“Jedne je prilike Hase hodajući ulicom naišao na svog komšiju u lošim, iznosanim cipelama; zastao je, skinuo svoje cipele i poklonio ih tom čovjeku, a on se bosonog vratio kući. Naišao sam i na priču da su neki momak i djevojka stajali ispred izloga bivše robne kuće ‘Sarajka’. Momak je govorio djevojci da bi kupio neko odijelo koje su zagledali, ali kako za to nema para. Prolazeći tuda, taj je razgovor čuo Hase, uveo je mladića u 'Sarajku' i kupio mu odijelo. Mirsad Fazlagić s pravom je u filmu rekao da je Hase bio majka gladnih ljudi”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ i privatni arhiv

“I danas kada neko napravi neki dobar potez u fudbalu ili, kako mi kažemo, neku dobru fintu, može se čuti komentar: ‘Baš kao Hase.’ Na čaršiji kada neko nahrani golubove, da sadaku prosjaku, učini neko dobro djelo, nekome pomogne u njegovoj potrebi, kaže se: ‘Eno ga, ala Hase.’ Mislim da ga nema kroz čitavo 20. stoljeće da je bio poput njega.” Ovako priča Muhamed Bikić, novinar, publicista i autor dokumentarnog filma Hase, koji će 25. novembra, na Dan državnosti, biti premijerno prikazan na Federalnoj televiziji, a koji govori o legendarnom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom fudbaleru Asimu Ferhatoviću Hasetu. Bikić je prije godinu dana napravio dokumentarni film o fudbaleru Želimiru Vidoviću Keliju, koji je doživio veliki uspjeh, a prikazan je i na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Kaže kako je izrada filma Hase bila izuzetno specifična, baš kao što je i sam Asim Ferhatović Hase bio unikatan.

“Treba krenuti od početka. Film Keli, koji sam uradio prije godinu dana, to je život moj cijeli. Priča o Želimiru Vidoviću Keliju jedinstvena je u svijetu, makar je ja tako doživljavam. Tada sam sebi rekao da sam dosegao vrhunac u svojoj karijeri i da poslije Kelija ne znam da li bih mogao išta uraditi a da bi se tom filmu moglo imalo približiti. Međutim, desit će se Hase i onda sam vidio da je u meni ostalo još priča, još filmova. Ljetos sretnem direktora Federalne televizije Džemala Šabića i u razgovoru s njim vidim da postoji obostrani interes da napravimo saradnju i na FTV-u. Onda su ljudi s Federalne prepoznali da bih mogao nastaviti raditi filmove. Napravio sam projekt prijedloga, na čijem se spisku nalazilo nekoliko filmova. Svi su se složili da bi trebalo snimiti film o Hasetu. Odmah sam se dao na posao. Danima sam obilazio lokacije, razgovarao s ljudima, a svi ti ljudi moji su prijatelji i poznanici pa sam te priče o Hasetu već mnogo puta ranije čuo. Ali, kada sam napravio sinopsis i kada sam pokrenuo cijelu tu priču, otvorila su se neka vrata za koja nisam ni znao da postoje. Otvorila se radnja za koju nekada niste ni mogli imati plan jer nikad ne znate na šta ćete naići kada izađete na teren. A teren je mjesto na kojem se zapravo kreira film. Na terenu se razigravaju sagovornici, tu nastaju emocije, suze, smijeh, to je ono čime su zapravo obilježeni moji filmovi, prvo Keli, a, evo, sada i Hase”, priča Bikić.

Na upit koliko mu je vremena trebalo da napravi Haseta, Bikić s osmijehom odgovara da je za ovakav film bio potreban cijeli život. “I zaista je tako. Film Hase pravio sam zapravo od 23. maja 1973. godine, a to je zato što ovaj posao živim. Otkako znam za sebe, u sportu sam. Prošao sam škole fudbala, ‘Želje’, ‘Igmana’ s Ilidže, uvijek sam igrao fudbal i pratio manje-više sve sportove. Moj prvi radni dan u životu bio je 1. decembar 1995. godine, ali tome je prethodio cijeli moj dotadašnji život vezan za sport”, pojašnjava Bikić, koji iza sebe ima 1.188 autorskih djela, intervjua i emisija, u pisanim i elektronskim medijima.

Film Hase nosi brojne detalje i anegdote iz života ovog poznatog fudbalera. O njima pričaju njegovi savremenici, porodica, prijatelji i poznanici. Salih Šehović, Hasetov saigrač iz Fudbalskog kluba “Sarajevo”, koji će za svega nekoliko dana napuniti 83 godine, pred kamerama podsjeća Džemaludina Mušovića i Mirsada Fazlagića kako je Hase driblao i kako je imao veoma čvrste ruke. “Mušović na to odgovara: ‘Pa normalno da je imao jake ruke, Hase je radio u klaonici kao mesar, valjalo je povaliti vola, nije šala.’ Tu je još jedan detalj koji nisam znao dok nisam počeo raditi film. Hase je volio igrati šaha i tavle. Odem na Vratnik, na Mejdan, gdje se igrala tavla. Uđem među ljude u njegov komšiluk i ljudi mi počnu pričati o Hasetu kao da se to jučer desilo. Emin Kemura, organizator šahovskog turnira, kaže: ‘Hase je driblao u šahu i pravio poteze isto kao i fudbalu.’ A Salih na to dodaje: ‘Iako nije bio završio visoke škole, bio je veoma inteligentan.’ Sve su to izuzetno vrijedni detalji i sjećanja koje sam, eto, uspio zabilježiti”, dodaje Bikić.

