“Nedavno je izašao i moj esej na Perlentaucheru, u kojem sam iznio nove činjenice o Handkeovoj dubokoj upletenosti u ekstremne šovinističke i nacionalističke krugove u Srbiji i Republici Srpskoj. Opisao sam u tom eseju jedan dan u njegovom javnom životu iz aprila 2013. godine, u kojem je dobio čak tri priznanja: odlikovan je od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, dobio je nagradu 'Momo Kapor' i svečano je promoviran u člana Akademije nauka i umjetnosti RS-a. Tog dana je Handke izjavio da u Srbiji i Republici Srpskoj živi 'čistota' koje više nema u Evropi. Znamo šta to znači u našem kontekstu”

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Prof. dr. Vahidin Preljević redovni je profesor na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Područja njegova interesiranja jesu njemački romantizam, austrijska književnost 19. i 20. stoljeća, njemačka i austrijska književnost 21. stoljeća, teorija kulture, književnost i historija ideja, historija kulture, historija popularne kulture, odnos književnosti i historije, književnost i filozofija, odnos književnosti i filma… Preljević je u proteklim sedmicama bio jedan od najangažiranijih intelektualaca u našem i evropskom medijskom prostoru u vezi s dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu. Za Stav govori o Handkeu i njegovoj etičkoj upitnosti, nužnosti strateškog vođenja procesa u visokom obrazovanju, poziciji bosanskohercegovačkih univerziteta u odnosu na druge u svijetu i austrougarskom naslijeđu u Bosni i Hercegovini.

STAV: Veoma ste aktivni posljednjih sedmica u vezi s dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu. Zbog čega se važno očitovati o tom pitanju, posebno u našem, bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu?

PRELJEVIĆ: Handkea sam čitao jako mnogo i veoma rado još kao student u Njemačkoj, još i prije objavljivanja Zimskog putovanja početkom 1996. godine, i odmah ću reći da, za razliku od mnogih austrijskih i njemačkih kolega, koji nezavisno od njegovog političkog angažmana ništa ne mogu započeti s njegovim književnim opusom, ja se zapravo više svrstavam među one koji smatraju da je Handke bio izuzetno značajan pisac sve do sredine osamdesetih. Tada, kad je objavio onaj užasan pamflet odmah nakon našeg rata, nije mi bilo jasno zašto je to uradio, a pogotovo mi je godinama kasnije bivalo sve misterioznije zbog čega je u svojim tekstovima i svom javnom djelovanju kontinuirano i sve dublje tonuo u nacionalistički imaginarij Miloševićeve Srbije, kojem je ostajao vjeran i dugo poslije njegovog pada.

Kad je objavljena dodjela Nobelove nagrade, moja prva, kratka reakcija bila je zapravo: ma dobro, hajde da, uprkos svemu, pokušamo odvojiti etiku od estetike, tim prije što sam i sam gorljivi zagovornik umjetničke autonomije. Međutim, onda sam pročitao komentar jednog poznatog njemačkog književnog kritičara, koji je, slaveći ovaj događaj, ustvrdio da je riječ o “nagradi protiv političke korektnosti”. I vidio sam da je vrag odnio šalu: da je postojala opasnost da ova nagrada ne valorizira ono što je u njemu vrijedno, nego da se legitimira njegova političko-ideološka poruka. Stoga sam osjetio da mi je dužnost da se aktiviram. Sve druge obaveze koje sam mogao odgoditi stavio sam ustranu i odlučio da dodatnim i sistematičnim istraživanjima dopunim i produbim ono što sam dosad znao o Handkeu, ponovo iščitam dijelove njegovog opusa, te podsjetim, koliko je to u mojoj moći, našu, ali, prije svega, njemačku, austrijsku i evropsku javnost na njegov pogubni politički angažman i ideologiju kojoj se priklonio. Srećom, tu su potrebu osjetili i drugi. Evropska javnost bila je već senzibilizirana jer su već mnogi poznati književnici i intelektualci širom svijeta, od Salmana Ruždija, Saše Hemona, Edija Vullamyja, pa i Slavoja Žižeka, jasno osudili takvu odluku Nobelovog komiteta.

