Nastale na ideji da javne škole nisu dovoljno kvalitetne i konkurentne, jer, po zilotima tzv. tržišne ekonomije, država nije sposobna ni za šta, proponenti ideje izborili su se za mnogo opuštenija pravila nego što važe za javne škole i mnogo slabiji nadzor nad čarter-školama. I tu leži glavni problem, zbog čega je to polje El Dorado za finansijske kriminalce

Piše: Damir HADŽIĆ

Koga zanima fetulahdžijska teroristička organizacija (FETÖ) mora barem krajičkom oka pratiti šta se dešava u američkom obrazovnom sistemu ili, bolje rečeno, sistemima, jer svaka država u Sjedinjenim Američkim Državama ima svoje specifičnosti. Ta pažnja najvećim dijelom mora biti usmjerena na mreže tzv. čarter-škola. Najjednostavnije objašnjenje pojma čarter-škole, koje zapravo objašnjava kakav je to potencijalni El Dorado za finansijske kriminalce, bilo bi da su to u osnovi javne (državne) škole, finansirane od novca poreskih obveznika, a kojima upravljaju privatne, uglavnom for profit kompanije. Same škole mogu biti neprofitne (i zapravo većina jeste), ali menadžerke kompanija koje njima upravljaju itekako su vođene profitom.

Već iz ovog šturog objašnjenja jasno je da je riječ o sistemu ili “industriji” u kojoj je prelijevanje novca iz džepova poreskih obveznika u privatne džepove norma. Nastale na ideji da javne škole nisu dovoljno kvalitetne i konkurentne, jer, po zilotima tzv. tržišne ekonomije, država nije sposobna ni za šta, proponenti ideje izborili su se za mnogo opuštenija pravila nego što važe za javne škole i mnogo slabiji nadzor nad čarter‑školama. I tu leži glavni problem, zbog čega je to polje El Dorado za finansijske kriminalce. Teško da prođe mjesec da nema vijesti o nekom skandalu glede neke čarter‑škole, mreže škola ili kompanija koje njima rukovode. Uglavnom je riječ o pronevjerama i izbjegavanju poreza.

Posljednja takva vijest od prošle nedjelje može se svesti na to da su gülenisti, protivno odlukama državne komisije, mišljenju javnosti, roditelja i struke, dobili na upravljanje pedesetak škola u ruralnoj američkoj državi Alabami. Drugim riječima, FETÖ čini ono što čini oduvijek i na svakom mjestu – silovanje sistema.

GÜLENOVO CARSTVO OBMANE

Uprkos činjenici da se poslije pokušaja puča u Turskoj od 15. jula 2016. godine o lideru kvazireligioznog terorističkog kulta pisalo kao o čovjeku koji stoji iza najmoćnije mreže čarter-škola u SAD-u, relativno je mali broj Amerikanaca svjestan te činjenice. Još manji broj zna nešto o metodama kojima kult osvaja utjecaj u sredinama u kojima operira. Jedan od pokušaja upozorenja jeste knjiga advokatske kancelarije Roberta R. Amsterdama pod nazivom Carstvo obmane, istraga Gülenove mreže čarter-škola (Empire of Deceit: An Investigation of Gülen's Charter School Network) iz 2017. godine

Robert R. Amsterdam ne krije da je knjiga nastala i publicirana u ime Vlade Turske. Međutim, insistira da je cijeli rad neovisan od poručioca, za koga kaže da mu nije doprinio nijednom informacijom. Zapravo, istraga Amsterdamove advokatske kancelarije sastojala se u suštini samo iz “povezivanja tačkica” koje su velikom većinom u javnom domenu. Uostalom, ova knjiga nije prvi pokušaj upozorenja. Dokumentarni film režisera Marka Halla Ubijanje Eda (Killing Ed) iz 2015. – Ed je skraćenica od education, odnosno obrazovanja – prethodio joj je za čitave dvije godine. Uzgred, Mark Hall nema apsolutno nikakve veze s Turskom, s Vladom Turske i zapravo jedna od (ozbiljnih) mana filma jeste vrlo površno znanje/čitanje turske političke stvarnosti (prije svega nerazumijevanje Gezi “protesta”), ali činjenice glede FETÖ mreže u SAD-u (tvrdoglavo) ostaju činjenice kako u filmu, tako u knjizi.

