Nakon što su pročitali članak i sve njegove dodatke, kakva je, recimo, tabela u kojoj su detaljno navedeni dokumenti koji se nalaze u Hrvatskoj, datumi kada su izuzeti i datumi kada su preneseni u susjednu državu, bosanskohercegovački arhivari shvatili su da do tog trenutka nisu imali pojma o tome da ta dokumentacija uopće postoji te da se ta obimna ratna dokumentacija uopće nalazi u Hrvatskoj?! A riječ je o desetinama hiljada kutija u kojima je pohranjena arhivska građa, u kojima su milioni dokumenata o Armiji Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskom vijeću obrane, brojnim civilnim, vojnim, policijskim, političkim i drugim ustanovama i institucijama u Bosni i Hercegovini

Jedan članak objavljen u stručnom časopisu prije nešto manje od tri godine slučajno je otkrio skandal u čijem su središtu institucije Bosne i Hercegovine i obavještajno-policijske strukture susjedne Hrvatske. Po ko zna koji put. Naime, u 21. broju tuzlanskog stručnog časopisa Arhivska praksa prenesen je članak pod naslovom Pregled arhivskoga gradiva o Domovinskome ratu u Bosni i Hercegovini koje je pohranjeno u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata. Autor je Ivan Brigović iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra. Članak, odnosno Brigovićev naučni rad, objavljen je u časopisu Radovi 49. savjetovanja hrvatskih arhivista “Arhivi i Domovinski rat”, koji je održan na Plitvicama u oktobru 2016. godine.

Brigović je tada, u uvodu svog rada, napisao pojašnjenje u kojem stoji: “U Hrvatskome memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskoga rata čuva se Zbirka arhivskoga gradiva o Domovinskome ratu u Bosni i Hercegovini, dobivena u depozit od Hrvatskog državnog arhiva 2009. godine. U radu je prikazan i opisan sadržaj gradiva koje se nalazi u navedenoj zbirci, kontekst i povijest njegova nastanka, njegova očuvanost, sređenost i dostupnost korisnicima te je proanalizirana njena historiografska i dnevno-politička važnost za razumijevanje rat(ov)a u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991–1995. godine.”

Nakon što su pročitali članak i sve njegove dodatke, kakva je, recimo, tabela u kojoj su detaljno navedeni dokumenti koji se nalaze u Hrvatskoj, datumi kada su izuzeti i datumi kada su preneseni u susjednu državu, bosanskohercegovački arhivari shvatili su da do tog trenutka nisu imali pojma o tome da ta dokumentacija uopće postoji te da se ta obimna ratna dokumentacija uopće nalazi u Hrvatskoj?! A riječ je o desetinama hiljada kutija u kojima je pohranjena arhivska građa, u kojima su milioni dokumenata o Armiji Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskom vijeću obrane, brojnim civilnim, vojnim, policijskim, političkim i drugim ustanovama i institucijama u Bosni i Hercegovini.

Prema podacima objavljenim u Brigovićevom članku, dokumentacije je bila pohranjena u prostorijama HIS-a (Hrvatske izvještajne službe), koju je oformio i koju je dugo vodio sin Franje Tuđmana Miroslav Tuđman. Ta je institucija dokumente iz BiH početkom 2000-ih predala Hrvatskom dokumentacijskom arhivu, odakle su nekoliko godina kasnije prenesena u dokumentacijski centar. Tokom istrage bh. arhivara o načinu i putevima kojima su dokumenti dospjeli u Hrvatsku došlo se do nekih informacija o tome da su dokumenti pokradeni iz bh. državnih arhiva. Međutim, Adamir Jerković, dugogodišnji direktor što državnog, što federalnog arhiva, u razgovoru za Stav to je demantirao, tvrdeći kako dokumenti nikada nisu ni bili zavedeni u ovdašnje arhive nego su odmah, iz dijelova BiH koji su bili pod kontrolom vojnih i civilnih vlasti HVO, prebačeni u Hrvatsku.

Dvije su stvari, prema tvrdnjama arhivara s kojima su razgovarali, zanimljive. Prva je da su, kako se navodi, kada su u Hrvatskoj shvatili šta se desilo, povučeni zbornici radova s Plitvica te da ih je danas gotovo nemoguće naći. Ipak, sačuvano je nekoliko primjeraka u kojima je štampan Brigovićev rad. Druga je stvar to što se u Brigovićevom članku spominje ime jedne osobe koja je bila angažirana na sređivanju dokumentacije u Hrvatskoj. Ta je osoba u isto vrijeme bila uposlenik Arhiva Bosne i Hercegovine i nedugo nakon obavljenog posla u Hrvatskoj trajno je iz Sarajeva preselila u Holandiju.

Nakon svega, arhivisti iz BiH su i zvanično, napismeno, od Hrvatske zatražili da se ta dokumentacija koja je u njihovom posjedu vrati u ovdašnje arhive. Između ostalog, i zato što je riječ o međunarodnom prekršaju. Međutim, to nije bilo moguće jer je Vlada Hrvatske ranije već zabranila uvid u sve te dokumente. Razlozi za to također su navedeni u Brigovićevom radu. Dokumenti su još uvijek u Hrvatskoj, a ovdašnja ministarstva nadležna za to pitanje nisu učinila gotovo ništa da konačno kutije s dokumentima budu vraćene tamo gdje im je mjesto. Ono što također može predstavljati problem jeste da se ti dokumenti koji su u Hrvatskoj, a koji više nisu dostupni institucijama BiH, ne mogu koristiti ni za odbranu oficira Armije RBiH u procesima koji se vode ili koji će tek početi pred Sudom Bosne i Hercegovine.

