PIŠE: Anes Džunuzović

Ismet Kasumagić preselio je danas na bolji svijet, u svojoj 92 godini života. U svojoj 15. godini postao je član organizacije “Mladi muslimani” i ostao joj vjeran sve do kraja, punih 77 godina. Pripadnost organizaciji “Mladi muslimani” dva puta će ga odvesti u zatvor 1947. i 1983. godine. Ukupno će odležati blizu šest godina u zatvoru, ali neće biti pokoleban, ostat će vjeran mladomuslimanskim idejama.

To će potvrditi i 19. aprila 2019. potpisivanjem pristupnice organizaciji “Mladi muslimani” koja je stara 76 godina, onoliko koliko je Ismet Kasumagić član organizacije. Ovu pristupnicu, štampanu 1943. godine, s još 40-ak pristupnica na druga imena, pronašao je nedavno unuk jednog mladomuslimana iz tih prvih generacija na tavanu svoje kuće i dostavio Bakiru Izetbegoviću, predsjedniku Stranke demokratske akcije.  Sve ove pristupnice ostale su nepotpisane 1943. godine jer su ustaše provalile u organizaciju, a pristupnice su očito bile sklonjene i skrivene. Simboličnom potpisivanju pristupnice Ismeta Kasumagića prisustvovao je Bakir Izetbegović, kao i Abdulah Skaka, gradonačelnik Sarajeva i unuk Ismeta Kasumagića, te Edhem Bakšić, predsjednik Udruženja “Mladi muslimani”.

BOGAT STRUKOVNI I DRUŠTVENO-POLITIČKI ANGAŽMAN

Ismet Kasumagić, kao i većina pripadnika “Mladih muslimana”, bio je uhapšen od komunističke vlasti nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Uhapšen je i osuđen 1947. godine na jednu godinu zatvora. Tada je optužen i osuđen u grupi s Vahidom Kozarićem, Ćazimom Viteškićem, Midhatom Džulbegovićem, Mehmedom Hadžiavdićem i Izetom Riđanovićem. Kasnije je u slučaj uključen i Ibrahim Trebinjac. Presuda je bila potpuno besmislena. Osuđeni su zbog navodnih antinarodnih stavova organizacije, bez ijednog konkretnog dokaza za same optužene. U samoj presudi stoji da su oni potpuno odvojeno djelovali, a ipak im je suđeno u grupi.

Nakon izlaska iz zatvora, Kasumagić u Ljubljani upisuje i završava metalurgiju. U svojoj struci postigao je veliki uspjeh uprkos činjenici da je bio politički zatvorenik i disident. Nakon tri specijalizacije u Francuskoj i jedne u Engleskoj, postao je ekspert UN-a za metalurgiju. Najveći dio radnog vijeka proveo je u Zenici, na Metalurškom institutu, a bio je i profesor na fakultetu. Pred kraj radnog vijeka bio je istraživač u Energoinvestu, a bio je i ministar u prvoj demokratskoj Vladi Republike Bosne i Hercegovine. Bio je dvije godine i rektor Univerziteta u Bihaću. Radio je dvije godine u Bagdadu kao ekspert. Tada je obavio i hadž sa suprugom Azijadom i kćerkom Amilom.

Također, bio je i predsjednik ili član više strukovnih asocijacija i komisija. Kao vrstan stručnjak bio je i nagrađivan, iako je bio politički nepodoban, što govori o njegovom poštenom radu i angažmanu na svom poslu i u svojoj struci. Takvi su bili i svi drugi mladomuslimani, a što demantira sve navode da su bili neprijatelji države i da su je podrivali i htjeli uništiti, a u kom kontekstu je bila kasnija optužnica u čuvenom “Sarajevskom procesu” 1983. godine. Dobitnik je, između ostalih nagrada i priznanja, Ordena rada sa srebrnim vijencem, kojim ga je odlikovao predsjednik SFRJ Tito. Bio je potpredsjednik Udruženja “Mladi muslimani” i predsjednik Idejne sekcije. Bio je predsjednik Udruženja političkih zatvorenika Bošnjaka. Član Sabora IZ u BiH. Član Savjeta Islamske internacionalne konferencije. Bio je jedan od organizatora SDA, u kojoj je obnašao više funkcija. Govorio engleski, francuski i slovenački, a služio se pasivno i njemačkim i ruskim jezikom. Ismet Kasumagić je visokomoralna ličnost, posvećena porodici kroz čitav život.  Sa suprugom Azijadom Serdarević-Kasumagić, također mladomuslimankom, ima tri kćerke, puno unučadi i praunučadi.

