Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Spas za svako stanje u kome se nađe pojedinac, porodica, džemat, pa i cijela zajednica, cijeli jedan narod, jeste islam. To je bila osnovna mladomuslimanska ideja u vremenu formiranja pokreta 1939. godine. Taj princip ostaje fundament pokreta sve do današnjih dana. Naravno, uz široko razumijevanje islama kao načina života koji nije zatvoren u četiri zida kuće već je prisutan u svakom trenutku i na svakom mjestu kako privatnog života, tako i učešća u svim društvenim tokovima od folklornih, kulturnih, preko obrazovnih, odgojnih, do ekonomskih i političkih.

OSNOVNI POSTULAT POKRETA – U ISLAMU JE SPAS

Dakle, u teškom vremenu za bošnjački narod 1939. godine mladi bošnjački intelektualci koji će se kasnije nazvati “Mladi muslimani” rješenje za spas od duhovne, moralne, a prije svega fizičke propasti svog naroda vide u afirmiranju islamskog učenja. Jedan od osnivača  “Mladih muslimana” Emin Granov o tome kaže:

“Idejno formiranje i okupljanje na islamskoj osnovi posve je samonikla pojava među muslimanskom omladinom kod nas, bez ikakvog podnošenja i serviranja sa strane ili iz nekih drugih izvora. Nije bilo još naziva ‘Mladi muslimani’, a mi smo se okupljali i radili na islamskoj idejnoj, politički nacionalnoj platformi.”

Hadži Esad Kojić priredio je 1997. godine zbornik radova “Mladi muslimani”, jučer, danas, sutra (zbornik nikad nije odštampan, već su radovi uvezani u jednu cjelinu i kopirani za internu upotrebu), gdje je svoj rad Ukratko o “Mladim muslimanima” priložio i Vahid Kozarić, gdje glede stavljanja islamskog načina života u prvi plan kod “Mladih muslimana” u procesu formiranja pokreta kaže:

“Analizirajući uzroke odrođavanja muslimanske inteligencije, došlo se do saznanja da je osnovni razlog nedostatak islamske svijesti kod svakog pojedinca, što znači da je sada trebalo raditi na izgradnji islamske svijesti kod svakog pojedinca Muslimana… Svi oni koji su željeli da postanu članovi organizacije ‘Mladi muslimani’ su srcem i dušom nastojali da što bolje upoznaju islam i njegove upute i da ih provedu u život.”

“Mladi muslimani” su za kratko i pritom teško vrijeme za Bošnjake i Bosnu uspjeli do kraja Drugog svjetskog rata iznjedriti generaciju mladih intelektualaca čije su ideje i vizije bile usmjerene ka duhovnom, kulturnom i nacionalnom preporodu Bošnjaka‑muslimana. O idejama i ciljevima “Mladih muslimana” pisao je Asim Čamdžić u časopisu El-Hidaje, u broju 4-5. iz 1943/44. godine:

“I ‘Mladi muslimani’ imaju svoj jasno izražen i određen pravac kome teže i od koga nikada neće odustati. Taj put i pravac je put Islama, koji daje smisao svemu i rješava sva pitanja čovjekovog, kako javnog, tako i privatnog života na svim mjestima i u svim vremenima. Eto, to je cilj ‘Mladih muslimana’ koga oni u svako doba moraju biti podpuno sviestni… Mladi musliman mora biti čovjek plemenita srdca i duha, jake volje, čelična i izgrađena značaja. On je duboko religiozan. On prezire sve griehe, zločine i nizkosti, oduševljava se pravdom, dobrotom i istinom. Poštuje tuđe svetinje, ali i svoje nadasve voli i brani… Mladi musliman nije i ne može biti sebičnjak i materialista. On ne radi samo za sebe. Ne uživa u bogatstvu i položajima, dok drugi umiru u krvi, biedi, nevolji i oskudici. On dakle ne živi u subjektivnom svietu, nego u objektivnom, kroz zajednicu i za zajednicu.”