Posebno snažno je u njemačkoj javnosti odjeknuo fantastičan govor Saše Stanišića u Frankfurtu povodom primanja najveće njemačke godišnje nagrade za književnost. On je prethodno danima na Twitteru ukazivao na Handkeovo falsificiranje povijesti u njegovim putopisima i intervjuima. Pazite, njegov roman Porijeklo bio je u užem izboru za nagradu i on je svojim angažmanom objektivno ugrozio svoje šanse da tu nagradu dobije, ali se na to nije obazirao i na kraju je tu nagradu dobio. To je bilo uistinu hrabro od njega.

Međutim, bilo je veoma važno naći činjenice koje su ili bile malo poznate ili potpuno nepoznate. Svoja saznanja sam dijelio s kolegicom Alidom Bremer u Njemačkoj, a i ona sa mnom. Tako smo zajednički rekonstruirali neobično blisku vezu s Novislavom Đajićem, presuđenim ratnim zločincem iz Foče, a zatim otkrili taj potpuno zaboravljeni Handkeov intervju za desničarski časopis Ketzerbriefe, u kojima je negiranje genocida, pravdanje zločina, ponižavanje žrtava bilo još puno jasnije. Nakon što je 25. oktobra Alida Bremer na bazi naših istraživanja objavila svoj članak na veoma čitanom njemačkom portalu za kulturu Perlentaucher, a Michael Martens je onda pisao o tom intervjuu za Frankfurter Allgemeine, debata, koja je tad nakon Stanišićevog govora već bila malo splasnula, ponovno je dobila na zamahu. Istovremeno, sve to vrijeme u Švedskoj aktivan je Jasenko Selimović, koji se, zajedno s nekolicinom drugih intelektualaca, snažno borio da istina izađe na vidjelo u tamošnjim medijima.

I sam sam, nakon tekstova u Oslobođenju, objavio i komentar u bečkom Standardu, a dobio sam i priliku da govorim na njemačkom državnom radiju i televiziji. Nedavno je izašao i moj esej na Perlentaucheru, u kojem sam iznio nove činjenice o Handkeovoj dubokoj upletenosti u ekstremne šovinističke i nacionalističke krugove u Srbiji i Republici Srpskoj.

Opisao sam u tom eseju jedan dan u njegovom javnom životu iz aprila 2013. godine, u kojem je dobio čak tri priznanja: odlikovan je od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, dobio je nagradu “Momo Kapor” i svečano je promoviran u člana Akademije nauka i umjetnosti RS-a. Nagrade su uručivali ili su držali govore, između ostalih, Rajko Petrov Nogo i Gojko Đogo. Objasnio sam njemačkoj javnosti ko su ti ljudi i kakav je to krug. Tog je dana Handke izjavio da u Srbiji i Republici Srpskoj živi “čistota” koje više nema u Evropi. Znamo šta to znači u našem kontekstu. Inače, mnogi iz Handkeovog bliskog okruženja, kako se ispostavilo, jesu bili ili su još uvijek članovi Međunarodnog komiteta za istinu o Radovanu Karadžiću. Pored već spomenutih, u tom Komitetu su i Handkeovi pariški prijatelji, slikar Miloš Šobajić i grčko‑francuski pjesnik Dimitri Analis, koji je preminuo prije nekoliko godina. U međuvremenu je Peter Maass objavio ovu priču s pasošem koji je Handke 1999. godine dobio od Miloševićevog režima. To je presjek debate u ovom trenutku; sigurno je da će se ona nastaviti.

STAV: Šta nam činjenica da je Handke dobio Nobela govori o ovoj nagradi? Koliko je ona tim kompromitirana i kako bi se to moglo odraziti na njenu budućnost?

PRELJEVIĆ: Kredibilitet nagrade je zbog prošlogodišnjeg seksualnog skandala već bio prilično poljuljan. Ova odluka žirija, čiji je sastav, to treba reći, ove godine potpuno izmijenjen, govori nam dvije stvari: ili da imamo prilično nekompetentan i neiskusan žiri ili da im njegova simpatija za diktatore, zločince, njegovo relativiziranje zločina nije bilo dovoljno bitno da bi prevagnulo na njegovu štetu. Ili oboje.

STAV: Kako je akademska, intelektualna i kulturna scena na njemačkom govornom području reagirala na dodjelu nagrade Handkeu? Koju ste vrstu reakcija primijetili? Koliko je onih koji to smatraju problematičnim?

