“Vazda smo nešta morali birati, ili ćeš u partizane ili u ustaše, ili si Srbin ili Hrvat. A ono nisi ništa od svega ovoga. A sad ću ti pričati kako sam otišao u partizane, u brigadu Save Kovačevića. 1942. godine došli mi u Ostrožac. Napali naši na Bradinu, pobili hin Nijemci, ništa od njih nije ostalo. Došla riječ da sve što je sposobno mora u vojsku. Meni 19 godina, bio sam k'o čigra. Burazer mi je bio četiri godine mlađi, pa je ostao kući, da bi kasnije došao i on, šta ćeš. I ja pravo u brigadu Save Kovačevića”

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Nije ni čudo što Prenj ljubitelji alpinizma i planinarenja nazivaju “bosanskohercegovačkim Alpama”. Pod njima je selo Ravna smješteno na 200 metara nadmorske visine, zrak je rezak, čist i prohladan, iako je juli, a veličanstveni pogled definitivno opravdava titulu Alpi. Iz sela se hvale da je upravo takva klima razlog za dugovječnost i zdravlje lokalnog stanovništva. Među njima, najzdraviji i najstariji jeste devedesetsedmogodišnji Ahmed Mešić. Nađosmo ga kako sjedi na klupici i plijevi krompir. Kaže da je najstariji od muških glava u Jablanici i da ga ruke još dobro služe. “Posao ide dobro, ja čupam travu, a nevjesta kumpjere vadi. Vrijeme je da se vade. Evo, vidiš i sam, dobro ih je zlatica pojela. Evo ih, hodaju po listu. Nije ih vakat bilo vadit’, ali je pala mača velika po njima i oni su izgorili. Ako djeluje to na plod, ne valja. Eto, zato je to”, objašnjava nam Ahmed. Unuk Mahir zove ga da malo odmori, pa mu u šali dobaci: “Hajde, dedo, pisat ću ti sat manje.” Kako bi se ugodna atmosfera i smijeh kojih je napretek u ovim krajevima nastavili, ekipi Stava Mahir dodatno pojašnjava: “Ima i nekoliko godina dogovorili smo se – radi mi džaba i njegova je hrana.”

Kada je riječ o zdravlju, Ahmed tvrdi da ga ništa ne boli. Fino jede, samo mu, kaže, škodi ako se odjednom najede, pa onda razgodi, na dva ili tri puta dnevno pomalo. “Nikakve lijekove ne trošim, samo za prostatu jedan slovenački lijek. Svako jutro po jednu tabletu popijem. Ha mi nestane, odem i nabavim još. Ako ih plaćam parama, 21 marka, a ako odem kod doktora, dam samo jednu marku. Nikad me glava ne boli, nisam bologlav. Ama, eto vam pričam, ništa me ne boli. A kako će me išta boljeti kad imam sedmero djece, šesnaestero unučadi, osamnaestero praunučadi i dvoje čukununučadi. Mene ne smije ništa boljeti, posebno kad se sakupimo svi, kad mi dođu za Bajram.”

KUNICE – SUHO ZLATO

Kaže kako sada nigdje ne ide bez štapa, a kada je bio mlađi, penjao se i po Prenju i nema kuda nije išao. “Došlo je vrijeme takvo. Dosta sam kozijeg mesa pojeo, jesam sigurno, eto i otkud sam se toliko volio penjati i hodati. Znala me noć uhvatiti negdje na putu, pa zanoći onda tu gdje se nađem, s puta samo malo zađem, pa hajde ujutro opet nastavi. Ništa to nije smetalo, a nisam se nikoga ni boj'o. Nisam nigdje nikad u školu iš'o. Kad sam imao sedam godina, nigdje u Jablanici nije bilo škole jer je Ostrožac prije bio glavni. Onda se doli u Pobrežju osnova mejtef. Trebao sam ići, ali nas je 36 članova bilo u kući. I ja ne odoh u mejtef, otišao mi amidžić, kasnije je završio i medresu i sve. A ja nisam, znaš kako je, vazda se to gledalo ko ima preči. I tad se to gledalo, i sad se gleda, i vazda će se gledati.”