O kakvim je dokumentima riječ, Ivan Brigović detaljno pojašnjava u svom radu prezentiranom na Plitivicama. Za gledanje i izradu kopija dokumenata potrebno je tražiti odobrenje koje je prvobitno davala Vlada Hrvatske, u početku predsjednik Savjeta za suradnju sa Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, a kasnije direktor Uprave za međunarodnu suradnju, pravnu i suradnju sa međunarodnim kaznenim sudovima Ministarstva pravosuđa RH. Danas ga daje Državno odvjetništvo Republike Hrvatske uz odobrenje Vlade. Nakon što dobiju potrebno odobrenje za uvid u arhivsko gradivo, korisnici trebaju podnijeti zahtjev centru koji treba sadržavati njihovo ime, prezime i zanimanje, svrhu korištenja gradiva te stvaratelje i godine nastanka gradiva koje žele istraživati.

Prema podacima iz Arhiva, nakon što su dokumenti pohranjeni u depozit, od 8. juna 2009. do 11. decembra 2015. godine uvid u zbirku dokumenata ostvarilo je pedeset i dvoje korisnika koji su tokom 128 posjeta ukupno pregledali 3.819 kutija gradiva. Uvid su najviše tražila pravosudna tijela, bosanskohercegovačka i hrvatska tužiteljstva, advokati te hrvatske policijske agencije radi prikupljanja dokaza za istražne postupke i podizanje optužnica protiv osoba osumnjičenih da su počinili krivična djela i ratne zločine tokom rata u BiH.

Uvid u dokumentaciju koja se nalazi u Hrvatskoj najviše su puta tražili istražitelji Tužiteljstva BiH, čijih je trideset ekipa, od 2010. do 2015. godine, u 76 posjeta centru, pregledalo 2.456 kutija dokumenata. Međutim, Vlada Hrvatske onemogućila je 3. jula 2015. godine, nezadovoljna radom pravosudnih tijela Bosne i Hercegovine, koja su podizala optužnice protiv pripadnika “oružanih snaga, policije, sigurnosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske”, te članova “političkih struktura” i “tijela vlasti”, koristeći se pritom “široko postavljenim i ekstenzivno tumačenim sudioništvom u udruženom zločinačkom poduhvatu” i formulacijom prema kojoj su se zločini događali u okviru širokog i sistematičnog napada vojnih snaga u koje je bila uključena Hrvatska vojska. Takvu praksu pravosudnih tijela BiH Vlada Hrvatske ocijenila je kao grubo kršenje “domaćega javnog poretka” i “bitnih državnih interesa”, te je savjetovala pravosudnim tijelima Hrvatske, što su ona i prihvatila, da više “ne postupaju prema zamolbama bosanskohercegovačkih pravosudnih tijela koje su protivne hrvatskim državnim interesima”.

U hrvatskim arhivima nalazi se ukupno 10.396 registratora ili kutija s građom, 274 VHS kasete, tri video VHS-C kasete, zatim 17 audiokaseta te deset mikrokaseta. Sve to skupa čini ono što se u Hrvatskoj zove Zbirka arhivskog gradiva o Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini. Nakon što je dopremljena u Hrvatsku, od 2000. do 2001. godine podijeljena je u devetnaest cjelina. Među njima je dokumentacija iz ureda predsjednika “Hrvatske Republike Herceg-Bosne”, zatim iz odjela odbrane HVO, dokumentacija Ministarstva obrane HZ-HB, Glavnog stožera HVO, dokumentacija SIS-a, različitih zbornih područja, dokumentacija različitih civilnih ustanova…

Ono što je posebno zanimljivo jeste da se u arhivu u Hrvatskoj nalaze dokumenta Armije RBiH podijeljena u četiri podcjeline, a sve se četiri tiču 4. korpusa. Osim toga, u arhivu postoji fond Dokumentacija SDA i ABiH, koji sadržava dokumenta SDA, Teritorijalne odbrane, Patriotske lige i Armije BiH – propagandni materijal, zapovijedi za napade, izvještaje, popise vojnika, potvrde, pravilnike, fotografije, lične dokumente… Nisu to jedni fondovi u arhivu, ostali se tiču Vojske Republike Srpske, dokumentacije vezane za suđenja Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću…

Prema dostupnim podacima, dio građe o ratu u Bosni i Hercegovini pohranjen je u Središnjem vojnom arhivu (SVA) Ministarstva obrane u zagrebačkom naselju Černomerec te u Dokumentacijskom centru u Mostaru, gdje se čuva dokumentacija MUP-a tzv. Herceg-Bosne. Osim toga, dio arhivske građe nalazi se još i u Ljubuškom i u Čapljini. Hrvatskoj je jasno da će nekada ta građa morati biti vraćena u Bosnu i Hercegovinu, stoga posljednjih godina skeniraju i kopiraju dokumentaciju kako bi je ostavili u svojim arhivima. Do sada je skenirano nešto manje od tri hiljade kutija i, sudeći po sporom tempu skeniranja, taj će proces trajati još godinama. I toliko će vjerovatno trajati i dok se arhiv ne vrati u Bosnu i Hercegovinu