Potpuno se povukao iz javnosti i književnih dešavanja sve do pada Miloševićevog režima, nakon čega je počeo ponovo se pojavljivati na književnim večerima i u žirijima. Objavio je zbornik bošnjačkih narodnih izreka Budi nešto da ne budeš ništa, zatim Antologiju poezije Bošnjaka i par pjesničkih knjiga. Pisao je eseje o bihorskim narodnim pjevačima. Možda nije naodmet napomenuti da se u leksikonu Ko je ko u Srbiji, koji je objavljen 1995. godine, još tada izjasnio kao Bošnjak
“Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Đeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata. Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelasa bio purpurno crven”
Činjenica da cijelu opoziciju u Srbiji predstavljajaju tri Bošnjaka i tri Albanca raritet je u cjelokupnoj parlamentarnoj historiji Srbije. I još jedan kuriozitet: prvi put s većim dijelom konstatacija ovog manjinskog poslaničkog kluba slaže se značajan dio srpske vanparlamentarne opozicije u ovoj zemlji i uopće srpskog javnog mnijenja. U svakom zlu ima i zrnce dobra. Ovo je jedinstvena i neponovljiva prilika ovom poslaničkom klubu, koji predstavlja cjelokopnu srbijansku opoziciju, da sebe politički promovira i profilira, kao i svoje programe i političke ciljeve
