Epilog događaja u Rotterdamu jeste to da je dr. Fatma Betül Sayan Kaya, turska ministrica za porodična i socijalna pitanja, na kraju protjerana, njeni tjelohranitelji uhapšeni, a nad ljudima okupljenim ispred konzulata Republike Turske izvršeno neopravdano policijsko nasilje

Piše: Bojan BUDIMAC

Drugi put uzastopce vanredni događaj ometa me u izboru teme. U normalnim bi okolnostima ovaj tekst bio o sastanku predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana s predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, održanom u Moskvi 10. marta. Sastanak je bio važan korak raprošmana dviju zemalja poslije krize nastale obaranjem ruskog vojnog aviona u novembru 2015. godine.

Potpisano je osam sporazuma između Turske i Rusije, od kojih su najvažniji energetski i osnivanje zajedničkog investicionog fonda. Podržani su pregovori glede Sirije koji se vode u Astani, glavnom gradu Kazahstana. Sastanak je pao u vrijeme kada je situacija u Siriji dodatno zakomplicirana događajima oko Mumbiça. Događajima koji su najzad nedvosmisleno pokazali da su u praksi sirijski režim, sirijski ogranak terorističke organizacije PKK, Iran, SAD i Rusija na istoj strani, a protiv sirijskih pobunjenika podržanih od strane Turske.

Kampanja protiv ustavnih promjena u Turskoj

Jedanaesti mart u Rotterdamu (Holandija) iznjedrio je događaje kakvi nisu zabilježeni od kada postoji diplomatija. Reciprocitet je fundament diplomatskih odnosa. To treba imati na umu sve vrijeme dok se čitaju sljedeći redovi, a možda nije loše za razumijevanja proporcija… Skandal je preblaga riječ. Ili, pokušajmo zamišljati istu situaciju sa zamijenjenim ulogama.

Holandija je odlučila da se pridruži grupi država pod vodstvom Njemačke koje će se uključiti u kampanju protiv turskih ustavnih promjena, sprečavajući turske zvaničnike da ostvare kontakt sa svojom dijasporom. Nije nevažno, sve terorističke organizacije, počevši od PKK-a, preko ultraljevičarskog DHKP-C-a, pa sve do FETÖ-a, uživaju holandsko gostoprimstvo i imaju odriješene ruke za antitursko djelovanje. To je jedna stavka u tursko-holandskim (i šire tursko‑EU) odnosima. Druga je da je Holandija u momentu pisanja ovog teksta pred parlamentarnim izborima. Kada ovaj broj Stava bude u vašim rukama, znat će se rezultati tih izbora. Sve što se dešavalo jedanaestog marta ima uzrok u ovim dvjema stavkama.

A dešavalo se sljedeće. Prvo je ministru vanjskih poslova Turske Mevlutu Çavuşoğluu, odnosno njegovom avionu, neposredno prije nego što će poletjeti za Rotterdam, uskraćena dozvola slijetanja na rotterdamski aerodrom. To je izazvalo snažne reakcije i teške riječi. Predsjednik Republike Turske u govoru na javnom skupu rekao je da to liči na nacističku praksu i da su to ostaci nacizma. To je veoma uvrijedilo Vladu Holandije, predvođenu premijerom Markom Rutteom, pa je lider Partije za slobodu i demokratiju (u svjetlu događaja teško je smisliti najmanje odgovarajuće ime za partiju) odlučio da prvom prilikom dokaže da je Erdoğan u pravu.

Prilika se ukazala brzo, samo nekoliko sati kasnije, kada se turska ministarka za porodična i socijalna pitanja dr. Fatma Betül Sayan Kaya iz Njemačke kolima uputila prema turskom konzulatu u Rotterdamu. Njen konvoj prvo je bio zaustavljen na njemačko-holandskoj (u neprimjetnoj zoni Šengena) granici, na kojoj su ekipe državne televizije TRT i Anadolu Ajansi bile zakratko privedene i protjerane nazad u Njemačku.

