Bez obzira na sve tegobe na putu, nisam propustio nijedan namaz. Nisam zaboravio na Gospodara, pa je on učinio da ne zaboravim na samog sebe. U Maroku sam bio vezan za džamiju, pa sam je napustio. U Turskoj sam bio vezan za džamiju, pa sam i to napustio. I evo, Bog me ponovo doveo u džamiju da me podsjeti na moj put. Nije to bio put ka Evropi, nego put ka Bogu

Piše: Hamza RIDŽAL

FOTO: Velija Hasanbegović

Jacijsko je doba. S munare Hadži Idrizove džamije u Sarajevu razlijeva se čudesan magrepski melos. Mujezin Zekerija Arif jednim je ezanom premjestio Hrasno na jugozapadnu obalu Mediterana. Od njegovog je glasa čudesnija još samo njegova životna priča.

Zekerija se rodio 1993. godine u Agadiru, na obali Atlantskog okeana. Od malih nogu počeo se interesirati za učenje Kur’ana, za arapsku poeziju i kaligrafiju, a kasnije i za filozofiju. “Uvijek sam se zanimao za umjetnost i humanističke nauke, a sudbina me gurala u drugom smjeru. Htio sam studirati filozofiju, ali studij filozofije bilo je moguće upisati samo u Marakešu. Ja sam poticao iz siromašne porodice i nisam mogao sebi priuštiti odlazak u drugi grad kako bih studirao ono što me doista zanimalo. Stoga sam upisao ekonomsku školu. Kad sam poslije htio upisati studij arapskog jezika i književnosti, to nisam mogao učiniti jer sam završio ekonomsku srednju školu. Stoga sam upisao ekonomski fakultet, ali sam se poslije jedne godine prebacio na studij informatike. Ubrzo sam shvatio da ću život provesti sjedeći za kompjuterom, a ja sam htio putovati, pjevati, pisati”, kazuje Zekerija.

Nakon godinu dana studiranja informatike, upisao je studij islamskih nauka. “Nakon svih tih traženja samog sebe, odlučio sam da su islamske nauke put kojim trebam ići. Tad sam imao dvadeset godina. Već sam znao dobar dio Kur’ana napamet. Došlo je vrijeme da to kompletiram i naučim cio Kur’an. Šejh u mesdžidu pitao me zbog čega još nisam naučio Kur’an napamet, a imam tako dobar glas i prirodan osjećaj za tedžvid. Pred tim šejhom počeo sam učiti hifz, a cio proces trajao je dvije godine.

U Maroku smo do danas sačuvali tradicionalni način učenja Kur’ana napamet. Kur’an se uči usmenim putem. Način učenja osmišljen je tako da se prvo nauče kraće sure s kraja Mushafa, a onda se uči dalje prema njegovom početku. Šejh izgovara ajet koji ja pamtim, a onda, kad ga naučim, taj ajet ispišem perom na drvenoj ploči. Na taj način se ne nauči samo pravilan izgovor već i tačan način pisanja svakog kur’anskog ajeta. Tako se Kur'anu pouči i sluh, i vid, i govor, i pokret ruke. Zato je ovaj način učenja Kur’ana teži, ali mnogo bolji i pouzdaniji od drugih načina učenja. Iako bi se ovaj proces danas mogao olakšati zbog novih tehnologija, naša ulema kaže da je ipak ovako najbolje. Poseban je bereket u pisanju kur’anskih ajeta na pločama, jer Kur’an je spušten iz ‘Dobro Čuvane Ploče’ (Levhi-Mahfuz), pa ovakav način učenja ima posebnu simboliku”, objašnjava Zekerija.

Tih je godina intenzivno gledao dokumentarce o Turskoj i slušao turske učače i sufijske ilahije. Kaže da se posebno zainteresirao i za Bosnu i da ju je planirao jednog dana posjetiti. Ni slutio nije da će ga u nju sudbina dovesti, ali ne kao turistu već kao migranta.