U filmu možemo saznati kako je nastala kultna pjesma Nedelja kad je otiš'o Hase, a može se čuti i pjesma Vratnik pjeva u interpretaciji rahmetli Faruka Jažića. Bikić kaže da je ova pjesma bila nezaobilazna, jer bez Vratnika i bez mahale ne bi bilo ni ovog filma. Autor filma naglašava kako današnje društvo živi u vremenu u kojem se sve veličine i svi velikani obezvređuju, od bivšeg predsjednika nekadašnje države do prvog predsjednika nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, kao i ostali ljudi i njihova dobra djela koja su ostala iza njih. “Sve smo ih nekako stigli obezvrijediti. Međutim, jedina osoba o kojoj se i dalje ne može čuti nijedna ružna riječ, jedini čovjek koji je ostao neokrznut jeste Asim Ferhatović Hase. Eto, to je pojedinost zbog koje vrijedi snimiti film. U film sam uvrstio i detalj s njegove dženaze u januaru 1987. godine na Barama, koja je imala specifičan završetak. Nakon što je okončan vjerski obred, prisutni su pljeskom i skandiranjem ‘Hase, Hase’ ispratili ovog velikana na bolji svijet. Kao što su mu na terenu skandirali i navijali, tako su i pri posljednjem ispraćaju na ovaj način odali počast ovoj legendi bosanskohercegovačkog fudbala.”

U filmu se pojavljuje i Hasetova kćerka Merdina, koja priča divnu priču o Hasetu kao babi. Bikić kaže da se dosta vremena pitao da li je zbog njegovog karaktera, velikodušnosti i svekolike nesebičnosti njegova porodica nekad trpjela.

“Pazite, on je bio takav čovjek da je više brinuo o drugima nego o sebi. U filmu su zaista svi pričali i naglašavali trenutke druženja s Hasetom, kao i njegova dobra djela, i zaista su se svi jednoglasno složili da je Hase bio poseban čovjek. Faruk Hadžibegić kaže da je Hase bio mjera za humanizam. Ako bi nekad u nekoj nauci bilo potrebno odrediti i nazvati jedinicu za humanizam, za dobrotu i dobra djela, onda bi bez ikakve sumnje ta mjera trebala ponijeti Hasetovo ime. Svi podvlače ovu priču. Ima i dosta priča o Hasetu koje nisu stale u film, a zaista su veoma zanimljive”, potcrtava Bikić, pa nastavlja: “ Jedne je prilike hodajući ulicom naišao na svog komšiju u lošim, iznosanim cipelama; zastao je, skinuo svoje cipele i poklonio ih tom čovjeku, a on se bosonog vratio kući. Naišao sam i na priču da su neki momak i djevojka stajali ispred izloga bivše robne kuće ‘Sarajka’. Momak je govorio djevojci da bi kupio neko odijelo koje su zagledali, ali kako za to nema para. Prolazeći tuda, taj je razgovor čuo Hase, uveo je mladića u ‘Sarajku” i kupio mu odijelo. Mirsad Fazlagić s pravom je u filmu rekao da je Hase bio majka gladnih ljudi. U njegovoj ćevabdžinici sirotinja je mogla jesti besplatno, plaćao je ljudima ćumur, drva, posuđivao novac, brojni su primjeri njegove dobrote.”

Zdenko Jelić, dugogodišnji sekretar Fudbalskog kluba “Željezničar”, ispričao je u filmu da vas u plavom salonu “Željezničara” dočeka fotografija Haseta zajedno s fotografijom Ivice Osima. Bikić je i ovaj detalj uvrstio u film, te je ispričao priču “Željinog” igrača Miše Smajlovića, koji je s Hasetom nekad igrao za reprezentaciju grada Sarajeva protiv Rusije i još nekih ekipa na Koševu. Jedni su igrali u dresu “Želje”, drugi u dresu “Sarajeva”, i tu je prisutna naracija o zajedništvu igrača, kako su se nekad voljeli i poštovali, baš kao što su se i pokraj ogromnog rivaliteta međusobno poštovali i navijači FK “Sarajeva” i FK “Željezničara”.

Tragajući za dodatnim informacija i pričama o legendarnom Hasetu, Bikić je nailazio samo na riječi pohvale, divljenje, komentare kako je Hase bio nesvakidašnji i čovjek i igrač, rijetko viđen dobrotvor, te hvale vrijedan u svakom aspektu njegovog života.

“U jednom sam trenutku pitao članove njegove porodice da li im je iko u vjerskom smislu prigovorio da nije dobro toliko uzdizati i hvaliti običnog čovjeka. U narodu je nastala i izreka ‘Jedan je Hase’, pa me zanimalo da li je neko nekad i na tome zamjerio, jer znamo da je jedan samo dragi Bog. Međutim, ni oni, a ni ja, radeći ovaj film, nismo naišli ni na koga ko se zbog toga pobunio, a razgovarao sam s veoma pobožnim ljudima. Također, bio sam i na hadžu i pisao vjerske knjige, a u vezi s ovom izrekom nikad nisam osjetio neki problem. U nekim situacijama, kada bi neko nekoga izdizao, ili sportistu ili nekog drugog čovjeka, uvijek bi došlo upozorenje u smislu: ‘Neka, ne treba se čovjek toliko uzdizati, ne mogu se ljudi poistovjećivati s Bogom.’ Za Haseta to nikada nije bilo rečeno. Praveći ovaj film, nekako sam uvidio da je Hase bio sušta suprotnost tome i da je on zapravo u toj svojoj poniznosti i jednostavnosti bio jedinstven i postavljen na visoko mjesto u narodu, pa valjda zbog toga nikome i nije smetala ona svima nama dobro poznata i draga: ‘Jedan je Hase.’”