U HISTORIJSKI VAŽNOM HALVATU KUĆE ISMETA KASUMAGIĆA

Stav je bio u posjeti Ismetu Kasumagiću u njegovoj kući u Sarajevu prošle godine. Sjedili smo u halvatu, u sobi u kojoj su održani za Bošnjake historijski važni događaji. U decembru 1989. godine u halvatu je, kako bilježi i Omer Behmen u knjizi Na dnu dna, održan sastanak, sijelo, kako kaže Behmen: “(…) u halvatu Ismeta Kasumagića, u Sarajevu, Sagrdžije 47, održano je sijelo u sastavu: Vahid Kozarić, Ešref Čampara, Salih Behmen, Munir Gavrankapetanović, Hasib Branković, Alija Izetbegović, Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Ismet Serdarević, Teufik Velagić, Ešref Bakšić, Osman Dobrača, Ejub Hadžić, Hilmo Ćerimović, Asim Kalajdžić, Edah Bećirbegović (i Omer Behmen, op. au.), sve bivši robijaši, neki i po dva puta. Sastali smo se da vidimo šta da radimo dalje, kako da organizujemo naš bošnjački narod, da se zaštitimo, jer su se raspad Jugoslavije i agresija osjećali u zraku. A i svi naši izvori, sve poruke naših prijatelja iz zemlje i svijeta, poručivali su nam isto, signalizirali da će se na nas sručiti nova nevolja, da će Muslimani opet biti moneta za potkusurivanje srpsko-hrvatskih računa.”

I sam Kasumagić nam je potvrdio održavanje ovog sastanka, uprkos činjenici da godine čine svoje i da sjećanja polahko nestaju. Bio je ovo prvi u nizu sastanaka, ali praktično je na ovom sastanku donesena odluka od 17 prisutnih mladomuslimana da se mora krenuti u političko organiziranje bošnjačkog, tada muslimanskog naroda, a što će rezultirati formiranjem Stranke demokratske akcije u maju 1990. godine. Ovaj događaj, ova odluka o političkom organiziranju Bošnjaka i realizacija te odluke, najveći je i najznačajniji doprinos “Mladih muslimana” Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.

SJEĆANJE NA OKUPLJANJE PETORKE

U halvatu su održavani i drugi važni sastanci i puno prije ove odluke, još od 1964/65. godine. Nekih od tih sastanaka sjeća se, a o nekima je čula i Amila Kasumagić-Fočo, kćerka Ismeta Kasumagića: “Sastajali su se kod nas, ovdje u halvatu, ta petorka: babo, Alija Izetbegović, Vahid Kozarić, Salih i Omer Behmen. Sjedili su i razgovarali, mi nismo prisustvovali njihovim sijelima, ali znam da bi uvijek dolazili odvojeno i odlazili odvojeno. Nana je znala promatrati ih s prozora kako odlaze u razmacima, valjda u želji da im pomogne ako bi vidjela nešto sumnjivo. Iako to nisu bili nikakvi razgovori opasni po bilo koga, već razgovori o vjeri, o tome kako unaprijediti i pomoći muslimanima da napreduju, da se educiraju, kako pomoći Islamsku zajednicu, razgovori i rasprave o filozofiji, historiji, o Istoku i Zapadu, ipak su morali biti skriveni jer su kao bivši politički zatvorenici zbog pripadanja organizaciji ‘Mladi muslimani’ svi oni bili praćeni od UDBA‑e. Njihova okupljanja su a priori za UDBA-u bila opasna.”

Kako je došlo do okupljanja ove petorke, pričao nam je sam Ismet, to mu se, velio je, dobro urezalo u sjećanje: “Nakon što smo izašli iz zatvora poslije presuda 1946, 1947, 1949. godine, uz mnogo muka i prepreka koje su nam stajale na putu zbog pripadanja ‘Mladim muslimanima’ i zbog činjenice da smo ‘politički neprijatelji’, završili smo fakultete. Veliki broj nas. Ja sam završio metalurgiju i kasnije postao i ekspert UN-a za metalurgiju. Prilikom jednog poslovnog putovanja van Jugoslavije, čini mi se da je bilo 1964. ili 1965. godine, susreo sam se s Teufikom Velagićem Tofom, koji je već bio emigrirao u Austriju. Tada sam mu odnio i original pisma koje je pisao u zatvoru 1954. godine Ajši Enisi Karabeg, a koje je jako vrijedno i značajno za razumijevanje ‘Mladih muslimana’. Tada me je Tofa pitao da li se družimo, misleći na mladomuslimane, i da li razgovaramo o ozbiljnim temama, o temama položaja našeg naroda, naše vjere, tradicije, o islamu. Rekao sam da se viđamo povremeno, čak i porodično družimo, ali da nemamo ozbiljnih i redovnih rasprava. Tada mi je predložio da oformimo manju grupu i da se redovno sastajemo i diskutiramo. To mi se svidjelo i po povratku u Sarajevo pozvao sam Vahida, Saliha, Aliju i Omera i iznio im Tofin prijedlog, što su prihvatili, i tako su nastala naša intenzivna druženja, koja su bila važna za kasniji razvoj događaja u našoj državi.”