U to vrijeme je u Jablanici Ahmo Ćorda imao trgovinu u kojoj je otkupljivao lovinu koja je u to vrijeme bila na izuzetno dobroj cijeni. Ahmed se još kao dječak počeo baviti lovom, kaže, lovina mu je izuzetno dobro išla. Prvu kunu na obroncima Prenja uhvatio je golim rukama. “Prvoklasan plijen i moja prva lovina! To je tad meni bilo više iz zabave, žive ja veze nisam im'o koliko je to para. Odem u Ahme, njemu se svidi kunica, aman jarabi, pa mi dade dvije hiljade za nju. Dođem kući, šta ću sad, ako kažem da sam uhvatio i prodao kunicu, i babo i amidža će mi uzeti pare. Sakrijem ih, ušutim se i hajde da vidim šta će biti. Malo zatim, odoše babo i amidža da prodaju dva vola što smo imali, dobri bili. Vrate se pred kraj dana, sretni, kažu pravo dobro prošli. Nako, k'o usput, upitam ih pošto su ih dali. ‘Uh’, kažu, ‘odličan pazar. Oba vola odoše za 1.700.’ Hej, bolan ne bio, moja kunica vrijedi više od njihova dva vola. Onda sam već kao dijete znao čime ću se baviti i kako ću dane provoditi. A kunice – suho zlato. Imao sam para, da mi se otac htio odijeliti od amidža, mogao sam napraviti hotel u Jablanici. Ama nisam znao brojati dotle koliko sam imao para. Za dan sam i po dvije kunice hvatao. E to je vrijedilo. E, jebiga, kad Rusi poslije izbaciše krzno, pade lovina, pade cijena, gotovo ti je. I kasnije otac traži da se odijeli, a onda kad je vrijeme bilo, nije htio. Eh, neka sad. A sve ovo što vidiš ovdje i zemlje i kuća, sve sam ja to kupio od lovine”, ponosno će Ahmed, pojašnjavajući da ih je lovio i rukama i zamkama.

“Već kad sam zajačao, otišao sam kod kovača i s njim se pogodio da mi dosta gvožđica napravi i onda s njima u brdo. Amidža me na samom početku podučio kako i gdje treba loviti. A i bio sam čust, pa nađi negdje divljeg mačka, nađi kunicu, nađi svašta. Malo ih je sad ostalo.”

Ahmed Mešić se oženio 1942. godine. “Imao sam 19 godina, u to je vrijeme to bilo tamam da se čovjek oženi i osnuje porodicu. Ali, malo zatim i Drugi svjetski rat poče. Hrvatska nastade i nas sve u Mostar u logor strpaše. Bili tu šest dana, slaba hrana, najviše jeli luk. Ko je htio dobrovoljno za ustaše, njega su oslobađali, a ko nije htio, momentalno su ga vagonima otjerali za Njemačku. Krenusmo vagonima, sreća, pred Jablanicom dolje oboren željeznički most. Onda su nas iz vagona utovarali u kamione, pa onda opet u voz u Jablanicu, pa za Njemačku. I tu pribjegnem u šumu. Gledam ih odozgo iza strane, Švabe rade oko mosta, a voz pisnu i ode. Nastade noć, nema nikoga. Istom, pomoli se jedan komšija iz trećeg sela, Džafo Zirić. ‘Džafo, jesi to i ti ostao?’ Kaže: ‘Jesam.’ ‘Hajmo doli vodi i onda ćemo iznad mosta preplivati.’ ‘Ne znam ja plivati’, kaže mi. Jah, pa i ne zna, nije njegovo selo bilo blizu rijeke. ‘Hajde, dat ću ti ja lijevu nogu, za nju me uhvati i ja ću te preko Neretve prevući.’ A podbacio sam, majku mu, jedno deset metara nego gdje sam mislio izaći na drugu stranu. Nalio se on vode, odijelo, ono sve na njemu. A ja svoje svezao za vrat. Trgnuh se preko Neretve, ha, ha, težina. Izvukoh nas nekako. A znao sam plivat’ dobro, izvukao bih ja njega i da je otišao pod vodu. Vratim se pokraj rijeke kući, krio se k'o zmija noge, jer, ako kog sretnem, odmah će me odati. Tuda sam se krio po selima, brdima i planini. I onda šta ću, onda odem u partizane.”

