U maglovitim dubinama kolektivnog pamćenja nerijetko ostanu zaboravljeni velikani, a sjećanje na njih baštini tek uži krug njihovih poznanika i poštovalaca, iako su svojim životima, obrazovanošću i djelima zavrijedili visoko poštovanje i zadužili generacije koje dolaze. Jedan od takvih jeste i šejh Ahmed ef. Mešić iz Tuzle. Bio je izuzetno učen čovjek u vrijeme kada je vladala opća nepismenost. U vrijeme kada su se brojne generacije tek opismenjavale, šejh Mešić govorio je i prevodio s više stranih jezika, najviše s perzijskog, arapskog i turskog. Njegovi prijatelji i poznanici svjedoče da je bio poseban u svakom pogledu

Piše: Hamza RIDŽAL

Prije nepuna dva mjeseca navršile su se 23 godine otkako je preselio na bolji svijet, a prošle godine obilježena je i stota obljetnica njegova rođenja. Na datum Mešićeve smrti, 28. oktobra 2016. godine, objavljena su posthumno tri toma njegovih prijevoda Mesnevije Dželaluddina Rumija s komentarima koja je kao nakšibendijski šejh godinama pripremao. Tokom života je uspio prevesti i napisati komentar, oslanjajući se na ranije komentare Abidin-paše i dr. Muhammeda Kjefafija, na jedan i po od ukupno šest svezaka ovog kapitalnog djela orijentalno‑islamske kulture. Zanimljivo je da se Mešić koristio ne samo perzijskim originalom već i prijevodima Mesnevije na turski i arapski jezik – koje je sjajno poznavao – kako bi svoj prijevod na bosanski jezik učinio što je moguće boljim i preciznijim.

“Prvi džild – svezak (4.058 bejtova – distiha) kompletirao je u periodu od 1978. do 1984. godine, prevodeći s perzijskog originala. (…) U julu 1986. započeo je sa prijevodom drugog džilda Mesnevije i uspio je do 1994. godine obraditi 2.625 bejtova. Posljednje bejtove je obradio nekoliko mjeseci prije preseljenja na ahiret”, piše dr. Izet Zikjri Pajević u predgovoru trotomnog izdanja Mešićevog prijevoda i komentara Mevlanine Mesnevije. Svojim se prijevodom i komentarom Rumijevog djela Mešić svrstao među bošnjačke intelektualce koji su komentirali kapitalna djela orijentalno-islamske kulture, onu ne tako brojnu grupu bošnjačkih velikana čiji kontinuitet možemo pratiti od Ahmeda Sudija Bošnjaka, velikog komentatora perzijskih klasika.

Trnovit put do duhovnih visina

“Put mog oca bio je težak. Rodio se 1916. godine i djetinjstvo mu je na neki način bilo lijepo, ali godine koje će uslijediti bile su preteške, no, on se nikada nije žalio. Za sve što mu se dešavalo govorio je samo: ‘Mašallah, dobro je.’ Njegov otac Omer, po kojem sam dobio ime, bio je vjeroučitelj. Živjeli su u Lipnici kod Tuzle, ali Islamska zajednica u to doba nije plaćala vjeroučitelje. Djed nije imao plaću i porodica je živjela od onoga što bi roditelji djedovih učenika poklonili ili donijeli kao neki prihod. Nisu imali novčanih sredstava. Moj je otac bio nadaren učenik, kao i njegova braća i sestre, ali nije bilo novca da se svi školuju. Bilo je to doba ekonomske krize, a otac je prvo muslimansko dijete iz Lipnice koje je završilo osnovnu školu u Tuzli, tzv. ruždiju, do koje je svaki dan pješačio po osam kilometara i bilo mu je izuzetno naporno”, ispričao je za Stav šejhov sin Omer Mešić, penzionirani profesor fizike.

Nakon što je završio ruždiju, prema amidžinom savjetu, upisao je medresu, a iz medrese su ga u četvrtom razredu uputili u Sarajevo, u Višu šerijatsku sudačku školu. Dječaku od petnaestak godina dani u Sarajevu bili su teški, jer, kako kazuje njegov sin, nije imao novca za stan i hranu. Iako je bio odličan učenik, jedva je dobio stipendiju.