OSNIVAČKA SKUPŠTINA 23. MARTA 1941. GODINE

Najistaknutiji u grupi mladića svjesnih situacije u državi, položaja svog naroda i teških vremena koja su pred njima bili su studenti: Esad Karađozović, Tarik Muftić, Emin Granov, Murtez Dervišević i Husref Bašagić. Za njih se može reći da su osnivači Pokreta “Mladi muslimani”, iako su im se pridružili i đaci Prve muške gimnazije, tada elitne škole, a onda i drugi bošnjački slobodoumni mladi intelektualci i prije nego su se nazvali “Mladi muslimani”. Ova grupa mladića prvo je formirala (bez skupštine i registracije) društvo pod nazivom “Naprednjaci”. Ovaj je naziv ubrzo promijenjen jer je previše podsjećao na nazive koje su koristili komunisti. Društvo je dobilo naziv “Mirza Safvet” i pod ovim nazivom djeluje sve do marta 1941. godine. Zvanično osnivanje pokreta bilo je 23. marta 1941. godine. Osnivačka skupština održana je u prostorijama “Trezvenosti” uz predstavnika vlasti. Skupštinu je vodio Tarik Muftić, a na njoj je bilo 40-50 mladih ljudi.

O osnivačkoj skupštini “Mladih muslimana” pisali su i tadašnji mediji: “U Sarajevu je osnovano kulturno-prosvetno društvo mladih muslimana koje ima za cilj suzbijanje nepismenosti – Sarajevo, 26. mart – U prostorijama muslimanskog društva ‘Trezvenost’ održana je osnivačka skupština kulturno-prosvetnih društava mladih muslimana, kojoj je prisustvovao veliki broj studenata Više islamske šerijatsko-teološke škole, zatim Gazi Husref-begove medrese, šerijatske gimnazije, mladih muslimanskih privrednika i radnika. Skupštinu je otvorio g. Tarik Muftić, pozivajući prisutne da prve svoje misli upute NJ. V. Kralju i Kraljevskom Domu, pa je pročitao pozdravne telegrame, a potom je u govoru u nekoliko poteza izneo teško stanje muslimanske omladine, koja propada u kafanama, dok je veliki broj muslimana nepismen. Muslimanska omladina, ona koja je u školama i koja je naprednija, treba da zađe u narod i da radi. Posle toga, pročitana su pravila, pa je izabrana uprava na čelu s g. Abdulahom Ćamom, studentom Više islamske šerijatsko-teološke škole.”

Nakon 15-ak dana, rat je došao i u Kraljevinu Jugoslaviju, a “Mladi muslimani” nisu uspjeli da se registriraju.

OTKLON OD “USTAŠKE MLADEŽI”

Raspadom Kraljevine Jugoslavije u BiH se uspostavlja fašistička Nezavisna Država Hrvatska (NDH). “Mladi muslimani” držali su se podalje od ustaških vojnih i drugih organizacija. Izbjegavali su aktivnosti u inače obaveznoj “Ustaškoj mladeži”, zbog čega su vlasti na njih gledale s podozrenjem, a njihov je broj stalno rastao zbog činjenice da nisu pripadali ustaškom režimu, te zbog aktivnosti koje su poduzimali da bi bili od koristi i svom narodu. Pokušali su registrirati organizaciju, ali su odbijeni uz obrazloženje da postoji “Ustaška mladež” i da mladi trebaju da djeluju u toj organizaciji. Iako im nije odobrena registracija, oni nastavljaju raditi, sastajati se, diskutirati, pripremati za teška vremena. Izbjegavanjem uključivanja u “Ustašku mladež” “Mladi muslimani” još jednom potvrđuju svoj antifašizam.

MLADOMUSLIMANSKI DOPRINOS ANTIFAŠISTIČKIM REZOLUCIJAMA IZ 1941. GODINE

Neki od članova “Mladih muslimana” bili su potpisnici i antifašističkih rezolucija iz 1941. godine kojima su s drugim bošnjačkim intelektualcima tražili od NDH vlasti da ne sprovodi teror nad njihovim komšijama Srbima, Jevrejima i Romima. Puno bi veći broj mladomuslimana potpisao ove rezolucije, ali su bili premladi za to. Međutim, svoj doprinos dali su umnožavanjem i distribuiranjem ovih rezolucija javnosti. Ovim su “Mladi muslimani”, a i Bošnjaci u načelu, pokazali svoj antifašistički stav, i to ne sa strane, s neke teritorije i iz neke zemlje koja nije bila poklopljena čizmom fašizma, već iznutra, iz jedne zemlje koja je bila okupirana.