PRELJEVIĆ: Prve reakcije bile su uzdržano pozitivne, izuzimajući neke zagrižene Handkeove sljedbenike, koji su bili istinski oduševljeni. No, već su narednog dana krenuli negativni komentari koji su podsjećali na duboku amoralnost Handkeovog angažmana. Većina književnih kritičara to nije prešućivala, ali su se neki od njih pozivali na princip razdvajanja pisca i djela. Ima i onih koji su najviše uz njega zbog njegovog izrazito antizapadnjačkog angažmana. Taj milje veoma je zanimljiv, u njemu se miješaju ekstremni ljevičari i ekstremni desničari, teoretičari zavjere i fanatični protivnici migracija. Ima tu svega, a upravo iz takvog miljea dolazi spomenuti časopis Ketzerbriefe. Tu je negdje, recimo, i Thomas Deichmann, bivši urednik časopisa Novo, očito bliski Handkeov prijatelj, koji ga je pratio na putovanjima u Bosni i Hercegovini i Srbiji, a koji je bio ekspert odbrane u procesu protiv Duška Tadića i koji je 1997. godine objavio članak u kojem je tvrdio da su poznate fotografije Fikreta Alića u Trnopolju bile lažirane. Nakon toga je tužen, kao i časopis Living Marxism, koji je zbog toga morao platiti ogromnu odštetu pa je onda zbog toga i propao.

Treba reći i to da se i posebno glasna nekolicina Handkeovih branitelja ponaša kao sekta koja ne prihvata nikakve argumente. Neki od njih, pak, relativiziraju dodjelu nagrade, tvrdeći da je bilo i ranije vrhunskih autora koji su politički bili upitni, navodeći recimo Hamsuna i Pounda. Oni zaboravljaju napomenuti da je Hamsun dobio Nobelovu nagradu mnogo prije nego što je završio kao pobornik nacionalsocijalizma, a Pound i Borges, vjerovatno upravo zbog svog političkog angažmana, nikada je nisu dobili. Uglavnom, situacija je komplicirana, međutim, mislim da većina intelektualne javnosti, barem na njemačkom govornom području, ipak smatra da je ta odluka skandalozna.

STAV: Koliko je domaćih germanista osjetilo potrebnu da izađe iz vlastitih naučnih niša i javno problematizira Handkeovo djelo i njegov ratni angažman? Koliko je, uopće, intelektualaca osjetilo potrebu da se javno očituje o ovom pitanju?

PRELJEVIĆ: Konkretno, ja imam podršku ne samo svoje Katedre za njemačku književnost nego i velikog broja kolegica i kolega širom svijeta. Ipak, sveukupno uzevši, struka ipak o ovom slučaju previše šuti. Možda se naprosto ne žele upuštati u medijski svijet, možda se nisu bavili Handkeom, ne znam. Neki germanisti se sad nisu oglašavali, ali su još prije desetak i više godina u ozbiljnim analizama ukazali na orijentalističke projekcije o Balkanu i izvrtanje činjenicama u faktualnom dijelu Handkeovog opusa o “Jugoslaviji”, kao što su kolegica Irene Samide ili kolega Boris Previšić, a ideološku dimenziju Handkeovog angažmana i diskursa o bivšoj Jugoslaviji pomno je studirao i germanist Jürgen Brokoff iz Bonna, koji je čak sugerirao da su njegove pozicije gotovo identične poziciji velikosrpskog nacionalizma.

Što se tiče intelektualaca, ako mislite na domaće, neki su se očitovali: primijetio sam oštre reakcije Faruka Šehića, Mila Stojića, Emira Suljagića. Neki, pak, poput jednog poznatog bosanskog novinara s beogradskom adresom, iskazali su oduševljenje nagradom, ali to je, kao i reakcija nacionalističke inteligencije u Srbiji, bilo očekivano. Želio bih istaknuti da su liberalni ili proevropski intelektualci u Srbiji uglavnom bili šokirani; oni znaju da je ovom nagradom rehabilitirana, pa možda i legitimirana ona slika Srbije protiv koje su se oni desetljećima borili. Inače, naši mediji mogli bi sustavnije pratiti debatu u Evropi, a ne samo da se oslanjaju na agencijske vijesti. Jer, ipak je riječ o izuzetno važnoj temi. I jako je bitno da se u protestnim pismima koja se šalju, kad se već šalju, uvijek i isključivo barata činjenicama i konkretnim izvorima. Tako će ona biti puno ozbiljnije shvaćena.

STAV: Šta danas u Bosni znači biti germanista? Koju vrstu naučnog doprinosa može ponuditi jedna zajednica koja se germanistikom bavi “s periferije”?