“Živio je dajući drugoj djeci instrukcije, školu je završio kao jedan od najboljih učenika u toj generaciji, a zatim je otišao u vojsku. Nakon što je odslužio vojsku Kraljevine Jugoslavije, prvi posao dobio je u Islamskoj zajednici u Ljubinju. To je tada bilo na kraju svijeta. Oženio se mojom majkom, Tuzlankom Nesibom Prcić. Nakon dvije godine, prebacili su se u Stolac. Ondje je bio imam, a tu ga je zatekao i početak Drugog svjetskog rata. Došle su ustaše i njihov režim. Jedan od njegovih kolega iz Sudačke škole bio je pripadnik ustaškog pokreta i on ga je ucijenio da se pridruži ustašama. Otac nije volio politiku i nikad se njom nije htio baviti. Na kraju je bio primoran pridružiti se vojsci. Ko zna šta bi mu se te 1941. godine desilo da nije pristupio domobranima. Kao običan vojnik prebačen je u Hrvatsku, iako je zbog završene škole trebao imati oficirski čin. Bio je u Petrinji s majkom, koja je tada bila trudna. Nakon Petrinje, bili su kod Bjelovara i ovaj mu je ‘kolega’ dao oficirski čin, a na kraju je završio kao zamjenik imama Zagrebačke džamije”, kaže Omer.

Drugi svjetski rat, navodi Omer, za šejha Ahmeda bio je traumatičan. Vidio je mnoge loše stvari, pisao je i svjedočio raznim dešavanjima, a ti su zapisi dio porodične još neotvorene arhive. “Postoje određeni razlozi zašto je arhiva neotvorena. I dalje je sve to malo osjetljivo i ne bih želio da to čitam, a nemam ni želju, nego samo čuvam njegovu ostavštinu. Ali, vratimo se pričom na kraj rata u Zagreb. Svi koji su nosili uniforme a nisu bili partizani teško su doživjeli dolazak partizana, koji su ih progonili i zatvarali na maksimirskom stadionu i u okolini. Njemu je to bio najteži dio rata. Svi su bili na jednom mjestu pa su partizani dolazili s dokumentacijom o svakome, ko je šta radio, gdje je bio i kako se ogriješio. Bila su masovna ubijanja, a on je čekao mjesec i nešto da dođe na red, da vidi šta će s njim biti. Kad se vratio u Tuzlu, ondje ga je dočekala nova vlast. Srećom, uspio se zaposliti, i to u Puračiću. Ja sam se ondje rodio 1948. godine u mektebu. Otac je tada počeo raditi u zemljoradničkoj zadruzi kao knjigovođa, iako nije znao taj posao, ali se posvetio učenju računovodstva i knjigovodstva. Bio je kadija i volio je taj posao, ali ni dan nije radio kao kadija, i to mi je žao”, kazuje Omer.

HUMANISTA U PRIVREDNOM SEKTORU

Novi posao Ahmed-efendija brzo je savladao, pa se preselio u Banoviće, gdje je postojala mala termoelektrana za potrebe okolnih rudarskih naselja. Napustio je imamski poziv i od augusta 1953. godine posvetio se radu u privredi, obavljajući poslove finansijsko-komercijalnog službenika u Banovićima, Kaknju, Visokom i Sarajevu. Pokazao se poštenim, vrijednim i pouzdanim. Poslije četiri-pet godina, prebačen je na rad u TE Kakanj, gdje je bio šef računovodstva, pe se stoga familija preselila u Visoko.

“Još dok smo bili u Puračiću, otac je upisao Filozofski fakultet u Sarajevu, na kojem je studirao arapski, perzijski i turski jezik. Završio je među legendama tog fakulteta, a divni ljudi su mu predavali. Kada je diplomirao, sjećam se jer sam prisustvovao odbrani očevog diplomskog rada, profesor i akademik Nedim Filipović skočio je i poljubio ga u čelo od dragosti kako je otac ovladao temom. Čime god da se bavio, bio je briljantan. Ja sam mu sin, ali ne mogu shvatiti da je tolike godine radio u privredi, a onda uzme knjigu iz perzijskog, pa je direktno prevodi, kao da je godinama živio u Iranu. Imao je fantastičnu memoriju, veliki dar i volju. Držao je ogroman broj podataka u glavi. Prevodio je uvijek, pisao je i druge stvari, uz sve životne probleme”, ističe Omer.