Hafiz Abdulah Budimlija iz Bijeljine bio je jedan od mladomuslimana potpisnika Bijeljinske rezolucije. Zapisao je u knjizi Moja sjećanja: “Potpisnici Bijeljinske rezolucije 2.12.1941. bili su najviđeniji građani kotara Bijeljina… Da bi se spriječile represalije nad srpskim življem i tjeranje Srba u logore, navedeni građani muslimani su se obratili vlastima NDH i Njemačke, da se i srpskom življu obezbijedi ravnopravan život kao i ostalim žiteljima u NDH.”

Kuriozitet je što je Bijeljinska rezolucija potpisana u vrijeme kada su četnici i partizani zajedno napali selo Koraj i ubili 400 Bošnjaka, a ostale protjerali i selo zapalili.

U PRILOG ANTIFAŠIZMU IZETBEGOVIĆA I BUSULADŽIĆA

U novije vrijeme neprijatelji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka pokušavaju Aliju Izetbegovića, Mustafu Busuladžića i generalno “Mlade muslimane” prikazati kao fašiste i s fašističkim idejama tokom Drugog svjetskog rata. Nažalost, jedan broj pripadnika ljevičarskih skupina i iz bošnjačkog korpusa jedan broj intelektualaca, te jedan broj sarajevskih medija stoji na ovoj neutemeljenoj tvrdnji. Ide se do te mjere da neki tvrde da je Alija Izetbegović pripadao Handžar diviziji. Da je to notorna neistina, svjedoči Zvonimir Bernwald, Nijemac koji je kao prevodilac služio u štabu Handžar divizije, u svojoj knjizi Muslime in der Waffen-SS: Erinnerungen an die bosnische Division Handžar (1943–1945), izdatoj u Grazu 2012. godine, gdje stoji:

“Alija Izetbegović, kasnije predsjednik Republike BiH, tada je kao član organizacije ‘Mladi muslimani’ bio striktno protiv Hitlera i saradnje muslimana sa fašistima. On je odvraćao Mašića (Kasim ef., op. A. Dž.) da se ne prijavi u Handžar diviziju.”

I Mustafa Busuladžić kao student VIŠT-a kritizira fašizam i nacizam u vrijeme dok Roosevelt opisuje Mussolinija kao “italijanskog gospodina vrijednog divljenja” i dok američki časopis Time Adolfa Hitlera proglašava ličnošću godine 1938. O ovom detaljno govori hfz. dr. Mevludin Dizdarević u knjizi Islam i zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića. Busuladžić piše i sljedeće: “Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju. Oni nisu riješili socijalno pitanje.” Busuladžić iznosi i sljedeći antifašistički i antikomunistički stav: “U ratu ideologija naš je put jasan. Mi se borimo da se održimo kao muslimani, da pribavimo sebi prava koja nam pripadaju kao pravim sinovima naše grude… Stoga nam nije potrebno niti želimo posezati za tuđim ideologijama, koje su tuđe našim mentalnim osobinama, našem psihičkom ustrojstvu, našoj etici i našoj predaji.”

PRIKLJUČIVANJE “MLADIH MUSLIMANA” “EL-HIDAJI” 1942. GODINE

Na jesen 1941. godine veliki broj “Mladih muslimana” odlazi na studije u Zagreb i tamo nastavljaju djelovanje. U proljeće 1942. godine “Mladi muslimani” se priključuju “El‑Hidaji” i postaju njena sekcija za mlade. Do ovog uključivanja dolazi iz više razloga, a ključni je da se legalizira rad i omogući veća aktivnost. “El-Hidaja”, odnosno njen predsjednik Mehmed ef. Handžić je uključivanjem “Mladih muslimana” u okrilje “El‑Hidaje”, i kroz insistiranje na određenim pravilima, usmjerio mladalački bunt i misaonu nadobudnost određenog broja članova pokreta, što je vjerovatno spriječilo oštriju reakciju vlasti NDH prema “Mladim muslimanima”.