U TURSKU, ZEMLJU SNOVA

Okitivši se titulom hafiza Kur’ana, Zekerija je počeo raditi kao mujezin u jednoj džamiji u Agadiru. Još u ranom djetinjstvu počeo se baviti mekamima (skalama arapske muzike), ali nikad nije imao učitelja u mekamatu. Ipak, Zekerija je uspio samo slušanjem savladati mekame i uspješno ih primjenjuje u učenju Kur'ana i ezana. Nakon određenog vremena, koje je proveo radeći kao mujezin, skupio je nešto ušteđevine i odlučio otići u Tursku kako bi nastavio studirati islamske nauke. Turska vlada otvorila je u Istanbulu poseban institut za islamske nauke, na kojem predaje ulema prognana iz Sirije, a sva su predavanja na arapskom jeziku. U novembru 2019. godine stigao je u Istanbul. “Kad sam čuo turske mekame s prelijepih džamija u Istanbulu, osjećao sam se kao u kakvom snu. Sve je bilo toliko lijepo i nestvarno”, prisjeća se Zekerija. Tu je učio od svojih marokanskih šejhova, što mu je predstavljalo posebnu čast. Ipak, budući da nije imao nikakvu stipendiju, a roditelji mu nisu mogli ni na koji način pomoći, uskoro se našao u nezavidnoj egzistencijalnoj situaciji. Uz sve probleme s kojima se suočavao, nije uspijevao dobiti studentsku vizu. Treći mjesec njegova boravka u Turskoj bližio se kraju.

“Shvatio sam da diploma koju bih dobio na tom institutu nema nikakvu težinu u Maroku. Zbog statusa tog instituta, nisam mogao dobiti studentsku vizu. Bez novca i vize, bez ikog ko bi mogao pomoći, nisam vidio nikakvog izlaza iz svoje situacije. Jedan moj prijatelj iz Agadira javio mi je da je jedan naš poznanik došao u Istanbul kao migrant. Uspio sam s tim momkom stupiti u kontakt i našli smo se na kahvi jednog dana. Kad sam mu objasnio svoju situaciju, on me počeo nagovarati da krenem s njim na put za Evropu. Rekao mi je da razmislim o tome, da je to jedini izlaz iz moje situacije. Voz za Edirne kretao je u šest sati poslijepodne. Ako želim s njima, rekao je, trebam uhvatiti taj voz. Nakon što smo se razišli, shvatio sam da se nemam vremena vraćati po stvari i pasoš u kamp u kojem sam bio smješten, jer su mi u jednom smjeru trebala dva sata. Istanbul je ogroman. Nisam želio krenuti. Ali, ako ostanem, svakako ću za nekoliko dana morati napustiti Tursku… Shvatio sam da nemam drugih opcija. Krenuo sam kupiti kartu za Edirne, bez pasoša i bez ičeg drugog. Imao sam svega sto eura i nekoliko lira – to je bilo sve. Mogao sam se osloniti samo na Allaha”, priča Zekerija.

Kartu je nekako uspio kupiti bez pasoša. Međutim, kad je voz krenuo, shvatio je da njegov prijatelj uopće nije u tom vozu. “Nisam znao gdje su Edirne, pojma nisam imao gdje idem. U Edirne sam stigao uvečer. Vidio sam četiri mladića koji su pričali na berberskom jeziku. Moja majka je berberskog porijekla, zbog čega berberski, uz arapski i francuski, govorim kao maternji jezik. Berberi su starosjedioci u Maroku, a riječ je o doista dobrim ljudima. Kad sam čuo te momke kako govore, u meni se ponovo probudila nada. Prišao sam im i progovorio na berberskom, a oni su me prihvatili kao da sam s njima prošao cio put od Maroka. Oni su imali pasoše pa su mogli prespavati u hotelu. Srećom, vlasnik hotela bio je dobar čovjek, pa je pustio i mene, iako nisam imao dokumente”, prisjeća se Zekerija.

Sutradan su platili jednog Kurda da ih preveze blizu granice s Grčkom. “Međutim, taj Kurd radio je s mafijom. Oni su se predstavili kao turski policajci, a to nisu bili. Oteli su nam sve što smo imali. Ja i još jedan iz naše grupe uspjeli smo preći veliki zid s bodljikavom ogradom na vrhu i tako ući u Grčku. Nismo imali ništa.”

