Rimski imperator Konstantin Porfirogenet prvi je put spominje u desetom stoljeću, a u njenoj je blizini 1448. godine izgrađena prva džamija u Bosni i Hercegovini. Stav objavljuje kratku historiju Foče, dijelove iz knjige Muje Kafedžića

Piše: Mujo KAFEDŽIĆ 

(Izvadak iz knjige “Foča, žrtva genocida XX vijeka”)

Prvi pisani trag o fočanskom kraju nalazi se u djelima rimskog imperatora i historičara Konstantina Porfirogeneta u djelu De Administrando imperie iz X stoljeća, a o nastanku imena Foča nema pouzdanih historijskih izvora. Postoje legende i naučne hipoteze. Mehmed Paša Fatih došao je u ove krajeve s vojskom preko teritorije današnjeg Sandžaka 1463. i prešao Drinu kod Ustikoline. Prema predanju, u Ustikolini je upitao konjanike (suvarije) izviđačke patrole šta ima gore uz Drinu, pokazujući rukom prema Foči. Odgovoreno je: “Nema neprijatelja i ničeg osim vinograda i fučija (kaca) potopljenih u vodi.” Legenda kaže da je od turske riječi fucilar nastao naziv Foča. Na brežuljku gdje je Fatih imao šator njegov vojskovođa Turhan Emin-beg podigao je 1448. godine prvu džamiju u BiH. Etimološki gledano, najvjerovatnije je da je ime Foča nastalo iz turske riječi fuči (drvena posuda za tečnost, bremenica za nošenje vode, kablić, fučija).

Alija Bejtić ovo osporava i smatra da se naziv razvio iz srednjovjekovnog naziva Hoča ili Hotča. Termin je u korijenu muškog imena Hotko (od glagola hotjeti). Turci su preimenovanjem željeli doći do kraćeg naziva, ali i podsjetiti na tursku Foču u Anadoliji, koja se razvila od antičke Fokeje. Foča nije bila fortifikacijski utvrđena, izuzev brda Gradac na lijevoj obali Drine. Prema dubrovačkim arhivima, ime Hotče javlja se u ugovorima od 1368. pa sve do 1436. godine, a današnje ime donose Osmanlije.

Foča je u osmanskom periodu postala političko-administrativni centar. Osmanlije su 1470. formirale administrativno-političku zajednicu Hercegovački sandžak, u koji je uključeno Gornje Podrinje, Hercegovina i dio današnjeg Sandžaka. Foča je bila sjedište Hercegovačkog sandžaka punih 100 godina. Svi centri političke i sudske vlasti ekonomski su razvijani. Prema podacima u Dubrovačkom arhivu, prvi hercegovački sandžak-beg bio je Hamza-beg, koji je izgradio mesdžid u mahali Ortakolo 1470/71. To je početak izgradnje islamskih vjerskih objekata. Svi sandžak-bezi ostavili su svoj pečat na ekonomskom, kulturnom i građevinskom planu. Intenzitet razvoja Foče opada od 1751. godine s Mehmed-pašom Kukavicom, koji je izgradio džamiju u Foči, sahat-kulu, mekteb, medresu, karavan-saraj, veliki han i sebilj i mostove na Ćehotini i Drini.

Posebnu ljepotu Foči davale su brojne džamije. Careva džamija, Bajazita II Valije (1501) i Aladža (XV i XVI stoljeće) donijele su značajan napredak u kulturi i civilizaciji i proširivanju obrazovnih vidika iz filozofije, astronomije, matematike i književnosti. Foča je ‘60-tih godina XVI stoljeća imala oko 1.350 stanovnika.

Kroz Foču je u srednjem vijeku prolazio dubrovački karavanski drum Via Ragusa, Via Drina, Via Bosna, a osmanski putopisac Evlija ibn Derviš Mehmed Zilli, poznatiji kao Evlija Čelebija, na ulazu u Aladža džamiju, uz svoj autogram, 1664. napisao je: “Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovako mjesto još nisam vidio.” O Foči su pisali brojni domaći i strani putopisci, publicisti i historičari, za kojima su ostala historiografska djela u muzejima i arhivima u Istanbulu, Ankari, Bursi, Dubrovniku, Beču, u Bošnjačkom institutu Adila Zulfikarpašića u Sarajevu i Gazi Husref-begovoj biblioteci i drugim naučnim ustanovama. Geopolitički položaj fočanskog prostora, kao i njegove opće karakteristike i pogodnosti koje ga čine povoljnim za život čovjeka, privlačile su ljude od pamtivijeka. Tomaz di Tolfa iz Jordana piše da je Foča trebala biti tranzitno mjesto na putu na turski dvor renesansnog skulptora i slikara Michelangela. Mlečanin B. Ramberti 1534. piše da “Foča ima mnogo dućana i trgovaca”, a francuski putopisac Jean Gaso Foču predstavlja kao bogato mjesto s jakom trgovinom. Vjerovatno otuda potječu simpatične anegdote o Fočacima kao vještim trgovcima. Evlija Čelebija piše i ovo: “Foča je prije i nego što je postala sjedište sandžaka bila ugledni kadiluk od 300 akči sa 77 sela, ima 26.000 dunuma vinograda, na koje se plaća desetina. U čaršiji ima 540 dućana.”