Prisjećala se i gospođa Kasumagić-Fočo kako su se porodično družili “Mladi muslimani”: “Vezivala ih je ideja i činjenica da su svi bili progonjeni od komunističkog režima. Svi su bili zatvarani od 1946, 1947, pa 1949. godine. Alija Izetbegović je, kao što znate, hapšen 1946, babo i Vahid Kozarić 1947, a Salih i Omer Behmen 1949. godine. Oni su bili prijatelji i normalno je bilo da će prijateljstvo nastaviti i nakon izlaska iz zatvora, kako oni, tako i porodice. Družili smo se i s porodicama drugih ‘Mladih muslimana’.”

Pokazalanam je tada Amila i fotografije. Na jednoj snimljenoj 1979. godine vidjeli smo neke članove porodica od peterice mladomuslimana. Tu su: Halida Izetbegović (Alijina supruga), zatim Azijada Serdarević-Kasumagić (Ismetova supruga i mladomuslimanka), Hasib Branković (mladomusliman), Faris Gavrankapetanović (Munirov sin, danas poznati ljekar i hafiz), Amra Kasumagić-Skaka (Ismetova kći i majka aktuelnog gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skake), Uzeir Skaka (Ismetov zet i otac gradonačelnika Abdulaha), Nusret Isanović (danas profesor na Fakultetu islamskih nauka), Vehba Kozarić (Vahidova supruga) te Muhamed Skender.

SARAJEVSKI PROCES 1983.

Veliku traumu u porodicu Kasumagić donijela je 1983. godina i Ismetovo hapšenje u martu. U tom čuvenom montiranom političkom procesu osuđen je na 10 godina zatvora. Kasnije mu je Vrhovni sud spustio kaznu na osam godina. Iz zatvora je izašao u novembru 1988. godine. Kćerka Amila prisjećala se tih teških godina: “Babo je trebao 30. marta te 1983. godine putovati za Nigeriju, gdje je trebao kao vrstan metalurg i ekspert UN-a raditi na nekom projektu. Kad je uhapšen 23. marta, bio je u Zenici. Mama je bila kod svoje rodbine, a sestre i ja u Sarajevu. Nekoliko dana nismo znali ništa o njemu. Pretpostavili smo da je uhapšen, jer su bili uhapšeni Alija i Omer, ali niko nam nije htio reći od nadležnih gdje je. Poslije nekoliko dana saznajemo da je u Centralnom zatvoru i uspijevamo ga posjetiti. Kad je prošao 30. mart, a babo se nije pojavio u Nigeriji, zvali su nas iz UN-a da pitaju šta se dešava, rekli smo da je babo uhapšen kao politički zatvorenik. Nikad više se nisu javili. Mislili smo, naivno, da će biti brzo pušten i da je hapšenje besmisleno, što u suštini i jeste bilo, ali komunistima je trebao taj proces. Ubrzo smo vidjeli da nije šala i plašili smo se čak i smrtnih kazni.

Angažirali smo advokata, odnosno, nekako nam se sam nametnuo Rajko Danilović iz Beograda. Došla je i presuda na 11 godina. Možda bi bile i smrtne da se nisu mnogi usprotivili, poput književnika koji su podržavali Džemaludina Latića, a bilo je i lobiranja po svijetu. Nedžib Šaćirbegović se potrudio da alarmira važne institucije u Americi. Tofa Velagić u Austriji. Daidža Izet Serdarević u Švedskoj. Neki drugi u Turskoj itd. Mislimo da su i ti vanjski pritisci imali smisla i utjecali na presude u pozitivnom smislu, iako su i ovako bile prevelike. Iza toga smo upućivali žalbe, zahtjeve prema raznim instancama. Išli smo u Beograd, pokušavali se sastati sa Stanetom Dolancom i s mnogim drugim. Sve je bilo uzalud. Vrhovni sud je spustio kazne, ali to je, po meni, bilo neznačajno. Za sve to vrijeme bilo je teško nama porodicama. Mnogi su se skrivali od nas, ja ih razumijem, jer ako bi stali i razgovarali, odmah bi UDBA dolazila navečer i vodila ih. Ja sam tada studirala i vidno je bilo da sam bila u lošijoj poziciji od drugih. To su mi i govorili neki profesori. No, prošlo je na koncu i sve to. A, babo i njegovi prijatelji odigrali su značajnu ulogu za opstanak naše države i naroda.”