ODISEJA KROZ GRČKU

Bez hrane i vode, s drugom je krenuo dalje. “Imali smo mapu na telefonu tog mog saputnika. Četiri dana putovali smo skoro bez ikakve hrane. Samo smo ponešto uspjeli naći u smeću, to nas je držalo u životu. Morali smo se kriti. Bojali smo se da nas neko ne vidi i ne prijavi. U tom bi nas slučaju grčka policija vratila u Tursku. Četiri dana bez hrane potpuno su nas iscrpila. Kad smo shvatili da ne možemo više, kad smo već mislili da ćemo umrijeti od gladi, odlučili smo se predati grčkoj policiji. Krenuli smo ka obližnjem gradu. Iznenada, na putu ispred nas našao se ruksak. Nije bilo nikoga u blizini. Otvorili smo ga i vidjeli da je pun hrane. Nismo mogli vjerovati svojim očima. Osjećao sam se kao najbogatiji čovjek na svijetu. U ruksaku su još bile i cipele i jakna, što nam je dobro došlo jer je bio januar i bilo je veoma hladno. Taj ruksak smo shvatili kao išaret i odlučili da ćemo nastaviti svoj put. Bog nafaku pošalje i onda kad čovjek misli da nema nikakvog izlaza”, kaže Zekerija.

I baš kad su pronašli hranu, njegovom je prijatelju nestalo baterije u telefonu. Ostali su bez mape. Pred večer je počela padati kiša pa su se sklonili ispod jednog mosta. Sve vrijeme su uspijevali ostati neprimijećeni. Međutim, dok su bili pod mostom, čuli su da im se približava stado. “Pobojali smo se da nas čoban ne prijavi policiji, ali se nismo imali gdje sakriti. Čoban nas je vidio i prišao nam. I taman kad smo pomislili da nemamo nikakvog izlaza, objasnio nam je da je on turski musliman. Pomogao nam je i rekao da se nedaleko od tog mjesta nalazi veća grupa migranata. Bilo ih je desetak, iz Pakistana, Jemena, Sirije… Razdvojili smo se u dvije grupe i krenuli ka gradu Komotini. Tu smo željeli sjesti na autobus i prebaciti se do Soluna. Znali smo da one koji stignu do Soluna grčka policija neće vraćati do Turske. Očistili smo odjeću i oprali se kako bismo izgledali neupadljivo. Kad smo došli na autobusku stanicu, vidjeli smo da tu ima policije. Svi iz moje grupe odlučili su da neće na stanicu i da će krenuti pješke ka Solunu. Ja sam ostao s prijateljem koji je bio povrijedio noge i nije mogao pješačiti. Ušli smo na stanicu i prošli pored policajaca. Oni nas nisu ni vidjeli”, prisjeća se Zekerija.

Kupili su karte u pola sedam, a autobus je kretao za dva sata. Najveća im je briga bila hoće li ih policija privesti sada, dok čekaju autobus. Uspjeli su naći jedan veći grm na stanici, ali kad su se pokušali sakriti, tu su pronašli dvojicu Pakistanaca. “Bili smo veoma gladni, a ti su nam Pakistanci dali da jedemo. Srećom, policija nas nije pronašla. Stigli smo u Solun. U džepu nisam imao više ništa. Ni jedan jedini euro. Moja porodica sve je vrijeme mislila da sam u Turskoj, da studiram. ‘Pet dana nas nisi nazvao. Gdje si, što se ne javljaš!?’, pitali su me usplahireni roditelji kad sam ih nazvao iz Soluna s telefona mog saputnika. Rekao sam im da imam ispite, da sam učio. Nisam ih htio sekirati.

