škola u kojoj se voli Bosna
KOMENTARI