PRAVO U BRIGADU SAVE KOVAČEVIĆA

Ahmed priča kako je dugo vremena proveo na području oko Fojnice, koju je njegova brigada oslobodila i Nijemci u nju više nisu ulazili. Žali se i kako u to vrijeme muslimani nisu imali svoju naciju. “Vazda smo nešta morali birati, ili ćeš u partizane ili u ustaše, ili si Srbin ili Hrvat. A ono nisi ništa od svega ovoga. A sad ću ti pričat kako sam otišao u partizane, u brigadu Save Kovačevića. 1942. godine došli mi u Ostrožac. Napali naši na Bradinu, pobili hin Nijemci, ništa od njih nije ostalo. Došla riječ da sve što je sposobno mora u vojsku. Meni 19 godina, bio sam k'o čigra. Burazer mi je bio četiri godine mlađi, pa je ostao kući, da bi kasnije došao i on, šta ćeš. I ja pravo u brigadu Save Kovačevića. A Sava Kovačević, da samo vidite kakav je to komandant bio, ma hajde ti jadan. Da je ostao živ, on bi bio komandant Jugoslavije, bi sigurno. Bio ogranizovan, vrijedan, na njemu one čakšire, ono k'o vunene, k'o da ga sad gledam. Silan je bio, nema govora. Strašan vojnik”, prisjeća se Mešić, te nastavlja:

“Kada smo napadali na Sutjesku, kakve su to borbe bile, Bože mili. Mi s ovu stranu, a Švabe s onu, organizovani, motorizovani, ma i sad ne znam kako smo se ikako protiv njih borili. Padaju Švabe iz aviona, padobranci, i odmah sva s njima sprema ide, k'o da je bio ondje 100 godina, a ne da je tek sad s nebesa pao. Sve sam to gledao, kako nisam. Padne na zemlju i odmah trči, k'o da ga sto đavola goni. Mi smo juna 1943. godine otišli u Zelengoru kod Sutjeske, i to preko Foče. Došli gore na onu kotu. A tamo su ti stijene velike i sve dotle smo bili zauzeli položaj, bez krila niko tuda nije mogao proći. Onda odoše kurir i komandant tamo iza kose, izvidiše teren. Prije oni ugrabili i osmatrač nije bio. I naiđu na švapskog špijuna koji ne ubije kurira nego komandanta Savu Kovačevića. Iz pištolja ga ubio, bezveze, nako, naišao na putu na njega i gotovo. Onda se kutarisao kurir, pobjegao, pomoli se pred nas i kaže: ‘Sava je poginuo, šta sad?’ Kažu, Rodoljub Čolaković će preuzeti brigadu. I onda se čitava brigada raspade, oni onuda, oni onuda, svi na svoju stranu. I ja na svoju stranu otišao, svojoj kući.”

Kasnije je Ahmed, poslije Drugog svjetskog rata, vojsku služio u Titogradu. “Sad je Podgorica, a i jest prije bila Podgorica. ‘Podgorice, Titograde, u tebi je štab brigade’, tako se prije pjevalo. Tu sam došao kad nijednog krova u gradu nije bilo. Stukli su to avioni, sve izgorelo. To je već 1946. godina. Ja sam ti vozao oficire tamo u Podgorici, i to u vojnom fijakeru upregnutom u dva konja. Nije šala, generala šeste armije sam vozio u fijakeru i jednog ruskog glavešinu, više im se ne sjećam imena. Rusi su onda pomogli, nikad Tito oslobodio ne bi da nije Rusa bilo, a nek’ priča ko šta hoće. Ne bi nikad”, ističe Ahmed.

SLOVENAČKA PENZIJA I MIRNA BOSNA

Poslije rata je radio svašta. Priča kako u taj vakat nije bilo preduzeća, nije bilo ničega. Prisjeća se poslijeratnog siromaštva, pojedenog hajvana tokom rata, pustih polja i stalne gladi. “Siromašan narod, pojeden. Bilo je hajvana u naroda, ali je mahom bilo to sve pojedeno. Radio sam oko zemlje, radio sam i sve drugo. Kasnije sam bio zaposlen u Elektroprivrednoj centrali u Jablanici. Šest godina sam tu ostao. Bile su im slabe plaće, nikakve. I napustim, šta ću. A ovamo u šumariji rade pravi posao, dobro zarađuju. Trgnem se u šumariju, rezao žagom građu, prodavao, barake pravio. Pogodim među Prenjima baraku, pogodim na Glogovu baraku, i onda kasnije pogodim i tu u šumariji šumsku baraku. E onda sam zaradio prave pare”, kroz smijeh će Mešić.