Na umjetničkim crtežima iz XVIII stoljeća vidi se 17 munara i dva crkvena tornja – pravoslavne i katoličke crkve. Knjige su tada prepisivane, ali Foča je u XVI stoljeću već imala štampariju. U fočanskom skriptoriju radilo je 25 prepisivača, kaligrafa. “Rukopis sadar aš-šaria iz područja islamskog prava, u 6 svezaka, završili su krajem rebiul-evela 996. po Hidžri ili 1587. godine.” Pravoslavna crkva sagrađena je u mahali Ćerezluk 1875. na zemlji koju su poklonile tri sestre Vlaisavljević, a katolička crkva izgrađena je 1820. na desnoj obali Ćehotine, na zemljištu što ga za tu namjenu pokloni Husein-beg Zulfikarpašić, tadašnji gradonačelnik, otac rahmetli Adila, osnivača Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Tako su se, u krugu prečnika od oko jedan kilometar, našle bogomolje tri velike religije.

Foča je prije Drugog svjetskog rata bila srez (kotar) podijeljen na sljedeće općine: Foča (grad), Dragočava, Slatina, Čelebići, Jošanica, Ustikolina, Miljevina, Ćurevo i ispostava Kalinovik, a šezdesetih godina XX stoljeća, ukinuti su srezovi radi pojeftinjenja administracije i smanjenja birokratije, pa je uvedena općinska organizacija vlasti i mjesnih zajednica. Općina Foča, s površinom od oko 1.270 km², prosječne nadmorske visine od 700 m, podijeljena je na 23 mjesne zajednice, odnosno na grad Foču sa šest mjesnih zajednica – Donje Polje, Gornje Polje, Aladža, Centar I i II, 6. Čohodar mahala, te izvangradskim – Brod, Miljevina, Jeleč, Kratine, Kozija Luka, Jabuka, Popov Most, Ustikolina, Čelikovo polje, Dragočava, Godijeno, Slatina, Vikoč, Čelebići, Zavait, Meštrevac, Jošanica.

Stalna presija i ataci na Bošnjake traju od 1878. godine, vremena austrougarske okupacije BiH. Prema popisu stanovništva, te godine u srezu (kotaru) Foča registrirano je 78,5% muslimana i 21,5% pravoslavaca. Tada se pravoslavci nisu ni deklarirali kao Srbi, a katolika i Jevreja nije ni bilo. Već u popisu iz 1895. zabilježen je pad procenta muslimana i pravoslavaca, ali je više katolika i Jevreja: 76,7% muslimana, 20% pravoslavaca, 2% katolika, 1,1% Jevreja i 0,2% ostalih. Katolička populacija narasla je dolaskom službenika i stručnjaka iz Austro-Ugarske. Nepobitno, broj muslimana bio je u stalnom opadanju. Tako, prema popisu iz 1910, muslimana je 72,9%, pravoslavaca 20,5%, katolika 6,7%, Jevreja 0,4% i ostalih 0, 2%.

Broj muslimana konstantno je opadao u ratovima, ali i u miru. Crnogorske komite, hajduci i uskoci upadali su u sela, ubijali ljude, palili kuće i pljačkali stoku. Nije bilo pravne sigurnosti, Bošnjaci su, sistemski, bili nezaštićeni. To je uvjetovalo velike migracije ovog naroda. Naročito je bio veliki val iseljavanja u Tursku, Kosovo i Makedoniju nakon okupacije zemlje i za vrijeme Kraljevine SHS, kada su vlasti pljačkaškom agrarnom reformom masu Bošnjaka dovele na prosjački štap. U I svjetskom ratu, pred agresivnom navalom crnogorske vojske, Bošnjaci su izbjegli u centralnu Bosnu i Posavinu, gdje ih je oko 2.000 pomrlo. Nakon raspada Austro-Ugarske i dolaska Kraljevine SHS, Bošnjaci su bili izloženi brutalnim napadima, ubijanju i pljački imanja. Srbi su bezobzirno nasrtali na imanja i živote ljudi, a zakonske su sankcije izostale.

Ekonomska migracija bošnjačkog stanovništva fočanskog općinskog područja, u periodu od l981. do 1991, pokrenula je na odlazak 2.560 muslimana. Bila je to posljedica prikrivene nacionalističke kadrovske politike u školovanju i zapošljavanju. Bošnjaci su napuštali Foču, ugroženi nacionalističkom velikosrpskom politikom prikrivenih nacionalista okupljenih oko Rajka Gagovića, tadašnjeg “gubernatora” Gornjeg Podrinja.

U tom periodu u Foči je zabilježen pad broja stanovnika za 9,3%. Emigrirala su i 593 Srbina, pretežno u Vojvodinu i Srbiju. Razlozi migracija u periodu od 1918. do 1991. imaju konstantu u problemima sigurnosti i zapošljavanja, što je manje-više karakteristično za sva historijska razdoblja. Bošnjačka djeca bila su usmjeravana u škole za radnička zanimanja. Učiteljska škola popunjavana je srpskom i crnogorskom djecom. Ta škola bila je ilegalno leglo ravnogoraca. Otkrivena grupa jeste sankcionirana, ali o posljedicama njenog djelovanja vlasti su šutjele. Po završetku zanata, omladina je odlazila u industrijske centre i tamo se zapošljavala. U Foči, na desnoj obali rijeke, prema popisu 1991. godine, živjelo je 14.335 stanovnika – Muslimana 5.526 ili 38,55%, Srba 7.901 ili 55,12%. Ukupno, općina Foča je imala 40.513 stanovnika: Muslimana 20.790 ili 51,328%, Srba 18.315 ili 45,20%, ostalih oko 3,5%.