Kada je konvoj ministarke Kaya stigao na 30 metara od turskog konzulata u Rotterdamu, našao se blokiran histerično jakim policijskim snagama s obaju krajeva neke sporedne ulice. Tada pred konzulatom nije bilo više od 200-300 ljudi i sve se moglo završiti za dvadesetak minuta bez ikakvog “većeg” incidenta, u šta je uračunato i njeno kratko obraćanje okupljenima prije nego što uđe na suverenu teritoriju konzulata. Stavljam navodnike na riječ većeg, jer da li treba veći incident od toga da ministarku jedne zemlje, s urednim diplomatskim statusom i pasošem, policija sprečava da uđe u konzulat svoje zemlje? Podsjećam – reciprocitet i zamislite zamijenjene uloge.

Zahvaljujući savremenoj tehnologiji, tzv. pametnim telefonima, taj “dijalog” između policije i ministarke Kaya mogao se vidjeti na turskim TV kanalima. Novinarima koji su bili ispred konzulata nije dozvoljen prilaz ministarki, a razlog prethodnog protjerivanja novinarskih ekipa, koje su bile priključene njenom konvoju, postaje jasan. Policija je zahtijevala da sprovede ministarku nazad u Njemačku. Također zahvaljujući tehnologiji – aplikaciji Periskop za direktan prenos – prije toga na Twitteru moglo se vidjeti kako policija sprečava generalnog konzula Turske da napusti zgradu konzulata. U direktnom prenosu mogla su se vidjeti (najmanje) dva napada holandske policije iz čista mira na novinare, jedan policijskim konjem, drugi psom i palicom.

Diplomatski megaskandal

Drugim riječima, uživo se moglo posmatrati raspadanje svih međunarodnih konvencija, zakona, pravila pristojnosti i, u krajnjoj liniji, tako glasno proklamiranih evropskih “vrijednosti”. Sve to u tišini međunarodne štampe. Ili ako ne u potpunoj tišini, ono što je bilo objavljivano uglavnom je na sramotu profesije, ali o tom potom.

Ta pat‑pozicija u kojoj je ministarka zarobljena u autu 30 metara od konzulata, a konzul u zgradi konzulata, trajala je satima i one stotine ljudi pred konzulatom pretvorile su se u hiljade. Isto su tako (opet) histerično pojačavane policijske snage iako je skup bio potpuno nenasilan. U jednom trenutku gradonačelnik Rotterdama proglasio je vanredno stanje, dok se na ulici dešavalo praktično ništa, ako izuzmemo diplomatski megaskandal.

U međuvremenu, jake snage turske policije blokirale su zgrade holandske ambasade u Ankari i konzulata u Istanbulu (reciprocitet), pred kojima su počeli protesti turskih građana.

Epilog rotterdamskih događaja jeste to da je ministarka Kaya na kraju protjerana, njeni tjelohranitelji uhapšeni, a nad ljudima okupljenim ispred turskog konzulata izvršeno neopravdano policijsko nasilje. Snimci napada policijskim psima govore ili o neopjevanoj brutalnosti ili o nesposobnosti policajaca da ih kontroliraju. Ili pak oboje. Nema opravdanja da se pas pusti da izujeda čovjeka koji je bespomoćan na tlu. No, u ovom događaju bukvalno ništa od onoga šta su uradile holandske vlasti jedanaestog marta nema nikakvog opravdanja.