Ahmed Mešić je već 39 godina u penziji kao VK radnik. Šali se s nama pa nam kaže da ima više godina penzije nego svi koji pred njim sjedimo radnog staža zajedno. Dodaje i kako se svi danas nešto žale kako su slabe penzije i tvrdi da on s tim nema nikakvih problema. “750 eura mi je penzija, stiže ravno iz Slovenije, i mirna Bosna. Tamo sam 20 godina radio i znam svaki budžak Slovenije. Radio sam na tadašnjim ESV napravama. To ti je telefonija, niska struja na željeznicama. A voljeli me oni Slovenci, mogao sam tad zaposliti koga sam htio u Sloveniji. U Hadžićima sam se prvo zaposlio u slovenskoj firmi, malo zatim me Slovenci zavoljeli i primijetili, pa mi ponudili da odem u Sloveniju raditi. Prihvatim, dobro su plaćali. Radio bih po deset dana, naradi i prekovremenih, i onda nazad kući. I sve tako, 20 godina. Sjedi navečer u 19 sati u Jablanici na brzi voz, gori sam u 9 sati ujutro.”

Naglašava i kako je vazda para imao, od malih nogu da današnjih dana. Zbog toga se i s lahkoćom 2008. godine odlučio otići na hadž. “Odem jednom komšiji, gore iznad mu je kuća, pa ga pitam: ‘Bogati, bil ti otišao na hadž?’ ‘Bogami, ne mogu ove godine, neku građu siječem i nešta, pa hoću da to prodam. Sakupit ću para, pa hajde onda iduće godine da odemo zajedno’, kaže mi. I tako ti je i bilo, sačekao sam ga godinu i onda smo zajedno otišli. A bio sam tad u dobrom kuvetu, noge su me slušale, mogao sam još dvojicu na leđima nositi. Šta mi je bila, tek 86. godina nastala”, opet se šali Mešić.

NA HADŽU POD TURSKIM BAJRAKOM

Sjeća se da mu je bilo dosta naporno jer je trebalo mnogo hodati. “Išli smo na Uhud đe je borba bila. Išli smo i u džamiju Poslanika, a. s. Išli i na Minu, tolika je to džamija, to ti vidio nisi. Kad je ezan, ne znaš s koje strane ukujiše, samo ječi. Bilo je oko pet miliona naroda te godine na hadžu. Bio sam se izgubio, i to zbog jednog kolege. Sad ću ti pričat. Kad smo išli na Arefat, pješke smo išli. Rekoše ‘pokret’, ode ovaj kolega, a ostade mu ležaljka, zaboravio je, šta li. Ja se povratih nazad i uzeh je da mu je ponesem, kad ja tamo, turski bajrak. Gledaj gdje su naši, jesu li pošli, nigdje Bošnjaka. Čekaj, čekaj, nigdje nikoga, samo Turci. Hajde, šta ću, ja s njima, odmah smo se udružili. Pazili su me k'o svog. Izašli gore na Arefat, odozgor kad smo se vratili, došli ujutro na Minu. Sabah ćemo klanjati na Mini i tu nađem dvojicu naših, s kolima došli. Pitam ih hoće li oni doli, hoće kažu. ‘Pa gdje stanujete’, pitam, kažu u hotelu, piše na njemu ‘Bosna’ velikim slovima. ‘Pa’, rekoh ‘i ja ondi stanujem.’ I ja s njima do hotela. Kad su me vidjeli, viče mi Salih ef. Grabus, vođa puta: ‘Znao sam ja, on je bio u partizanima, neće se on izgubit.'”

Žali nam se i kako mu je nana preselila na ahiret 2004. godine i kako je otad sam. Ne misli se, kaže, ženiti jer je ostario, ali bi mu trebala žena, bez obzira na godine. “Kako ne bi, bolan?! Sam sam, meni treba neko da imam s kim razgovarat. A nisam siromah, mogu ih držati. Jednoj sam govorio, cura, ima 37 godina: ‘Bi li polagala ispit da moreš kola vozit?’ ‘Ne bih ja, bogami, polagala’, kaže mi. ‘Eh, bogami, onda nisi za mene’, kažem joj. A šta ću, nigdi nisam prispio bez kola. S jednom sam baš jutros razgovarao. 20 godina sam stariji od nje. Zezaju me iz sela, kažu: mlada ti je ona. A đavola je mlada, ima haman 80 godina.’ Znamo se ima i deset godina. I ona me zeza pa mi kaže: ‘Dobar si mi, dobro izgledaš, ne bih ti dala ni stoju.’ Eh, kad se i kad dobro izgledalo kad smo bili momci. Bila je jedna Hajra, najzgodnija cura u svim ovim selima. Udala se za Mehana u Paprasko, pa smo joj iz sela mi mladići pjevali: ‘Imam kreve, imam deku novu, još da imam Hajru Mehanovu.’ Starija je bila od mene, četrnaesto godište, a ja mladić. To je bio vakat za ganjanje cura i za ženidbu. A sad, nema više ništa od toga”, zaključuje Mešić.