PRELJEVIĆ: Može ponuditi puno, mislim da i ovaj slučaj to donekle pokazuje. Vidite, germanistika je već odavno postala interkulturalna znanost, i to je doprinijelo znatnom proširenju perspektive. Svi germanisti na svijetu načelno su ravnopravni članovi te akademske zajednice. Imate sjajnih germanista u SAD-u, Mađarskoj, Hrvatskoj, Češkoj, i da sad ne nabrajam dalje, čija su istraživanja potpuno prihvaćena u germanističkoj struci i u zemljama njemačkog govornog područja. Podsjećam da je Robert Musil nakon Drugog svjetskog rata ponovno otkriven preko Engleske i Francuske, a Franz Kafka preko američke germanistike. Naravno da smo mi kao germanisti upućeni na infrastrukturu njemačkih ili austrijskih univerziteta, biblioteka ili arhiva, ali u današnjem vremenu, s tim brojnim mogućnostima za stipendije koje samo nudi program “Erasmus+”, to ne bi trebao predstavljati problem.

Ta perspektiva izvana, ili s ruba, može itekako probuditi razumijevanje književnog djela nekih njemačkih ili austrijskih pisaca. Pa, uostalom, zar nisu neka ključna djela o bosanskohercegovačkoj književnosti ili jugoslavenskim književnostima napisali upravo “stranci”? Problem je što se mi sami nekad želimo svesti na više škole stranih jezika, a izbjegavamo da se ozbiljnije uključimo u evropske znanstvene tokove i da ravnopravno participiramo u njima. Moramo odbaciti tu našu sklonost autoprovincijaliziranju. Otvaranje prema unutra i prema vani, u znanosti, ali, generalno, i mimo nje, ključ je svakog napretka, u to sam u potpunosti uvjeren. To otvaranje nije tek puko prihvatanje nekih obrazaca bez razmišljanja, nego naprotiv: aktivno sudjelovanje u procesima, znanstvenim i drugim.

STAV: Mnogo putujete gostujući po univerzitetima širom Evrope, a kao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kako vidite poziciju Sarajevskog univerziteta i visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini u odnosu na ugledne evropske univerzitete?

PRELJEVIĆ: Mnogi me zbog toga smatraju čudakom, ali kad god me to pitaju, ja odgovorim: nama nedostaju dvije stvari – jedna je ozbiljna obrazovna politika, a druga je prava univerzitetska biblioteka. Naš problem jeste potpuno odsustvo obrazovne politike, koja očito nikoga u političkim strukturama suštinski ne zanima, osim za neke osobne ili stranačke obračune, notorna površnost u pristupu. Ne možete nepotrebnim administriranjem gušiti inicijativu u visokom obrazovanju. Ne možete donijeti zakon koji se ne može provoditi. Znate li Vi da profesori imaju rok od pet radnih dana da isprave studentske radove nakon ispita? A ako neko pak ima, recimo, pet ispita u sedmici, s prosječno dvadeset do trideset radova po ispitu, a neki imaju i po pedeset ili sedamdeset, mislite li da je realno da on to u tom roku može obaviti na kvalitetan način? Da ne govorim o drugim rupama u Zakonu o visokom obrazovanju.

A univerzitetska biblioteka? Tu je potrebna radikalna promjena, odvajanje i puno konstituiranje Nacionalne biblioteke Bosne i Hercegovine i trajno rješavanje njenog statusa, te formiranje samostalne univerzitetske biblioteke koja bi bila kataloški modernizirana, tehnički adekvatno opremljena, umrežena s drugim bibliotekama i mnogo dostupnija studentima i nastavnicima. Na njemačkim univerzitetima uobičajeno je da biblioteke rade do ponoći, neke rade i cijelu noć, uvijek su, pogotovo u vrijeme ispita, dupke pune, pa često ne možete dobiti mjesto. Da ne govorim o fondu knjiga koji se stalno obnavlja, o digitalizaciji… Konačno moramo krenuti u tom smjeru, pripremiti projekte i tražiti grantove za taj, po meni, ključni iskorak u promjeni svijesti o visokom obrazovanju. Mi, dakle, imamo mnogo problema, ali nije sve tako loše. Ima izuzetnih pojedinaca, realiziraju se važni projekti na našem univerzitetu, ali i na drugim univerzitetima u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Sarajevo je kao grad-simbol izuzetno popularna destinacija za mnoge univerzitetske djelatnike širom svijeta. Treba taj status bolje koristiti i raditi još više na povezivanju s evropskim univerzitetima.