U predgovoru Amsterdam kaže da ne traži vjerovanje “na riječ”, on traži od čitaoca kritičko sagledavanje i sučeljavanje s činjenicama iznijetim u knjizi.

Dapače, sam priznaje da je, kada je angažiran od strane Vlade Republike Turske da istraži američki dio imperije Fethullaha Gülena, godinu prije pokušaja puča, bio vrlo skeptičan prema propoziciji “da jedan imam koji živi u Pennsylvaniji može tako duboko utjecati na obrazovanje, politiku i odgoj američkih građana”. Međutim, piše Amsterdam, “tada sam sreo različite američke roditelje koji godinama govore protiv narastajućeg utjecaja gülenista i njihovih političkih aktivnosti u Sjedinjenim Državama, kada sam shvatio dubinu i opasnost ovog skrivenog pokreta za sve one koji vjeruju da nema većeg povjerenja od onoga koje se daje onima koji će obrazovati našu djecu”, dodavši pri kraju predgovora suštinsku rečenicu: “Gülen nije prijetnja bilo kojoj političkoj partiji već je to institucionalna prijetnja svim partijama, kako turskim, tako američkim”. Ovdje bi valjalo dopuniti ili izmijeniti tu rečenicu da je FETÖ prijetnja svakom društvenom poretku gdje god da njegova organizacija operira.

U vremenu kada je knjiga Carstvo obmane izašla iz štampe FETÖ je rukovodio sa 189 čarter-škola širom SAD-a, koje su organizaciji donosile profit od 763 miliona dolara. Amsterdam sistematizira informacije o svakoj od tih škola, o državama u kojima se nalaze, kriminalnim i potencijalno kriminalnim nedjelima vezanim za njih. On kao osnovne ciljeve navodi povećanje prihoda i, samim tim, moći gülenističke organizacije, održanje kontrole nad imovinom gülenističke organizacije, čarter-školama i preduzećima stvaranjem zatvorenog kruga imunog na vanjski nadzor i provjeru, te otklanjanje transparentnosti i održavanje tajnovitosti organizacije.

KAKO OČUVATI TAJNOVITOST ORGANIZACIJE

Da bi se ti ciljevi ostvarili, postoje četiri faze. Prva je rad na temeljima, kada u državi i/ili regiji još nema gülenističkih škola. U toj fazi gülenističke kulturne (možda trebaju navodnici) i poslovne asocijacije aktivno grade odnose s lokalnim i/ili državnim političarima. Te aktivnosti podrazumijevaju sve, od “dijaloških večera” s viđenijim ljudima zajednice, preko dodjela nagrada, izbornih donacija, lobiranja, pa sve do za te političare besplatnih putovanja u Tursku (naravno, riječ je o vremenu prije pokušaja puča, sada ih vjerovatno vodaju negdje drugdje).

Drugu fazu Amsterdam naziva “kreiranje mušterija”, a podrazumijeva osnivanje fondacije koja aplicira za čarter-škole. Kada je škola otvorena/preuzeta, pristupa se izgradnji zatvorenog sistema u kome su gülenisti na objema stranama svake transakcije. Kršenje zakona o konkurentnosti najočiglednija je karakteristika te faze, ali cilj, kao što je već spomenuto, jeste stvoriti zatvoreni sistem.

Treća faza, koju Amsterdam naziva “kreiranjem šefa”, nastaje kada je u državi otvoreno/preuzeto dovoljno čarter-škola. U toj se fazi osniva privatna korporacija – “Charter Management Organization” (CMO) – koja će rukovoditi “pod jednim krovom”. “CMO je koristan”, piše Amsterdam, “jer uklanja transparentnost sa škola kojima operira. Koristi se za koordinaciju upošljavanja preko H-1B viza i prebacivanje novčanih sredstava između škola kako bi se prikrila njihova povremena insolventnost”.