Handžić je kao veliki alim tog vremena prepoznao iskrenost i potencijal “Mladih muslimana”. Međutim, nisu svi mladomuslimani bili za priključenje “El-Hidaji”. Među onima koji su se protivili bili su i Alija Izetbegović, Nedžib Šaćirbegović i drugi. Alija Izetbegović se protivio ulasku u okrilje “El-Hidaje” jer je ona bila organizacija klera, hodža, o čijem radu Izetbegović nije imao pozitivno mišljenje. O tome govori i sam Izetbegović u intervjuu Seadu Trhulju za potrebe knjige Mladi muslimani:

“U toku rata mi smo se bavili svim i svačim. Ja nisam bio uključen u ‘El-Hidaju’, bio sam uključen u ‘Merhamet’, dobrotvorno društvo, tamo nas je bilo dosta iz one prvobitne grupe ‘Mladih muslimana’. Tamo smo se nalazili, ugrađivali svoje vrijeme i energiju radeći kod muhadžira, zbrinjavajući te ljude, idući na teren da im nosimo hranu itd. Jedan broj naših ostao je da radi pri ‘El-Hidaji’. Bili smo se manje-više ovako podijelili: malo manje buntovan svijet ostao je da radi u ‘El-Hidaji’, onaj buntovniji je otišao da radi izvan. Ali mi smo ipak svi smatrali da pripadamo organizaciji ‘Mladi muslimani’, koja nije obuhvaćena jednim udruženjem, jednom hijerarhijom, nego je manje-više rasuta, vezana samo jednom idejom.”

HUMANITARNI I ODGOJNO-OBRAZOVNI RAD TOKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA

Kao što se vidi iz prethodnog zapisa, pripadnici “Mladih muslimana” tokom Drugog svjetskog rata dali su doprinos svom narodu kroz humanitarni rad na zbrinjavanju bošnjačkih izbjeglica s prostora Posavine, istočne Bosne, Sandžaka, odakle su bili protjerivani. Ovaj dio aktivnosti uglavnom su radili kroz “Merhamet”. Neki su i životom platili ovaj vid pomoći svom narodu. O tome govori Ismet Serdarević u intervjuu Seadu Trhulju za knjigu Mladi muslimani:

“Tako je, koncem 1944. godine, jedna grupa išla u Posavinu i Slavoniju da nabavi hrane i većina je tu akciju platila glavom. Zapravo, ja sam jedini živ iz te grupe. Jedan je umro, a ostali su poginuli. Kemo Kurbegović je umro, ustaše su ubile Rašidagića i Landžu, a partizani su, bez ikakvih razloga, u aprilu ili maju u Vitezu strijeljali Nurudina Gackića, Sabita Nišića, Safeta Softića i mog brata Asafa. Zapravo, Asaf je stradao umjesto mene. Kako su nabavke hrane trajale dugo, vratio sam se po dodatne potvrde i novac i ostao u Sarajevu radi škole da bih mogao završiti IV razred. Asaf je bio diplomirao i krio se da ne bi morao ići u domobrane. Otišao je umjesto mene i stradao.”

Tokom Drugog svjetskog rata pripadnici “Mladih muslimana” bavili su se i obrazovanjem, edukacijom mladića i djevojaka. Učili su ih po sijelima, u džamijama, podsticali na obrazovanje, tako da su stjecali ugled u narodu, a broj pripadnika pokreta stalno je rastao.

“Za vrijeme rata, mi, mladež, organizovali smo se po mahalama. To su bila sportska takmičenja, razne kulturne priredbe, vjeronauku smo sami održavali i davali časove djeci”, govorio je Edah Bećirbegović u intervjuu Seadu Trhulju za knjigu Mladi muslimani. Ugled kod roditelja i đaka toliko je rastao da su roditelji dovodili sami svoju djecu na pripreme za školu ili u mekteb kod mladomuslimana. Njihova je popularnost bila utoliko veća što su imali neklasičan pristup đacima i kroz sport, igru i slične načine uspijevali su prenositi znanja mlađima. Upravo ovi mladi ljudi, učenici, kasnije će postati i sljedbenici pokreta “Mladi muslimani”.