Godine 1963. angažirao ga je Emerik Blum, osnivač i direktor “Energoinvesta”, da kao stručnjak radi u toj firmi. Mešić je bio pomoćnik direktora za kapitalnu izgradnju, jedan od ključnih ljudi u vremenu kada je “Energoinvest” najbolje radio. Tada se s porodicom doseljava u Sarajevo.

“Dobio je stan na Koševu. Ja sam se bio upisao u Drugu gimnaziju, a sestra na fakultet. Nakon godinu i po boravka u Sarajevu, došle su očeve bivše kolege iz Kaknja moleći ga da se onamo vrati. Oni su ga voljeli, a i on njih, ali tek smo se bili smjestili u Sarajevu. Ipak, kada je dobio dobru plaću, vratili smo se u isti stan u Visokom, gdje je otac stekao krug prijatelja koji su bili veoma vezani za sufizam”, prisjeća se Omer.

“Otac je bio religiozan i nije pretjerivao ni u čemu. Bio je svjetovno umjeren i okrenut ka knjigama. Cijela ga je Jugoslavija znala kao stručnjaka, ali ne diraj mu u vjeru. Svi su znali da je išao u džamiju. Visočaci su ga voljeli i cijenili. Tada su samo rijetki religiozni ljudi bili na nekom položaju. Ljudi iz Visokog su ga pozvali da dođe u tekiju, da im prevede neke tekstove. Rekli su mu da su oni derviši, međutim, da ne znaju perzijski i arapski. Bili su to radnici, ali izuzetno moralni ljudi, vjernici, koji izazivaju divljenje”, kazuje Omer. Tako je budući šejh Ahmed u Visokom od 1972. do 1976. godine držao dersove iz Mesnevije Dželaluddina Rumija, a tu će praksu nastaviti i nakon povratka u rodnu Tuzlu.

HALKA “MESNEVIJE” U VISOKOM

Na pitanje kako je započeo s dersovima Mesnevije u Tuzli, Mešić je odgovarao: “Zato sam puno zahvalan u prvom redu onome ko me je naučio perzijskom jeziku (dr. Šaćir ef. Sikirić, rahmetullahu teala), a zatim onima koji su bili povod da se počnem baviti proučavanjem Mesnevije (hadži Omer-aga Bukurević i hadži Sulhi ef. Hadžimejlić iz Visokog), a hadži Sulhiji posebno, jer mi je stavio na raspolaganje svoj primjerak prijevoda Mesnevije na arapski jezik, što mi je mnogo pomoglo pri radu”, navodi Mešićeve riječi Izet Pajević u tekstu Šejh hadži Ahmed ef. Mešić (šejh Ahmed Nurudin) – mesnevihan iz Tuzle.

“Prevodeći Rumija i družeći se s ljudima, moj je otac počeo uviđati drugu, duhovniju stranu islama, suptilniju i mekšu. Prevodio im je i tumačio Mesneviju, i to je zavolio, a tek onda je vidio da je to najljepša stvar koja se u islamu može izvući iz vjerovanja. Počeo je izučavati, prevoditi Mesneviju. Radio je to od 1972. godine do smrti. S tim visočkim šejhovima imao je posebnu duhovnu vezu, nešto što je neshvatljivo. Ja sam fizičar, potpuno racionalan, i da to nisam doživio, ne bih vjerovao. Na prijevodu Mesnevije bilo je mnogo posla, pa je s njim radila i dr. Mubina Moker. Ona je, da tako kažem, bila njegova učenica. Prevodio je i druge knjige, među kojima i Istine o tesavvufu, po kojima uče studenti na fakultetima islamskih nauka, a brigu i proces oko svih izdanja vodio je dr. Izet Pajević”, objašnjava Omer.

Šejh Ahmed penziju je dočekao u Termoelektrani u Kaknju. Tadašnji direktor pitao ga je, s obzirom na porodicu, bi li želio stan u Visokom zamijeniti za stan u Tuzli, što je Mešić prihvatio. U Tuzlu je odselio 1977. godine.

Prevoditi “Mesneviju” u Tuzli

Atmosfera u Tuzli nije bila povoljna, nimalo sufijska, kako kaže Omer, pa se njegov otac povukao i prevodio vrijeme u samoći, održavajući kontakte sa šejhovima iz Visokog. Godinu nakon povratka u rodnu Tuzlu, Mešić počinje raditi na pisanom prijevodu i komentaru Rumijeve Mesnevije.

