kad se mislilo da će se Michel Legrand potpuno posvetiti jazzu i popularnoj pjesmi, početkom 60-tih nadire tzv. francuski filmski novi val. Tko će biti bolji od njega da se uključi kao skladatelj, dajući maksimum sa svojom bujnom melodijskom imaginacijom, s osjećajem za melankolični ton pjesama, sa sjajnim aranžerskim, skladateljskim i pijanističkim umijećem
 Michel Legrand ? Tko se krije iza tog čarobnog imena kojeg je svaki od amatera ljubitelja filma barem jedanput morao zapaziti? Malo je ako kažemo sjajan jazz-pijanist i aranžer, koji je radio od Milesa Davisa i ostalim vrhunskim, jer ćemo ga sresti i kao interpretatora klasične glazbe. Ako Michela Legranda poznajemo samo kao jednog od najvećih skladatelja filmske glazbe (oko 250 filmova, čak tri Oskara!), opet je malo, jer je on dirigirao, skladao i producirao ploče skoro svih važnijih francuskih šansonjera, uključujući <em>Pariškog vrapčića</em> Edith Piaf. Potom je i odličan pjevač koji je otpjevao neke od velikih (svojih) šansona. Uz to i bonvivan, avijatičar…, najveći kada je riječ o francuskoj filmskoj glazbi i njenim protagonistima, uz Mauricea Jarrea, naravno. Taj nas je velikan svjetske glazbe napustio u noći između 26. i 27. januara, u 86. godini.</p>
<p>Njegova nas je umjetnička magija dodirnula u više navrata. Dva njegova boravka u Zagrebu i Dubrovniku i suradnje s jazz-vibrafonistom Boškom Petrovićem i Zagrebačkim solistima pamte se, kao i nastup s Terezom u okviru Dubrovačkih ljetnih igara 2002. godine.</p>
<p>Michel Legrand, iako rođen u glazbeničkoj obitelji 1932. godine, zarana je sam učio glazbu. Otac Raymond, inače poznati dirigent i kompozitor zabavne glazbe, otišao je od njih kad je Michel imao 5 godina.</p>
<p>Michel je u mladosti želio biti sve, i kompozitor, i pjevač, i izvođač klasične glazbe, i dirigent… Mama ga šalje kod velike Nadije Boulanger, uči orkestraciju, savladava sviranje skoro svih instrumenata (“da mi glazbenici u studiju ne bi objašnjavali šta je šta”) i baca se s 20-tak godina u glazbeni život, ali svijet se za njega okrenuo naopako kad je sredinom 50-tih na koncertu sreo orkestar velikog američkog trubača Dizzyja Gillespiea, pa ga oduševljavaju jazz i popularna glazba. Počinje pisati aranžmane za mnoge francuske i američke pjevače šansona, američke popularne pjesme i klasike u rasponu od Edith Piaf do Mauricea Chevaliera, od Raya Charlesa do Barbare Streisand ili Arethe Franklin, da o pop-vedetama poput Neila Daimonda ili Diane Ross niti ne govorimo. Njegovi su “pacijenti” bili, naravno, i Juliette Gréco, Zizi Jeanmarie i veliki karipsko-francuski pjevač Henri Salvador. I, naravno, najveći od najvećih – Jacques Brel!</p>
<p>Paralelno kao pijanist snima album <em>I Love Paris</em> 1954. godine, koji se prodaje u višemilijunskom tiražu, ali, zbog pogrešnih ugovora, dobija tek par tisuća dolara od izdavača s obiju strana Atlantika. Slijedi još nekoliko sličnih projekata koji će okončati sjajnom pločom <em>Legrand Jazz</em>, na koju poziva sve odreda velike zvijezde američkog jazza na čelu s trubačem Milesom Davisom i pijanistom Billom Evansom, i to koncem 50-tih u New Yorku.</p>