Ako je tako, šta je bio motiv? Holandski parlamentarni izbori 15. marta. Zapravo, ključ za razumijevanje dao je ministar Çavuşoğlu nedjelju dana prije događaja. Reagirajući na izjave holandskog premijera, koje se svode na “Çavuşoğlu ne može da dođe”, on je otkrio da ga privatno holandski zvaničnici mole da ne dolazi prije izbora, jer bi njegovo pojavljivanje u zemlji poboljšalo rejting Geertu Wildersu. Geert Wilders, autentični ksenofob, islamofob, rasista i orijentalista (čitaj neonacista), lider partije simpatičnog imena Partija za slobodu, bivši je koalicioni partner holandskog premijera Ruttea. Notorni propovjedač mržnje, koji danas svojom rastućom popularnošću u šahu drži sve ostale igrače na holandskoj političkoj sceni. “Da ste mi to saopštili kao što je red,” rekao je tada Çavuşoğlu, “ja bih vam izašao u susret (iako to nije moj problem), ali s obzirom na to da ste izašli prvo u štampu s prijetnjama, ja to neću kupiti.” Podsjećam, diplomatija je bazirana na reciprocitetu.

Ksenofobija, islamofobija, rasizam

Bez želje da potcjenjujem zlo koje zrači iz sljedeće generacije lidera Evrope – ultradesničarskih populista, raznih wildersa, lepena, petryja – mislim da je mnogostruko gore u cijeloj situaciji to kada se ljevičari (može s navodnicima i bez navodnika), demokrate, socijaldemokrate, demohrišćani itd. počnu takmičiti u disciplinama – ksenofobiji, islamofobiji, rasizmu i orijentalizmu – u kojima su ovi prvi neprikosnoveni šampioni. Tada je vrag odnio šalu, a to je sada. Simptom toga jesu rotterdamski događaji i podrška koju je Vlada Holandije dobila od cijelog političkog spektra, a to joj i jeste bio cilj. Kako je napisala kolumnistkinja Yeni Şafaka Merve Şebnem Oruç, poruka je bila: “Ne glasajte za Wildersa. Mi možemo biti podjednaki fašisti i islamofobi.”

Štampa, koja u principu hrani sve gore spomenuto, a uglavnom preko turkofobije, nije omanula ni ovog puta da prvo bude veoma tiha i neprimjetna dok se destrukcija svih diplomatskih konvencija dešavala, a zatim da sve to dekontekstualizira, ispinuje i predstavi naopačke. Al Jazeera International, naprimjer, u podnaslovu je promijenila sekvence događaja, pa piše: “Tuk na luk potezi, Turska blokira holandsku ambasadu, a Holandija zabranjuje ulaz ministarki u konzulat u Rotterdamu.” Uh, da nije obrnuto? Da i ne govorim o svođenju svega na predsjednika Erdoğana u klišeima kako je predviđen “skup podrške njemu”. To je vrlo jeftin i pokvaren način da se spere, čak i pokuša “opravdati” sramotno ponašanje holandskih vlasti prema predstavnicima turske države, a to su predstavnici svih turskih državljana. To je nedvosmisleno potvrdio i ljuti Erdoğanov protivnik, lider Republikanske narodne partije Kemal Kılıçdaroğlu, pozivom Vladi da odmah suspendira odnose s Holandijom.

Naravno, strana štampa daje dovoljno prostora Marku Rutteu, koji se prosto iščuđava eskalacijom, sve u stilu “pa mi hoćemo dobre odnose”. Čuđenje piromana što zapaljeni benzin gori i malo čudan način da se grade dobri odnosi. Da li će ispasti veći Wilders od Wildersa, vidjet ćemo kad ovaj tekst bude odštampan. Lično sumnjam, a Geert je likovao na Twitteru i predstavljao to kao lični uspjeh.

Težišta diskusija već se bacaju na uvredu – poređenje s nacistima – kao da to može da opravda postupke bez presedana u historiji diplomatije. Uostalom, uvreda nije prethodila prvom skandalu, nego je došla kao posljedica. Kada već pričamo o uvredama, treba imati na umu da se najviše vrijeđamo kad nam je istina bačena u lice. Samozavaravanje Evrope da je nosilac univerzalnih vrijednosti, dok istovremeno rastu govor mržnje, rasistički ispadi i zločini mržnje, ne može trajati dovijeka. Već dugo ti znaci zlokobno ukazuju na ponavljanje historije, samo ovog puta žrtve nisu Jevreji. Da li je Srebrenica bila jedan od prvih znakova?