Vize H-1B, odnosno problematičnost velikog broja aplikacija gülenista, jeste tema koja se često spominjala u diplomatskim depešama koje je svojevremeno objavio Wikileaks. To su (radne) vize koje se izdaju individuama na osnovu njihove stručnosti, a za njih aplicira organizacija koja ih upošljava u SAD-u. Godišnji broj tih viza ograničen je (u tekućoj godini na 85 hiljada), osim (i tu je zjapeća rupa koju gülenisti zloupotrebljavaju) za neprofitne organizacije i/ili univerzitete. Spomenuh ranije da su pravila za čarter‑škole labavija, te se u gülenističkim školama, prema svjedočenju roditelja i učenika, mogu naći nastavnici koji ne znaju da beknu engleski, a nekim čudom ga baš predaju. Prema svjedočenjima bivših nastavnika, dovedeni i zaposleni po H-1B vizama vraćaju organizaciji čak do 40% svojih primanja. To objašnjava njihove više plaće u odnosu na drugo nastavno osoblje – izmusti što više od države na sve moguće legalne, “legalne” i kriminalne načine.

Četvrta i posljednja faza jeste “preveliki da propadnu”. “U ovoj fazi gülenistička mreža čarter-škola unutar države izrasla je u preveliki entitet da bi bilo dozvoljeno da propadne. Mi vjerujemo da je u ovoj fazi dovoljno državnih sredstava uvezano za mrežu da ozbiljna provjera propada jer bi dovela do dalekosežnih štetnih posljedica za državu”, piše Amsterdam, zaključivši da u toj fazi mreža podnosi bez posljedica ozbiljne optužbe zajednice i skandale.

PROFIT, A NE OBRAZOVANJE

Različite američke države (prema gülenističkoj sistematizaciji, SAD je podijeljena u 6 regija) u različitim su fazama. Samo je Texas u četvrtoj fazi (ja bih rekao duboko). Još dublje će biti ako se posljednja aplikacija za otvaranje 8 novih škola u Houstonu i Austinu tokom sljedećih 18 mjeseci usvoji, a sudeći po entuzijazmu Državnog odbora za obrazovanje (SBOE) prema čarter-školama – hoće.

Statistički gledano, čarter-škole nisu ništa uspješnije od javnih (državnih) škola. To je s jedne strane čudno jer, za razliku od državnih, one mogu da biraju učenike (odnosno da ih odbijaju), međutim, to s druge strane govori da obrazovanje nije cilj nego profit. Da bi kvazireligiozni teroristički kult opstao u vrlo kompetitivnom okruženju i prikazao se kao naročito uspješan, pribjegava onome što najbolje umije – da laže i falsificira. Te aktivnosti pokrivaju sve, od ispravljanja rezultata testa do organiziranja “takmičenja” koja su opet zatvorena i gdje se zapravo niko ne takmiči, a s obzirom na to da je jedno od mjerila uspjeha za srednje škole nastavak školovanja na univerzitetima, kult je u Texasu (a gdje bi drugdje?) otvorio univerzitet koji prima sve učenike iz njegovih škola, ostvarujući apsurdnih 100%.

Amsterdamova knjiga nije nikakvo iznenađenje u smislu otkrivanja prljavih metoda za bilo koga ko je upoznat s pedesetogodišnjim kancerogenim djelovanjem FETÖ-a na tursko društvo. Ipak je iznenađuje “tolerancija” širenju metastaza u SAD-u. U filmu Killing Ed ima interesantan moment kada sagovornici, od kojih je jedan whistleblower i Turčin, govore o tome kako se svaka kritika djelovanja kulta proglašava “islamofobijom” – “stara dobra” cionistička metoda.

S obzirom na to da se bavi isključivo djelovanjem kvazireligioznog terorističkog kulta na teritoriji SAD-a, “primjenjivost” na situacije u drugim zemljama svakako je ograničena, što s druge strane ne znači da ne bi trebala biti štivo od interesiranja za zvaničnike neprobušenih sigurnosnih institucija zemalja u kojima FETÖ operira.

Bosna i Hercegovina prisutna je u knjizi kao zemlja u kome je utjecaj kulta jak, te kao zemlja iz koje se regrutiraju uposlenici po H-1B vizama. U jednoj tabeli odbijenih aplikacija za čarter-škole u New Yorku kao podnosioci zahtjeva spominju se Aras Konjhodžić i Hajro Kadribeg. Škola u pitanju trebala je da se zove “Inspire Math NYC Charter School”, a slogan pod kojim je trebala da operira bio je “davanje šanse svakom djetetu da bude globalni lider”. Još jedna jasna ilustracija da nema granica megalomaniji globalnog kvazireligioznog terorističkog kulta – FETÖ.