“Njegov prijevod Mesnevije je prozni. Ovo je nužno naglasiti zbog mogućeg čitateljeva prigovora ili zapitanosti zašto je prijevod u prozi kad je iz naslova djela Mesnevija jasno da je pisano u poetskoj formi klasične perzijske književnosti u kojoj se rimuju polubejtovi; odnosno, zašto prevodilac nije posvetio gotovo nikakvu pažnju poetsko-estetskoj ravni djela? Odgovor na ovo pitanje iziskuje pravilno razumijevanje tradicionalnog pristupa Mesneviji, na kojem je odnjegovan i Ahmed-ef. Taj pristup, karakterističan za mesnevihane, Mesneviju motri kao djelo namijenjeno za iršad – uputu recipijenata (čitalaca i slušalaca), te je stoga razumljivo zašto je i Ahmed-ef. svoju prevodilačku metodu podredio takvom razumijevanju Mesnevije”, piše Mubina Moker u tekstu Mesnevija – zanavijek otvorena knjiga. Kao potvrdu ovih riječi, Mubina Moker navodi i citat šejha Ahmeda Mešića iz predgovora svom prijevodu i komentaru, u kojem piše: “Meni, zapravo, nije stalo do toga šta će ko reći i misliti o ovom mom skromnom radu, budući da ja to ne činim ni radi sticanja ugleda i slave niti radi materijalne koristi, nego samo zato da bih ovo štivo i ove misli – koliko znam i mogu – približio našem čovjeku.”

OBNOVA NAKŠIBENDIJSKE TRADICIJE U TUZLI

Nakon što je 17. decembra 1989. godine, na dan Mevlanine smrti, poznat pod imenom Šeb-i arus, održao predavanje o Dželaluddinu Rumiju u Šarenoj džamiji u Tuzli, Ahmed ef. je sredinom naredne godine sa zvaničnicima Odbora Islamske vjerske zajednice u Tuzli razgovarao i usmeno dogovorio da počne održavati predavanja iz Mesnevije. “Na sjednici od 26. jula 1990. godine OIVZ Tuzla je prema tom dogovoru donio zaključak kojim se odobrava održavanje predavanja iz Mesnevije, čime je ozvaničeno postojanje katedre Mesnevije u Tuzli”, piše dr. Pajević. Za šejha nakšibendijskog tarikata imenovao ga je visočki kadija šejh Sulhija Hadžimejlić 1. septembra 1991. godine, a te je godine šejh Mešić obavio i hadž.

U martu 1994. godine sa svojim dervišima šejh Ahmed je u renoviranom mektebu Majdanske džamije otvorio Majdansku tekiju. Bila je to prva tekija otvorena u Tuzli nakon Drugog svjetskog rata. “Njegov šejh Sulhija Hadžimejlić ga je s pravom nazvao osnivačem nakšibendijskog tarikata u Tuzli. Paralelno s ovim poslovima, pokrenuo je i aktivnosti za izgradnju nove nakšibendijske tekije, koja biva izgrađena i otvorena 1996. i danas nosi njegovo derviško ime”, piše Pajević, navodeći da je derviško ime šejha Mešića bilo Ahmed Nurudin. Osim prijevoda i komentara Mesnevije, šejh Mešić preveo je i kapitalno djelo Istine o tesavvufu Abdula Kadira Isaa. Godine 2003. publicirano je i njegovo autorsko djelo Šta je islam i šta islam nudi čovječanstvu, pisano od januara do augusta 1993. godine.

Sredinom 1994. godine Mešićevo zdravstveno stanje počelo je slabiti, ali su njegova pronicljivost i umne sposobnosti ostale potpuno očuvane. Delegacija Islamske zajednice na čelu s muftijom Huseinom ef. Kavazovićem, danas reisul-ulemom, posjetila ga je 14. oktobra 1994. godine, a isto poslijepodne ga je zijaretio i šejh Mustafa ef. Mujić, poznatiji kao hafiz s Paleža. Dva dana poslije, šejh Mešić održao je svoje posljednje predavanje iz Mesnevije u nakšibendijskoj tekiji u Tuzli. Posljednji tuzlanski kadija i obnovitelj nakšibendijskog tarikata u ovom gradu, šejh Ahmed Mešić, preselio je na bolji svijet 25. oktobra. Iza sebe je ostavio zikir-halku i vrijedna djela koja i danas čitaju i izučavaju njegovi poštovaoci.