Otišao sam na podne-namaz u mesdžid u Solunu i u agoniji se pitao: Je li me Bog ostavio? S tim teškim mislima otišao sam prošetati do mora. Sjeo sam na visoki zid u koji su udarali valovi i gledao u more. I ponovo, u trenutku očaja i bezizlaza, Bog mi je poručio da me nije zaboravio i ostavio. U moru sam ugledao sto eura! Bilo je to pravo čudo. Bio sam dobar plivač, ali je bilo hladno. Ipak, odlučio sam da zaboravim na hladnoću. Kad sam se počeo raspremati da skočim u vodu, prišli su mi neki momci da me upozore da ne stavljam život na kocku. Vjerovatno se radilo o obalskoj straži ili osiguranju nekog objekta u blizini, jer su imali neke uniforme. Rekao sam im da mi je ispalo sto eura. Oni su kazali da to nije vrijedno rizika i da dobro razmislim prije nego skočim. Hladnoća je bila nezamisliva. Ali, meni je veći problem bila visina zida. I ako skočim i uzmem taj novac, kako ću izići iz mora? Naišao je jedan muhadžir/migrant iz Alžira i ja sam ga zamolio da mi pomogne da iziđem, obećavši mu da ću s njim podijeliti novac. On je to prihvatio. Skočio sam u ledenu vodu i zgrabio novac. Ali, kad sam bolje pogledao, vidio sam još sto eura. I to sam uzeo i uz pomoć tog migranta izišao na kopno. Dao sam mu sto eura. On me čudno gledao i podsjetio me da mu trebam dati pola tog iznosa. Rekao sam mu da sam našao ukupno dvjesto eura, a da smo dogovorili da ću mu dati polovinu. Poštenje ne treba gubiti ni u najtežim situacijama”, ističe Zekerija.

Nakon ovog čudesnog događaja, kaže Zekerija, više je bio sretan zbog spoznaje da ga Bog nije ostavio, nego zbog pronađenog novca. “Cijeli ovaj put bio je škola vjere, medresa imana. Kad god se činilo da nema izlaza, Allah je slao pomoć. Nemaš hranu, dobiješ ruksak pun hrane. Nemaš novca, more ti donese novac. Dođeš u Bosnu gdje nemaš i ne znaš nikog, a Allah te pošalje u džamiju u koju te prime kao svoje dijete. Dok sam bio u Maroku, Božije znakove sam čitao u Kur’anu. Na ovom putu sam im neposredno svjedočio u svemu što mi se dešavalo. Spoznao sam da me Svemogući Gospodar želi spasiti. Bez obzira na sve tegobe na putu, nisam propustio nijedan namaz. Nisam zaboravio na Gospodara, pa je on učinio da ne zaboravim na samog sebe. U Maroku sam bio vezan za džamiju, pa sam je napustio. U Turskoj sam bio vezan za džamiju, pa sam i to napustio. I evo, Bog me ponovo doveo u džamiju da me podsjeti na moj put. Nije to bio put ka Evropi, nego put ka Bogu”, kroz suze poručuje Zekerija.

BOSNO MOJA, DIVNA, MILA

Iz Grčke je prešao u Albaniju, pa je preko Kosova došao u Srbiju. Samo je na Kosovu, kako kaže, osjetio gostoprimstvo kad mu je jedan seoski imam ponudio da prespava u džamiji. Bio je to i njegov prvi susret sa snijegom. Na ulasku u Srbiju policija ga je privela i prebacila u Niš, odakle je preko Beograda krenuo put Zvornika.

“U Srbiji ništa dobro nisam osjetio. Jedva sam čekao da napustim tu zemlju. Došli smo do Drine, do željeznog mosta koji je granica s Bosnom i Hercegovinom. Još je januar. Mislio sam da ću moći preplivati Drinu. Otišao sam da vidim kakva je voda, ali je policajac došao i uzeo mi torbu. U tom trenutku sam bio u grupi s četvericom drugih muhadžira. Policajac nam je rekao da ne plivamo, već da damo po dvadeset eura i da možemo preći u Bosnu. Mi smo rekli da ukupno imamo dvadeset eura, ali on nas je ipak pustio.

Ušao sam u Bosnu, u tu zemlju o kojoj sam čitao i gledao dokumentarce, nadajući se da ću je jednog dana posjetiti. Pa evo, taj je dan došao, ali nisam mogao ni zamisliti da ću na ovaj način doći u Bosnu.

Na ulasku u Zvonik čuo sam ezan. Odmah sam osjetio da sam kod kuće. Oduševilo me kako su se stanovnici Bosne ophodili prema nama. Žena na autobuskoj stanici dala nam je karte skoro besplatno, a neki stariji čovjek mi je dao čarape i banane. Učio sam dovu za njega i pitao ga je li musliman, a on je rekao da nije. Dobar neki čovjek”, kaže Zekerija.