STAV: Na popularnim i priznatim rang-listama naši su univerziteti u pravilu rangirani na mjestima s četverocifrenim znamenkama. Koliko Vaše iskustvo potvrđuje tačnost tih rang-lista? U isto vrijeme, šta se može uraditi kako bi se takva situacija popravila?

PRELJEVIĆ: Neke rang-liste jesu jako relevantne, neke su manje bitne, ali svejedno: ima više formalnih stvari koje treba popraviti, a koje jesu jako važne za ta bodovanja na rang-listama. Rukovodstvo Univerziteta se, koliko ja znam, trudi to popraviti. Ima još jedan drugi problem: mnogi zaposlenici Univerziteta previše su pasivni, ne objavljuju radove, pogotovo ne vani, ne sudjeluju dovoljno često na konferencijama, sve se to gleda i boduje. Naravno, tome kumuje i već spomenuta birokratizacija koja je prisutna na dnevnom nivou, pa su veoma često kolegice i kolege prinuđene da se više bave formularima nego istraživanjima. Ima još jedna bitna stvar: iz nekog razloga onemogućeno je ili obeshrabreno ulaganje privatnog ili drugog oblika nedržavnog kapitala u projekte univerziteta. To bi posebno bilo bitno za prirodne znanosti.

STAV: Ove godine promovirana je Vaša knjiga Nakon imperije – Književnost i politička imaginacija u (post)habsburškom kulturnom prostoru. Šta podrazumijevate pod posthabsburškim kulturnim prostorom? Koliko je bosanskohercegovačka kultura stvarno povezana s tim prostorom?

PRELJEVIĆ: Ta je povezanost duboka, veoma kompleksna i proturječna. To je period u kojem sazrijeva moderna bosanskohercegovačka književnost. Nažalost, desetljećima se i u politici, kulturi, ali i u znanstvenom diskursu nametala paradigma o nacionalnom oslobađanju od tuđinske i tiranske imperijalne vlasti. To je jednostran pogled na našu prošlost u sastavu imperija, austrougarske i osmanske, jer mi smo u okviru tih historijskih formacija, u različitom intenzitetu i različitim fazama, doživjeli civilizacijski procvat. Pa i naši kolektivni identiteti su se formirali u tom okviru, u srazu ili suglasju s tim okvirom, kakogod, te imperije bile su naša referentna tačka. Uostalom i sad – s pravom – stremimo tome da se uključimo u Evropsku uniju, koja jeste jedna druga vrsta imperije, samo što to nažalost ona još nije dokraja osvijestila, zbog čega, prema mom stanovištu, i ima trenutne probleme, a i mi s njom, kao što pokazuje nedavni razvoj događaja.

Pod posthabsburškim kulturnim prostorom podrazumijevam drugo trajanje kulturnih obrazaca imperijalnog naslijeđa, koji su veoma često prisutni i onda kad nisu vidljivi. Trebamo, dakako, razvijati kritički pogled na našu prošlost, ali i priznati, kako sam to na drugom mjestu rekao, da imamo određeni simbolički dug prema toj prošlosti, uključujući i dug prema imperijama. Bilo kakva jednostranost u tom je smislu loša i onemogućava nas da osvijestimo i prihvatimo one produktivne slojeve tog naslijeđa. Ali, istovremeno, i to je ono što sam htio pokazati u knjizi, našim ulaskom u Austro-Ugarsku monarhiju i sam se karakter te države promijenio. Ona je najednom počela sebe više doživljavati kao multietničku i multireligioznu tvorevinu, koja je nešto suštinski drugačije od koncepta nacionalnih država. Već to pokazuje da ti procesi nisu jednostrani.

STAV: Koliko je Bosnu, u političkom, društvenom i kulturnom smislu, odredila pripadnost Austro-Ugarskoj monarhiji? U kojoj mjeri danas osjećamo tragove te pripadnosti?

PRELJEVIĆ: Mogao bih Vam reći da ih osjećamo u zgradama, tramvaju, institucijama, kao što je Zemaljski muzej, birokratskom naslijeđu, ali to bi bilo banalno. Možda ih osjećamo upravo najviše u diskursima koje razvijamo o našim identitetima.