<p>I kad se mislilo da će se Michel Legrand potpuno posvetiti jazzu i popularnoj pjesmi, početkom 60-tih nadire tzv. francuski filmski novi val. Tko će biti bolji od njega da se uključi kao skladatelj, dajući maksimum sa svojom bujnom melodijskom imaginacijom, s osjećajem za melankolični ton pjesama, sa sjajnim aranžerskim, skladateljskim i pijanističkim umijećem?! Veliki Jean-Luc Godard je njegov “pacijent”, a onda i Jacques Demy, s kojim realizira više projekata, od kojih onaj prvi <em>Cherbourski kišobrani</em> ostaje kao djelo nepojamne ljepote s prekrasnom Catherine Deneuve u glavnoj ulozi. Nikada prije nije zabilježeno u povijesti nagrade Oskar da je netko bio kandidiran za nju u čak trima kategorijama: najbolja glazba, najbolji song i najbolja glazbena adaptacija.</p>
<p>Onda su slijedile suradnje sa skoro svima velikim, opet u rasponu od Orsona Wellesa, Roberta Altmana i Clinta Eastwooda do Josepha Loseya, pa sve do Barbare Streisand, s kojom realizira glazbeni film <em>Yentl</em> 1982. godine, za koji treći puta biva nagrađen Oskarom za najbolju glazbu. Prije toga, već je u svojoj arhivi držao dva zlatna kipića: onaj za film <em>Ljeto 42</em> režisera Roberta Mulligana iz 1962. godine, te za najbolji song <em>The Windmills of Your Mind</em>, napisan za film <em>Thomas Crown Affair</em> iz 1968. Ova zadnja spomenuta godina bit će presudna za Michela Legranda, jer se trajno seli u Hollywood i piše, piše, piše, sam je rekao kako skoro da nije imao vremena da vidi sve filmove koje je opskrbio svojim prekrasnim melodijama, aranžmanima i produkcijama. Za film <em>Happy Ending</em> piše prekrasnu pjesmu <em>What Are You Doing the Rest of Your Life</em> 1969. godine, a tri godine poslije dobija jednu od nagrada Grammy za verziju koju je napravio s velikom jazz-pjevačicom Sarah Vaughan. Pjesma je ostala živjeti kao jedna od svevremenih zimzelenih uspješnica i u originalu je skladana na tekst pisan na engleskom jeziku.</p>
<p>Ali tu se glazbenička avantura Michela Legranda ne završava. Jazz ostaje njegova trajna ljubav, on će svirati klavir, aranžirati i dirigirati mnogim velikanima jazza. Stan Getz, John Coltrane, Bill Evans, Ben Webster samo su neki od onih s kojima se sretao u studijima, ili pak na koncertima, već spominjana Sarah Vaughan također, pa kubanski trubački as Arturo Sandoval, neizbježni violinist Stephane Grapelli i drugi. Čuvena je njegova zadnja suradnja s karizmatskim trubačem Milesom Davisom s početka 90-tih, kada su radili skupa na opskurnom australskom filmu <em>Dingo</em>, u kome će Miles, osim što će odsvirati sjajno trubu, u Legrandovim orkestracijama igrati i jednu od dviju glavnih uloga: jazz-trubača iz pariških klubova Billyja Crossa.</p>
<p>I opet to nije sve: kao pijanist, Legrand je snimao djela Érica Satiea i Aaronda Coplanda, jedno se vrijeme okrenuo i glazbenom teatru pa je iza njega ostalo više broadwayskih uspjeha ili onih na West Andu. Imao je ispunjen dnevnik rada sve do konca ovog desetljeća i spremao se da na nastupe vozi avion, za koga je avijatičarsku licencu dobio kad je imao 40 godina, a sve u želji da savlada strah od letenja. I da nam obitelji Legrand ne bude dovoljno, potrudila se njegova sestra Christiane, koja je sjajno pjevala i u naše krajeve banula kao vodeća sopranistica u čuvenoj francusko-američkoj vokalnoj grupi “Swingle Singers” 1970. godine da nastupi u okviru jazz-festivala u Ljubljani.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.