Došavši u Sarajevo, Zekerija je sa skupinom migranata našao neku napuštenu ruinu u kojoj su potom boravili. Jednog dana došao je obaviti namaz u Hadži Idrizovu džamiju. Tu se upoznao s Mehidin-efendijom Bešlićem. Srećom, Mehidin-efendija proveo je jednu godinu u Jordanu, gdje je usavršio arapski jezik, pa su mogli komunicirati bez ikakvih poteškoća. Ponudio mu je da spava u džamiji, što je Zekerija prihvatio.

Nekoliko dana poslije nastavio je putovanje ka Velikoj Kladuši. Bio je mart. U Evropi se počinjala širiti pandemija. Tri puta pokušao je prijeći u Hrvatsku, ali je svaki put bio vraćen. I ne samo to. Prvi put kad ga je policija uhvatila ne samo da je bio vraćen do Bosne nego su ga policajci isprebijali i oduzeli mu lične stvari: “Čim smo ponovo ušli u Bosnu, opet smo naišli na gostoprimstvo. Narod nas je pomagao čak i kad nismo tražili. ‘Elhamdulillah, ponovo smo u Bosni’, govorili smo. Da nas nisu vraćali, mnogi bi od nas pomrli na ovom putu.”

U drugom pokušaju uspio je prijeći Hrvatsku i ući u Sloveniju, ali ga je slovenska policija vratila do Hrvatske, a hrvatska policija do Bosne.

“Bio je ramazan. Svaki dan sam postio, naravno, ali nekada nisam imao iftar. Kad su nas drugi put vratili u Kladušu, gospođa Zahida – tako se zvala – pravila nam je iftare i prala odjeću. Ponovo smo odlučili krenuti, treći put. Ušli smo u Hrvatsku. Sišao sam do jednog potoka. Učio sam dovu. To je bilo moje jedino, ali moćno oružje. Ja sam postač, a dova postača se ne odbija. Ja sam musafir, a dova musafira se ne odbija. Zadnja je trećina ramazana. Još je i kiša počela padati, što je vrijeme posebnog bereketa. Molio sam Boga da mi pomogne da dođem do Slovenije, ali Allah nekada ne ispuni naše želje jer nam da bolje od onog što mi želimo. Kad sam se vratio, mojih prijatelja nije bilo. Čekao sam ih cio dan i noć, a onda sam shvatio da su otišli dalje bez mene. Ostao sam bez ičega i bez mape išao dalje. Bio je posljednji dan ramazana. Odlučio sam da se predam policiji kako bi me vratili u Bosnu. Tako sam u Bosni dočekao prvi dan Bajrama. Shvatio sam da se put preda mnom otvarao sve dok sam išao ka Bosni. Onda sam tri puta pokušavao krenuti dalje, ali mi se nije dalo. Shvatio sam da je to išaret kojim mi se poručuje da je moje odredište Bosna. Shvatio sam da je Bosna moja kabul-dova.

Vratio sam se u Sarajevo. I šta sad da radim? Otišao sam u Hadži Idrizovu džamiju, gdje sam već bio primljen, i tu su me ponovo primili. Mehidin-efendija i džematski odbor postavili su se naspram mene kao da sam dio njihove porodice i na tome im se ne mogu odužiti. Tek tada, nakon Bajrama, kontaktirao sam porodicu s kojom se nisam bio čuo duže od mjesec dana. Kad sam im rekao istinu, kad sam rekao gdje sam i šta sam prošao, moja majka se razboljela. Otac me pitao: ‘Zašto si to uradio? Pa ti si imam, hafiz, ne priliči ti to.’ Nisam imao odgovor. Otac mi je još rekao da je takav put u konačnici dobar za čovjeka, ali mi je dao vasijet da ostanem u Bosni ili da se vratim u Maroko”, kazuje Zekerija.

Želja mu je da ostane u Bosni. Trenutno radi na pokretanju procedure za traženje azila. Svjestan je da migranti, posebno oni iz Maroka i Sjeverne Afrike, nisu na dobrom glasu. Međutim, Zekerija se nada da će uspjeti. “Počeo sam učiti bosanski jezik. Ono što sam vidio u Bosni to nisam vidio nigdje. Ljudi ovdje vole da pomažu, imaju red i u namazu. Ovo je divna zemlja s divnim ljudima. To su mi potvrdili i neki moji prijatelji koji su došli do Francuske. Rekli su mi da mi je bolje ostati ovdje nego doći tamo”, kaže Marokanac Zekerija Arif.